Želiš znati tko sam ja?... Dječače, posluhni.
U pustinjskom zatvoru zatvorena i osuđena,
krila su moćna, ptičici meni;
utječem se nebesa grmljavini, 
uzrujavam se ovdje i patim okovana. 
                          Plavokosi mladiću, posluhni.

Sanjam svadbu cvjetova šumskih,
stoljetne šume hladac,
životinjskih ljubavi zanosnih
na tropskom pijesku; žeženih
sunčanih dana i nevremena kovitlac,
                        uzduha, vihora i ugođaja cvjetnih.

Ponekada, znaš, hrabrije
koprcam se, proklinjem, plačem;
a svijet prolazi i smije se ili me ne čuje,
i ja, zatvorenik koji tvrdoglav i razjaren je,
o željeza otvorena krila lomim,
                      a svijet me ne čuje.

O, tko će mi ove okove slomiti,
tko će mi dati svjetlo i neizmjernost,
tko će mi teška vrata rastvoriti?
Želim, o, želim, bučno i jako, griješiti,
uz sunčeva svjetla zanosnost i očaranost...
                    O slobodo, o smrti.

NOĆNA GITARA

Tihi akord, u zaboravu noći,
dotaknu me, kao san pri svome svršetku.
Možda dopire s kraja uličice, možda iz kuta
malog trga. Zvuči kao promukao jecaj 
golubova. Sad blizu, sad daleko,
šuti, nastavlja, slabi, puni ulicu
uzdasima. Noćas je puni mjesec,
zaljubljeni idu s gitarom
tamo gdje su uz nevinost sjene crnje
i prozori otvoreni uz uzduh
lipa u cvatu.

                  Neka slatka bude noć
onome tko pjeva o ljubavi! Ali oni dugi 
trzaji žica uznemiruju moju
zatvorenu sjetu: prisjećaju me stvari
za mene već mrtvih, prošlih stvari. 
Prošlost! Što je uopće ta prošlost?
Ono što više ne živi, tko mi jamči
da je živjelo nekada? Ipak, dušo moja,
ipak ne mogu, a da se ne prepustim uspomenama.
Nema mnogo godina, bijaše topla noć
puna mjesečine, put sav milovanje
bijelo, moje dobro i ja s našim sjenkama
duž zida, jauk gitare
skrivene iza mirisne ograde
jasmina; i u onome jauku njegovi
poljupci i moj drhtaj u njegovu zagrljaju.

SIN KOJI SE NE RODI

Ženo, nenadano ti na um pade
večeras sin čije lice vidjela nisi
niti ga primaknula dojci: onaj sin koji prije 
nego što bi rođen umrije u tvome krilu. 
Sjetila si se slutnje koja ti probode
utrobu; i muke; i onoga zastoja
vremena u tebi, ali ne za tebe: za sina; 
i svoga straha da ćeš potonuti s njim
u bujicu što se puši i rumeni.

Iščezla si bila sa svojim djetetom
za kojega si samo ti znala da je sakriveno u tebi!
Nisi lila velike suze
koje su izvori velikih bora,
bila si poput krhotine na vjetru. 
I sada kada se vraća, ne možeš ga zvati imenom,
njega koji je bezimen; ne možeš čuti ni njegov smijeh: 
umrije – prije dvadeset godina! – u blagom limbu
sjena; nema ni glasa ni lica.

Ti dobro znaš ono lice čije bi bilo
zrcalo, i kakav bi zvuk imao onaj glas. 
Lice ljubavi, glas izgubljene ljubavi
dva puta. Naći se svako jutro
u napuštenoj kući; i u njoj čekati
svoju pustu noć. – O ženo, možda
ti se ne bi činilo da više nemaš ništa,
ako bi ti u jednoj pjesmi ostala kolijevka
u kojoj bi za se rekla: »Bi njegova kolijevka«.

