DAN MRTVIH
(Il giorno dei morti)
Vidim (kakav je ovaj dan, mračan!),
vidim u srcu, vidim groblje
s tamnim čempresom visoko iznad zida.
I taj magloviti čempres skida ljuske
na južnom vjetru: satima i satima
čisteći se od neizmjernih oblačina.
O kućo mojih bližnjih, jedina i žalosna,
o kućo moga oca, jedina i šutljiva,
tu gdje plavi i bjesni oluja;
o groblje teških zima
za moju majku nježnu i suhonjavu,
danas te vidim obasuta vječnošću
i krizantemama. U jarku pred svakim križem
naget je kao zagrljen vijenac
dok padaju suze od kiše.
Giovanni Pascoli (1855. – 1912.)
NEOBIČNI VRT
(Uno strano giardino)
Studeni, mjeseče mrtvih
koliku žalost donosiš!
Tada groblja velika i mala
postaju vrtovi:
i navečer, zbog tolikih plamičaka
dalekih i blizih,
izgledaju kao zvjezdolika nebesa
očaravajućih kraljevstava.
Giovanni Battisti Marini (1902. – 1980.)
MRTVI NE STARE
(I morti non invecchiano)
Mrtvi ne stare
u mrzlo vrijeme grobova.
Živi su oni koji stare:
dosežu i prestižu
dob svojih mrtvih;
tako je sin puno stariji od svoga oca,
pa je, po dobi, brat svoje majke.
»Najkraća udaljenost između dvije točke
ona je koja ih spaja
ravnom crtom«,
mrtvi znaju ovu Geometriju.
Nepomični u svome vječnom dobu,
vide kako stare
iz sata u sat živi,
idući bez glume,
također kada su u mogućnosti ne obazirati se,
prema njima. Znaju kako bilo kuda
da odu, živi, bilo
što da učine,
uvijek, u svakome trenutku,
razmak između njih uvijek je onaj
koji povezuje dvije točke
ravnom crtom.
Arnaldo Beccaria (1904. – 1972.)
TEBI KOJI OPLAKUJEŠ SVOJE MRTVE, POSLUŠAJ
(A te che piangi i tuoi morti, ascolta)
Ako me voliš ne plači!
Kada bi poznavao neizmjerni misterij neba gdje sada živim,
kada bi mogao vidjeti i čuti ono što ja vidim i čujem
u ovim beskrajnim obzorjima,
i u ovom svjetlu koje sve obuhvaća i prožima,
ti ne bi plakao ako bi me ljubio.
Ovdje je čovjek već obvijen Božjom divotom,
njegovim izričajima neizmjerne dobrote i odsjajem njegove beskonačne ljepote.
Negdašnje stvari su tako male i prolazne
u usporedbi s tim. Ostala mi je naklonost prema tebi:
nježnost koju nikada nisam poznavao.
Radostan sam da sam te susreo u vremenu,
iako sve tada bijaše prolazno i ograničeno.
Ljubav koja me sada duboko veže za tebe,
radost je čista i bez zalaska.
Dok živim u vedrom i zanosnom očekivanju tvoga dolaska među nas,
razmišljaj o meni ovako!
U svojim bitkama,
u trenutcima klonulosti i samoće,
misli na ovaj predivni dom,
gdje nema smrti, gdje ćemo zajedno ugasiti žeđ,
u prijelazu tako silnom na neiscrpno vrelo ljubavi i blaženstva.
Ne plači više, ako me stvarno voliš!
Giacomo Perico (1911. – 2000.)
ZA NAŠE MRTVE
(Per i nostri morti)
Dođi k meni prema svojoj riječi.
Za naše mrtve
ovo je se uistinu dogodilo.
Oni su u ljupkoj kući
za koju se čovjek rađa,
kojoj je čovjek pozvan.
Sada vide odnos
koji postoji između te ljupke kuće
konačne i vječne
te krhkog znaka,
ali uistinu njezina,
koji je društvo u kojem su živjeli.
I traže od nas,
poslije proživljenog iskustva,
da budemo velikodušni, pozorni, osjetljivi,
bez straha posvećeni žrtvi života,
ovoga predokusa ljupke kuće
kojoj smo upravljeni.
Mole nas da kažemo
s većom uvjerenošću ono što često pjevamo:
»Previše vremena gubi onaj tko te ne ljubi dobro.«
Oni to znaju.
Neusporedivo više nego prije.
I zbog toga nas potiču da
»nam bude po njegovoj riječi«.
Pomažu nam izreći Pozdrav Gospi
s dubokom pozornošću,
što nam se rijetko događa
zbog rastresenosti koja nas izjeda.
Luigi Giussani (1922. – 2005.)
S talijanskoga preveo:
Miljenko Stojić
Osvit, XXVII., 107-108, DHK HB, Mostar, 2021., str. 179. – 180.