Print Friendly, PDF & Email

EVO VEĆ DJEVOJKE
(Ecco già la fanciulla)

Evo već djevojke
maslinasta lica
odlazi u cik zore
na izvor,
i već se vraća
brzim umilnim korakom.
Nakon toga čitavog dana
ulicama mjesta
ona hiti
prema svakom glasu koji zove
prema svakoj usni koja šapuće
»Marija«.

Pruža piti
podižući glavu ožednjelima,
pere rane
svakog napadaja strpljiva
i dok vatru pali
sluša duge
čeznutljive ženske priče,
šutljiva oplakuje
nad šutljivim licima,
smije se djeci
koja joj pružaju
otvorene prste
tamne od zemlje
i ciku.
Ti me ne ćeš prevariti,
poznajem te
maslinasto lice.
Ti si Zlatna Kraljica
i kada dvoranama
velikim nebeskim
umilnim korakom napreduješ
dok leluja veo,
blistaju se blaženi
a još se više blista
u svome žaru
iščekujuće Božje srce.
Iščekujućem srcu
krećeš se dok sviće zora,
krećeš se svome izvoru
o djevojko Marijo
maslinasta lica.


U POVODU PRIČESTI JEDNOGA DJETETA
(Per la comunione di un bambino)

Ti koji stvori nebesa i ljudsko srce
da leti poput orla, samo, nadmoćno
dopusti se uzeti, Bože,
rukom ovoga djeteta,
na način ptičice najnježnije
i bespomoćne,
Ti koji među ljudskim rukama
umri
nježan gol i bespomoćan.


BOŽJE VRIJEME
(Tempo di Dio)

Prestanite oplakivati sami sebe i mrtve
prestanite plesati na grobovima
zar ne opažate
da je od nas zatraženo više
nego od druge djece iz bilo kojeg vremena?
Sada treba obnoviti svijet
u svakome od nas
ili će nas nestati.
Prisjetimo se svoje sličnosti s Bogom
i potaknimo Boga da je se sjeti.
Sada treba imati puno snage
za usaditi u srce nadu,
ljubav više nego ljudsku prema ljudima,
želju da svi imaju život.
Nije vrijeme žalovanja
niti ludovanja.
Ovo je Božje vrijeme.
Što čekamo?
Kakav znak? Kakvo čudo?
Zar nismo vidjeli raspeće
u tisućama tijela
Isusa Krista.


ZNAM ZA CURICU KOJA PRAŠE PRAŠE
(So di una ragazzetta che lavava lavava)

Znam za curicu koja praše praše
      – slabunjava i grbava –
robu ljudima
u vodama Si Kianga.
Prebijela odjeća 
koju cura praše;
još bjelja bijaše njezina nutrina.
Uzevši oblik Kraljevića
obećah joj bogatstva
ako pođe sa mnom.
Uzevši oblik izranjenog lutalice
naložih joj oprati dronjke i rane
plaćajući kamenjem i pogrdama.
Odbaci bogatstva Kraljevića.
Krasnim osmijehom primi
kamenje i pogrde
izranjenog lutalice.

Kad sam umoran
Od vaše moći,
od vaše ljepote krivo korištene,
i od vašeg bola krivo podnošenog
i od vaših radosti krivo uživanih
i od vašeg lošeg činjenja svega što činite,
u svome osobnom obliku silazim na Si Kiang,
ne činim ništa drugo nego gledam
curicu koja pere.
Nastavljajući prati
podiže oči svako malo
i smiješi mi se.

Tako se smirujem
i smiješim se i ja.


EUROPA I
(Europa I)

Leđa prema zidu, bijmo ovu bitku
za mrtve za žive i one koji će se roditi.
Bijmo za sve i za neprijatelje.
Ako je sudbina pasti, padnimo kao ljudi.
Mi koji govorismo svijetu što je čovjek.


EUROPA II
(Europa II)

Europo Europo neka te bik ne ugrabi
gledaj ga u oči, Europo
ne boj se. 
Nijedna životinja ne podnosi ljudski pogled.
Ti imaš vedre oči, Europo
iako si plakala.