LJUBI SVOJE DJELO

Ljubi svoje djelo. Pati za njim
svojom najljepšom bolju i najtajnijom.
Daj mu sunce svojih dana, mrak
svojih noći. Neka te ne smete
neki drugi trud, ljubav prema dobiti, ili tvrdo
uvjerenje da, što je ono življe,
dovitljivije će biti ismijavanje
neprijatelja, luđa šutnja 
neznalica, ispraznije tvoje nadanje
da si ga shvatila, primila, blagoslovila. Čovjek
te napušta, nevjeran, kada te ljepota
napušta. Sin – najprije u krilu, a zatim
na rukama nošen, i svojoj sudbini, 
nakon toga, u suzama, predan – o, ne gubiš ga
ako sam umre: više ga gubiš živa,
ako i izdaleka nazad baci svoj 
pogled prema sjeni kuće
gdje se rodio, gdje je rastao, gdje bijaše čist.
Ljubi svoje djelo, koje ti na jedinstven način
sliči po božanskom tragu 
poznatom jedino tebi. Na jedinstven način možeš
u njemu istinu učiniti snom, san učiniti istinom,
i oprostiti svome neprijatelju, i učiniti
dobro namjesto zla, i primiti u jednom kriku
sva srca koja žive u tvome srcu.

Ljubi svoje djelo, ono je sama ljubav.

PITANJE BEZ ODGOVORA

Znam. Nitko ne može izbjeći tvojoj
vlasti. U nama si već, kada se rađa.
Rasteš s nama, napravljena od naših kostiju
i srca koje kuca i misli
koja luta. Ako život sigurnost
posjeduje, ti si ta sigurnost: 
iza svakog čina, svakog sna, svake nade,
prostire se crnina tvoje velike sjene. 
Spremna sam biti progutana u tvoju veliku sjenu
u predodređen čas; ali ne tužna: 
nego, ozbiljna; to je zato što si ti sestra
života, priroda, vječna
pramajka, obje jednim jedinim rođenjem
stvori – i ti ne možeš bez života
biti, niti život može bez tebe.
Samo te nešto molim: zašto se samo patiti
toliko mora, a onda umrijeti? Tijelu
našemu zašto se priključuje osuda
na muke, pa se širi, pa se odvaja
prije nego što ispusti dušu? Zašto
između zemaljske težine tijela i daha
u kojemu diše Bog, u krajnjoj točki
odjeljivanja, tako je uzak čvor
da je tren razvezivanja mučeništvo?

                              Ali ti ništa
ne odgovaraš. To je tvoj zakon. Nenadan je
mir koji izbjeljuje poput zore lice
onoga koji prolazi, jedina nama možeš reći
koliko je lijep, koliko sladak, poslije 
cijepanja, tvoj odmor, o smrti.

MOLITVA ZA SMRT

Nauku smrti, goloruki smo
pred tobom. Ovo bijaše lice
Delijino. Bijeli široki osmijeh, i oči
poput izvora, i promjena ponašanja
po kucajima srca, i nevina
uzvišenost čela, i sladak izlazak
riječi iz usta: melodija
koju ako netko jednoga dana čuje neće je nikada zaboraviti.
Ovo, njegovo lice. A sada, ploča. Neprozirna
ploča, ledena pri poljupcu: daljina
pustinjā, iako su to naša usta dodirnula.

                            Sada te pitamo: gdje je otišao Delija,
Delija-dah, Delija-duša, Delija duh
plamteći koji je na svojoj vatri
nas grijao? Gdje leprša duh
koji je toliku milost zemaljskim oblicima
davao, i bijaše velika svjetlost za sve? I ono
zračenje ljubavi tko će više dati
našoj ljubavi? – Svojom Riječju
nama odgovori. Reci nam, da je Delija iščezao,
ali da živi. Želimo vjerovati
bez da znamo, bez da vidimo: vjerovati
sa slijepim očima, s čelom na zemlji
u našem jadu koji ga zove.
Delija živi. Od trenutka smrti, pravi
njegov, vječni, život počinje.

