POHVALE
29. travnja 1945.
Sin
– Zašto si, majko, pljunula na leš
klonule glave, privezan nogama
o gredu? Nisu li ti ogavni ostali
nabacani uza nj? O, ta žena,
njezine čarape za mrtvački kan-kan
i grlo i usta od izgaženog cvijeća!
Ne, majko, stani: vikni svjetini
neka se udalji. Nije to oplakivanje, to je podsmijeh,
to je radost: već se skupljaju obadi
na čvorovima vena. Pogodila si
ono lice, sada: majko, majko, majko!
Majka
– Uvijek smo pljuvali na leševe,
sine: obješene o rešetke prozora,
o brodski jarbol, spaljene
zbog Križa, raskomadane od pasa čuvara
zbog malo trave na okrajku lena.
I bi samoća ili strka,
oko za oko, zub za zub,
nakon dvije tisuće godina euharistije,
naše je srce željelo otvoreno
drugo srce koje je otvorilo tvoje,
sine. Iskopali su ti oči, skršili
ruke u ime izdaje.
Pokaži mi oči, pruži mi ruke:
mrtav si, sine! Mrtav si i stoga
možeš oprostiti: sine, sine, sine!
Sin
– Ova mrska omara, ovaj dim
ruševina, rojevi zelenih debelih muha
na kukama: srdžba i krv
kapaju pravedno. Ne za tebe
i ne za mene, majko: oči i ruke još
će mi sutra izrešetati. Već stoljećima
samilost krik je umorenog.
Salvatore Quasimodo
Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 28. srpnja 2008., 13.15 – 13.45
MJESEC BIJEGA
Zaogrnuti i sami
U širokom plaštu noći
Pun mjesec
Posivjeli magarac
Nosio nas je prema Egiptu
Šutljivo
Na mjesecu
Poskoči brončani hoplit
Goropadno
Kako bi zgazio prah
Koji mu se tada čudesno ukaza
Otac, Dječak i lijepa Zaručnica
Antonio Corsaro
Hrvatsko slovo, XIII., 626, Zagreb, 20. travnja 2007., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. listopada 2007., 20.30 – 21.15; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.
DIJADEM
Ovih nekoliko riječi
koje su mi preostale, posljednji ostaci
hrama, ili kuće, već razrušenih,
i poput stakala kaleidoskopa
ponovno sastavljam, razvrstavam, pretačem
u nove slike,
mogao bih napraviti maleni dijadem
skroman ali mio!
Stavio bih ga, Marijo, na tvoje čelo
kada bih se mogao približiti tvome licu,
kad tvoje lice ne bi bilo visoko na nebu...
Kada bi se nebo, u jednom od onih najcrnjih dana
godine, poput ovoga u kojemu među oblačinama
kišovitim svi se snovi raspršuju,
rastvorilo u drukčije plavo nebo!
Nebo naše vjere, nebo
naše mladosti, gore iznad stabala,
o kojem je rečeno da će se
preobraziti poput starog odijela.
Alessandro Parronchi
Hrvatsko slovo, XIII., 624, Zagreb, 6. travnja 2007., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. listopada 2007., 20.30 – 21.15; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.
MAJKO, MNOGO JE GODINA PROŠLO
Tako se, dakle, »mora«:
suđeno nam je biti sami
kako u krajnjem času
tako u doba vihora, ili svećeništva.
Naprotiv nitko
nije potreban kao ti
najmanje jedne majke:
s brijega može biti izočan Bog,
ne i majka.
Napravite, napravite, tirani
cijelog svijeta, slobodan
prolaz majkama
na stratišta!
Majke su ti veliki Prinositelji
koji proživljavaju, kao
na istinskom žrtveniku,
holokaust u srcu.
U znamen Majke Djevice
neka više ne podnosi
obespravljenje
veliki jedini Sakrament.
David Maria Turoldo
Hrvatsko slovo, XIII., 657, Zagreb, 27. studenoga 2007., str. 25.; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 28. srpnja 2008., 13.15 – 13.45
NAVJEŠTENJE
Djeca
Majko, što ti je
pred očima?
Što kriješ
u umornom osmijehu?
Nedjelje prošle,
pod svježim nebom,
davna proljeća,
crvena u očima
tvojih prijateljica,
starodrevni kâd...
Sada, u tvojoj postelji,
bojimo se za te,
majko, djevojčice,
zbog nedjelja,
kâda, proljeća.
Bila si tako
lijepa i nevina...
Majko... tko si bila
kad si bila mlada?
A On, tko bijaše?
Majko, koja umireš...
Ah, budi djevojčica
cijelog svog života
u teškom
svom životu djevojčice...
Anđeo
Ne čuješ li djecu?