ODAJE ZA RINALDA SIMONETTIJA »POLETARCA«*
(Stanze per Rinaldo Simonetti »Cucciolo«)

I.
Toga dana poput današnjega
ledene veljače
lilo je iz kestenja; 
spuštao si se bosonog
tom kamenitom ulicom
kojom si se strmoglavio
u svojim svečanim čizmicama
bacajući iskre
u nedjeljno jutro
toliko puta toliko puta,
i prvi put bio je kad si
u bijeloj odjeći za krštenje
došao u crkvu
na prsima zadihanim i cvjetnim
ponosne kume.
         – Želim umrijeti s njima
želim umrijeti s velikima –
grleći ona koljena
i bio si udovoljen:
deset tijela više jedno,
jedanaest tijela i jedan konop
za uspon,
na ovoj obali gdje si
govorio s kestenima
tražeći jagode i gljive
jazavce i puževe 
mahovinu za jaslice
prstima pocrvenjelim
koliko si se puta izgubio
u gledanju
oblaka što se dime među granama
tako šutljivih i različitih
od svih stvari na zemlji
koje nitko ne može zatočiti.
Sada se govori sveta misa među kestenima
na oltaru Žalosne Gospe
s vašim imenima u zlatu
i kad bi mogao
vidjeti plamenove
koje su bližnji upalili
po vrletima iznad trave
koju samo znoj
u hladnoj veljači
danas kupa.

II.
Strijeljan važna je riječ
i lijepo ti pristaje
u tvome malom grobu
među časnim starcima
i novorođenčadi
i djevojkama koje umjesto naranče
imahu cvjetnu krunu od papira.
Svi te slušaju
vrlo pozorno zadivljeni,
ali što je sloboda
to ne uspijevaš
ma koliko se trudio
objasniti
i završi da uvijek
s dubokim uzdahom
nestaneš da bi gledao
oblake i maglu koji odlaze
zajedno s mjesecom.
Mrtvi u zemlji
živi u kućama,
drugi se podaju snu
i samo od vremena do vremena
javljaju se pijetli.
Dok ležiš još gledaš
one mjesečeve oblake kako nestaju
tamo iznad kestenova
kao nekada prije.

III.
Nitko ti nije rekao
da duša poput kralja treba
da bi se ušlo u visoke odaje smrti,
ne na bilo kakva vrata
jednostavno bačena
nego na velika vrata
uspravne glave
ljupko
donoseći rane kao cvijeće na dar
dok se Gospodin žuri ususret
tamo preko stuba šireći ruke.
Nitko ti nije rekao,
mladiću sa sela.
Ali tako si ti ušao.

* Strijeljan za slobodu u šumama Calvari gdje se rodio koju godinu prije


DOLAZE DANI
(Vengono i giorni)

Dolaze dani
da je srce spaljena zemlja,
prah i dim
niski olovni oblaci.
Vi koji ste postali
imena trgova i ulica:
Šetalište Gastaldi
Avenija Cesare Crosa
Ulica Buranello
Javni vrtovi C. Talassano.
Ali vrijeme je
kuća od mnogobrojnih soba
pod nadzorom i strogih
gdje je sve za uvijek;
tko posjeduje ključeve
može pronaći svaku stvar:
pokrete i riječi
bilo kojeg dana.
Vaši prvašnji dani,
vaše odlaženje i dolaženje
po ovim trgovima i ulicama
koji su sada postali vi
za upamtiti izbor
koji ste napravili
onima koji dolaze i odlaze
pokretima i riječima bilo kojim
gdje je zaključan izbor
koji su oni također napravili
u tim sobama strogim
koje ne dopuštaju bijeg,
ali sve je za uvijek.
Vaši prvašnji dani.
Cesare Crosa
njegov vjetroviti korak
i glazba u njemu:
Vivaldi, »Četiri godišnja doba«,
električna »Zima«
te igle leda i radosti.
Buranello koji govori sudrugu
lupajući novinama
po kralježnici lava
velikih mramornih stuba
Sveučilišta u Genovi.
Aldo Gastaldi
mirna čela
nad gužvom,
s onim oštrim očima.
Talassano plavokosi
istaknute brade
uvijek pognut od smijeha
po školskoj klupi;
bijaše veseo pred smrću,
i držaše vesele sudrugove.
Najsretniji od svih
plavokosi duga lica
ti koji si postao vrt
listova zraka djece koja viču
koji ozelenjuju srce
kad je spaljena zemlja.