ČIN LJUBAVI

Ne bih ti znala reći koliko te volim, Bože
u kojeg vjerujem, Bože koji si život
koji se živi, i onoga već življenog i onoga
koji ćemo živjeti s onu stranu: s onu stranu granica
svijeta, i gdje ne postoji vrijeme.
Nisam znala; - ali tebi ništa skriveno ne ostaje
od onoga što šuti u dubini. Svaki čin
života, u meni, bijaše ljubav. I ja vjerovah
da je bio za čovjeka, ili djelo, ili domovinu
zemaljsku, ili rođene iz moje postojane loze,
ili cvijeće, biljke, plodove kojima sunce
daje bit, hranu i svjetlo; 
ali bijaše to Tvoja ljubav, ti koji si u svakoj stvari
i biću prisutan. I sada 
kada jedan po jedan padoše uz moj bok
drugovi na putu, i sve tiši
bivaju glasovi zemaljski, tvoje
lice sjaji sjajem sve jačim,
i tvoj je glas pjesma slave.
Sada – Bože kojega sam uvijek ljubila – ljubim te znajući
da te ljubim; nepogrješiva je sigurnost
da je sve bilo pravda, čak i bol,
sve bijaše dobro, čak i moje zlo, sve
za mene bijaše Ti i jesi, činiš da drhtim
radošću većom od smrti.
Ostani sa mnom, budući da večer pada
na moju kuću s milosrđem 
sjena i zvijezda. Stavit ću ti, na stol
skroman, nešto kruha i čiste vode
moga siromaštva. Samo ostani
uz mene svoju sluškinju; i, u šutnji
bića, moje srce slavi samo Tebe.

NEPRIJATELJU

Htjela bih te mrziti. No, ne znam niti te mrziti
niti ti oprostiti. U mom si životu
poput sjekire u deblu. Kada pomislim
da si ti, poput mene, netko od mesa
i od boli, netko nevoljan
rođen plačući, da bi zatim umro; da tvoja
krv se skuplja i tuče 
kao i moja u venama, i može sutra 
odatle šiknuti zbog ozljede, ili lijenom
postati zbog zaraze koja će je pogoditi; 
da, kao i moje, mogu i tvoje oči
vidjeti kako nestaje sunčeva zraka; 
ako pomislim na težinu skrivene ruke
koja je iznad mene i tebe,
ne mogu, neću moći
bol ti nanijeti koja mi od tebe dolazi.
Samo će Bog mjeriti dobro i zlo
vagom koja jamačno neće pogriješiti.
Kada oboje budemo prešli prag
odakle se ne vraća, tada ćemo znati. Samo 
tada.

                       Tako će dalek biti, dakle, 
zemaljski udes. Spomen
bez boli: ugašena zvijezda, ništa.

MOJA MLADOST

Nisam te izgubila. Ostala si u dubini
bića. Ti si, ali si drugačija:
bez lišća i cvijeća, bez osmijeha
blistavog iz vremena koje se vratiti neće,
bez sve one pjesme. Drugačija si, ljepša.
Ljubiš, bez da očekuješ biti ljubljena: svakome
cvijetu koji se raspupa ili voćki koja zarudi
ili djetešcu koje se rodi, Bogu polja
i naroda u srcu zahvali.
Godinu za godinom, unutar sebe, mijenjala si
lik i bit. Svaka te je bol postojanijom
učinila: svakome koraku prolaska
vremena, tvoja skrivena limfa i zelena
stala ti je u obranu. Sada gledaš u Svjetlo
koje ne vara: u njegovu zrcalu motriš
postojanost života. Ostala si
kao dob koja nema imena: ljudska
među ljudskim nevoljama, uz to živa
samo od Boga i samo u Njemu sretna.

O mladosti bez vremena, o uvijek
obnavljana nado, sljubljujem te 
s bojama koje će doći – sve dok se na zemlju
ne vrati proljeće u cvatu, a na nebu
rode se zvijezde kada je ugašeno sunce.