O, mala ševa
pjeva u zoru
vječne ljubavi...
Marija
Anđele, utroba
će biti blistava bjelina.
Po djevičanskoj djeci
i ja ću biti djevica.
Pier Paolo Pasolini
Hrvatsko slovo, XIII., 662, Zagreb, 28. prosinca 2007., str. 24.; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.: Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 28. srpnja 2008., 13.15 – 13.45
GOSPIN KIP
Dobar pjesnik i dobar čovjek ne će biti rečeno
o meni – ne zbog pjesnikove krivnje
Nije zalud rečeno da razbojnica
bijaše moja duša a ne ruka
Uzmi me u naručje moja Gospo
koja si tako daleko u Czestochowi i u Loretu
Na studeni tvoga trbuha đavolja ogrebotina
koja mi žari obraz.
Giovanni Giudici
Hrvatsko slovo, XIV., 684, Zagreb, 30. svibnja 2008., str. 25.; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 18. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45
LXIX
Ponovno plava zraka zvijezda
po prostranom nebu mirno plovi. Veličanstvena
je noć u svim stvarima u šutnji hvoja
u povjetarcu iznad cvijeća. Zvijezde
same sjaje nad spokojnim zapadom
gdje sunce zapade i Venera najavi večer.
Leži među zvijezdama tišina koju ne remeti zvuk
umilni lišća, a proživljena bol oplakuje
u čudesnosti različitog pjeva tako nježnog.
Ne znam što bih htio. Marija se divila
vašem stvoritelju koji je rastao u poniznom krilu.
Sergio Quinzio
Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 18. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45
PRIKAZ KRIŽA
(...)
Žena
Marijo! Ne odlazi. Zar nema ništa
što bi željela ispričati svojoj prijateljici?
Marija
O, da, zacijelo da ima. Ali, od kada
smo se vratili u Nazaret
sve je tako mirno, tako jasno,
sve se ponavlja s tolikim redom
da bih ti mogla pričati samo o onome
o čemu se ne može pričati: o radosti.
Žena
Ma, dok te gledam čini mi se
da imaš negdje po strani, tko zna gdje,
blago tako rijetko i dragocjeno
čije si zaboravila skrovište...
Marija
Blago? skrovište? šališ se!
Koje li slučajnosti: iznenada sam shvatila
da imam nešto što bih ti trebala ispričati.
(...)
Giovanni Raboni
Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 18. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45
STABAT MATER
Majko Božja, vidio sam te iza
jedne ograde, u Bagdadu, s drugim majkama
jaukala si od bola zbog tijela
rastrganih i pribijenih zauvijek.
Zatim si, točno, kao svake godine,
otišla u Jeruzalem zbog svoga Sina
ponovno pribijena na križ i vječno
nevina. Vidio sam te na video snimci,
još si jedanput umirala za sve.
Mirjam stajaše uz križ Ješuin,
i dok je piljila u stisnute šake
Jehonijine, njezin joj Sin reče:
»Ženo, evo ti sina«. Okrenuvši se
Jehoniji: »Evo ti majke«.
Mirjam jaukaše i izvan zidina
jeruzalemskih, nebo bijaše mreža
zvijezda što se vrte, i munja.
Mirjam rađaše ponovno
svoga Sina i Jehonija joj pokri
ogrtačem trbuh.
I dok su rimski vojnici
skidali s križa njezina Sina,
Jehonija joj reče: »Uvijek ćeš biti sa mnom!«.
Mirjam, mirna, bez suza, nasmiješi mu se.
Elio Fiore
Hrvatsko slovo, XIV., 671, Zagreb, 29. veljače 2008., str. 25.; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Jasnoća pogledâ, Međugorje, 18. kolovoza 2008., 13.15 – 13.45
NEKA BUDE VOLJA TVOJA
»Sine, nauči me moliti.«
»Ne, ne sada, ženo.
Kada svim ljudima budem dao pojmove,
bitne riječi kako se moliti ,
i ti ćeš, dakle, ne prije toga, naučiti.«
»Ali, ako u tebi molim Gospodina,
ne Isusa svoga sina, nego Krista, svog Gospodina,
ako ga molim da me nauči moliti,
zar me ne ćeš uslišiti.« »Dobro. Slušaj, majko:
molit ćemo zajedno. Ponavljaj riječi koje ti govorim.
Oče naš, koji jesi na nebesima,
neka bude blagoslovljeno ime tvoje sveto
i kraljevstvo tvoje neka siđe među nas.
Kruh naš svagdanji daj nam danas.
Oprosti nam uvrede koje smo ti nanijeli:
mi ćemo oprostiti, sa svoje strane,
one koje su nama braća nanijela.
I ne uvedi nas u napast,
nego nam daruj da pobijedimo zlo dobrim.