POZIV U DVOR
(Invito a palazzo)

Sin Sunca
Blistavi
Nebeski Vladar
posla onoga svoga glasnika
one daleke večeri
da me pozove na Dvor
Dvor koji blješti
iznad visokog dalekog grada sa zidinama od žada.
Žurno obukoh odjeću
opšivenu purpurom i zlatom
na nogama svilena obuća
na prstenjaku prsten
Kraljevske povlastice
vrpca oko čela
Savršene časti.
Ali kada siđoh
ne bijaše
nosiljke na ulazu:
glasnik je nestao
nema baklji
nema donositelja.
Put u mraku
prolaznici u žurbi,
samo vjetar i noć
mogoh pitati
gdje je Dvor, gdje je
sveti grad nikada viđen sa zidinama od žada.
Već davno zamijenih prsten
Kraljevskog dostojanstva
za nekoliko komada kruha
za nekoliko gutljaja vina,
ali mnogo ali mnogo više bijaše
praha koji gutah
i vode popijene u jarugama
mrtvog okusa žaba.
U dronjcima odjeća
razgažena svilena obuća,
od onog Plemićkog držanja
osta samo vrpca
još pričvršćena na čelo,
izlizani posivjeli znak
Savršene časti.
Brzi podrugljivi pogledi 
okrznjuju mi vrpcu,
netko se odmiče
kao na znak gube,
netko me napada
ili huška pse na me.
Ne usudim se nikoga
nikoga
pitati za put,
pa ni ptice ni zvijezde:
zvijezde i ptice ne znaju
nego ići i vratiti se
ići i vratiti se
u krugu
Vječnih Povrataka.
Nastavljam naslijepo
i dvojim o Pozivu,
kažem si da sve bijaše san:
glasnik i poruka,
i naposljetku da ne postoji
nikakav daleki grad sa zidinama od žada
niti Dvor koji blista
niti Sin Sunca
Nebesnik
koji sjedi na blještavu prijestolju.

I tako ležeći
tamo i ovamo po šumama
ili duž jaraka,
u uličicama, u ćorsokacima
rame uz rame sa skitnicama
i odbjeglim robovima
među kletvama i tužaljkama
smradom groznice i rana
koje vrve crvima
dogodilo mi se da čujem
nekoga kako u snu govori
o nekom velikom pozivu koji mu je dospio
jedne daleke večeri,
o glasniku koji je nestao
o prodanom prstenu
i o jednome Dvoru,
jednome Dvoru koji blista
visoko iznad zidina
od najčišćeg žada.


Elena Bono duša je suvremene talijanske književnosti. Unatoč tomu nisu je voljele velike izdavačke kuće zbog većine onoga o čemu je pisala, kao ni ocjenjivači za Nobelovu nagradu, iako su mnogi držali da je to gotova stvar.

Rodila se 29. listopada 1921. u Sonninu. Otac joj je bio poznati profesor klasične literature, tako da se odmalena upućivala u tajne pisanja. Nakon pada Italije počela je pomagati partizane u svome kraju u borbi protiv Nijemaca. To razdoblje »otpora«, ili očekivanja da ih oslobode Amerikanci, veoma je zastupljeno u njezinoj književnosti. Umrla je 26. veljače 2014. u Genovi s krunicom donesenoj iz župe Međugorje i s njom je pokopana. Ispunjena joj je želja da joj na nadgrobnoj ploči bude natpis: Elena Bono, franjevačka trećoredica.

Proslavila se pjesništvom i djelima za kazalište, ali je pisala i priče i romane. O svemu tome najbolje se može čitati na službenom portalu www.elenabono.it. Prevođena je na engleski, francuski, španjolski, portugalski, arapski, švedski, grčki, poljski i hrvatski. Pjesme za ovaj prijevod uzete su iz djela: Elena Bono, Poesie opera omnia, Le mani, Recco, 2007. Zahvaljujem Stefaniji Venturino, književnom i medijskom agentu djela Elene Bono, koja mi je to omogućila.

Pjesništvo, ali i čitavo književno djelo, Elene Bono opisuje, kako je sama govorila, »Isusovu muku koja se obnavlja u povijesti«. Vjerski osjećaj i društvena angažiranost, dakle, neprestano se isprepliću u njezinom djelu. Ako bismo ga htjeli podijeliti prema temama kojima se bavi, onda bi to izgledalo ovako: istok; vjera; društvo.

S talijanskoga preveo: Miljenko Stojić

Osobno