UZ BOK ME PRATIŠ

Uz bok me pratiš,
Gospodine. Tragove na zemlji ne ostavlja tvoj
korak. Ne vidim Te: osjećam i udišem
tvoju prisutnost u svakoj vlati trave,
u svakom atomu zraka koji me hrani. 
Tamnim puteljkom posred livada
crkvi na brdu
Ti me vodiš, dok plamti sunčev zalazak
iza zvonika. Sve
u mome životu plamtjelo je i ugasilo se, kao
ta vatra koja sada bukti na zapadu
i uskoro će biti pepeo i sjena:
samo mi je živa ova čistoća
djetinjstva koja se vraća, nedirnuta, tijekom
godina zbog radosti
da sam te pronašla. Ne ostavljaj me 
više. Sve dok posljednja moja noć
(može to biti i večeras) ne zbude se, ispunjena
samo tobom od rose do zvijezda;
pretvori me u kap rose
za svoju žeđ, i u svjetlo
zvijezde za svoju slavu.

ŽIVOT KOJI SAM ŽIVJELA

Dvadesetogodišnja djevojka
koja bijah, blistava kao upaljena luč
na suncu, gdje je sada sve to? Svojom lijepom krvlju
hranila je svaki trenutak oporog života; 
i iz grla, oslobođenog u pjesmi,
izbijao joj je razliježući se brdima i dolinama. 
Gdje je nestala, ona koja je bila tako uvjerena
da umrijeti neće? I nije umrla. Ostala
je na hrapavoj zemlji
uz rijeku koja žubori i vijuga
krivudavim zavojima s onu stranu velikih 
šuma: netaknuta počiva 
u trepetu lišća i u protoku voda. 
U njezino okrilje ljudi iz šume
dolaze s granama paprati i breze:
i brodar koji pristaje
uz drugu obalu, svežnjeve alga i strukove
trave donosi, skupljene na obali.

Miran je san one koja nekad bijah 
na zemlji koja odzvanja još pjesmom
mojih dvadeset godina – i, bilo sunce ili kiša ili snijeg,
moje nekadašnje lice ima ta zemlja.

Ada Negri je bila najznačajnija talijanska pjesnikinja, prva žena član Talijanske akademije. Svojim pjesništvom i svojim strastvenim i burnim životom, privlačila je naraštaje čitatelja. Kritika ju je, još za njezina života, dizala u nebesa ili bacala u prašinu pokušavajući objasniti njezin međunarodni uspjeh i pjesničku snagu ideološkim shemama (u mladosti je bila »crvena djevojka«, a u zrelosti »fašistička muza«); poslije smrti bila je nepravedno zaboravljena i prešućena. U današnjoj Italiji koja traži nove pravce njezina ličnost ponovno postaje aktualnom. Pjesništvo joj je pokušalo shvatiti i posvjedočiti na jedinstven način vrijednosti rada, ženstvenosti, mladosti koja ne umire u duši otvorenoj misteriju života.

Rodila se 1870. u Lodi, a umrla u Milanu 1945. Potječe iz obitelji skromna podrijetla. Književnu slavu postigla je već kao dvadesetogodišnjakinja dok je bila učiteljica u Motta Visconti zahvaljujući zbirci »Fatalità« (1892.). Napisala je i druge zbirke pjesama, među kojima: »Tempeste« (1894.), »Maternità« (1904.), »Esilio« (1914.), »Il libro di Mara« (1919.), »Vespertina« (1930.), »Il dono« (1935.), »Fons amoris« (sadrži tekstove napisane 1939. – 1943. i objavljene nakon pjesnikinje smrti). Uspjeh je postigla i njezina proza, naročito zbirka »Stella mattutina« (1921.). Javljala se prilozima u mnogim časopisima i njezina su djela objavljena u različitim europskim zemljama. Godine 1940. postaje članicom Talijanske akademije.

S talijanskog preveo: Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 3. veljače 2003., 20.00 – 20.45.; Republika, LIX, 7-8, Zagreb, srpanj-kolovoz, 2003., str. 65. – 73.