»Nikada nisam čula, sine,
neku molitvu tako punu hvale,
nade, povjerenja, sinovske ljubavi.
Od sada pa dalje bit će mi čudesno
čuvati je u mom srcu, ponavljati
često njezine riječi zatvorenim usnama.
Ali...« »Što?« »Dakle,
ako ti mogu izreći svoj dojam,
kao da mi uho šapće
da u toj melodiji nedostaje jedna nota,
jedna jednostavna nota
koja bi je mogla učiniti potpunom.«
»Jedna nota? Koja?« »Dopusti mi,
moj Gospodine, da ti je predloži
službenica Gospodnja.
Prije Kruh naš svagdanji daj nam danas
ja bih nadodala Neka bude
(kao što odgovorih anđelu) ono što ti želiš.«
»Dobro si rekla, majko.
Neka bude, dakle, na nebu kao i na zemlji,
volja tvoja, ona ista volja Očeva.
Marco Beck
Hrvatsko slovo, XIII., 649, Zagreb, 28. rujna 2007., str. 25.; Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 22. listopada 2007., 20.30 – 21.15; Osvit, 1-2, Mostar, 2007., str. 179. – 191.
Marco Beck, 1949. Strastveni čitatelj i prevoditelj klasične književnosti, zaljubljenik u Sveto pismo i pjesnik. U njegovoj lirici ovozemnost svakodnevnog života križa se s okomicom tegobnog, ali neprestanog traženja vjere kroz koju progovara Bog.
Antonio Corsaro, 1909. – 1995. Pjesnik, prevoditelj, antologičar i svećenik. Svrstavaju ga u skupinu posthermetičara. Skladno je ujedinio svoj dušobrižnički rad, stvaranje stihova, poučavanje, kulturni rad i putovanje. Pjevajući o Blaženoj Djevici Mariji voli u njoj naglašavati ono ljudsko i sestrinsko.
Elio Fiore, 1935. – 2002. Djelatnik u tvornici i knjižnici, pjesnik. Kao dječak preživio je rimski geto u II. svj. ratu. Jezični mu je izričaj čitak, a riječi su mu čas jednostavne, čas prepune bola. Pjesme su mu pune iskustva židovsko-kršćanskog Boga i misticizma.
Giovanni Giudici, 1924. Književnik. Iskusio je osamljenost tzv. suvremenog čovjeka lišenog sigurnosti i punog ispraznosti. To kod njega urađa ćudorednom i intelektualnom napetošću. Opisuje tragediju i komediju svakodnevnog života, razočaranje i preispitivanje katoličkog odgoja.
Alessandro Parronchi, 1914. Povjesničar umjetnosti, pjesnik, kritičar, profesor. Iako pripada istaknutim hermetičarima, ne drži se slijepo tog pravca. Piše romantičnu i osjećajnu liriku, ali također i šira ostvarenja ispunjena stavom »hrabrosti življenja«, kako i glasi jedno njegovo djelo.
Pier Paolo Pasolini, 1922. – 1975. Književnik, redatelj, kolumnist, kritičar, dramaturg. Genetski je bio zadojen kršćanstvom, što se očitovalo kako u njegovu životu, tako i u kinematografiji i književnosti. Nije se mirio s društvom oko sebe, opirao mu se i to skupo plaćao.
Giovanni Raboni, 1932. Savjetnik u izdavaštvu, publicist, prevoditelj, poznavatelj međunarodnog pjesništva, književni, kazališni i filmski kritičar te pjesnik, kao i još mnogo toga. Izoštrenom ironijom izražava muke i strahove čovjeka koji je mali kotačić u grozovitom stroju suvremenog vremena.
David Maria Turoldo, 1916. – 1992. Sveučilišni profesor, pisac djela za kazalište, kulturni djelatnik, svećenik i propovjednik. U svojim djelima pokazuje se kao prosvjednik, prorok, političko-religiozni govornik, ali i lirik povezan sa svojom savješću, svime onim što je stvoreno i s Bogom.
Salvatore Quasimodo, 1901. – 1968. Novinar, književnik, profesor, političar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1959. Kao što se služi mitovima, bajkama, antičkom ljepotom, tako u očaravajućem simbolizmu pjesničke riječi traži vjerski naglasak neophodan da bi se mogla ovjekovječiti vlastita stvarateljska moć.
Sergio Quinzio, 1927. – 1996. Za života slavljen kao veliki poznavatelj Svetog pisma, a poslije smrti otkriven kao pjesnik. Pjesme su mu zbijene, pune ljubavi prema zavičaju, ali protkane i čudesnim duhovnim prosvjetljenjima.
S talijanskog preveo: Miljenko Stojić