Fra Miljenko Stojić, pjesnik iz Međugorja, esejist i prevoditelj: Pisanje pjesme je za mene isto što i molitva, a u njoj se mi ne postavljamo samo prema Bogu, nego i prema sebi i svijetu oko nas.

Pjesnik i fratar, sintagma sklada ili sukoba? Nemogući dodir buntovničkog, lucidnog, grešnog s krotkim, pobožnim, poniznim? Da li zbog toga ili, pak, iz sasvim drugačijih razloga, no fra Miljenko Stojić u svojoj 20. godini spaljuje sve do tada napisano, da bi se nakon petnaestak godina, ispunjenih sustavnim teološkim obrazovanjem na više učilišta u Domovini i inozemstvu, potom iskustvom svećeničkog poslanja i putovanja svijetom, vratio – pisanju. Kao načinu molitve, divljenja Stvoritelju i bliskosti s drugim čovjekom.

Fra Miljenko Stojić rodio se 1. lipnja 1960. u Dragićini, pokraj Čitluka. Na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu postiže licencijat iz teologije s područja kršćanske i franjevačke duhovnosti. Trenutačno živi i radi u župi Međugorje. Misterij Međugorja, kaže, na poseban ga način inspirira i uvijek iznova začuđuje. O tom najbolje svjedoči njegova zbirka stihova »Kaplja« koja je nedavno izašla u nakladi mostarskog »Zirala«.

– Pišući pjesme i uopće baveći se bilo kojom drugom umjetnošću, čovjek proputuje duhovnim, emocionalnim, misaonim sferama koje bi, možda, ostale nepoznate da se bavi nečim drugim. Jača li poezija vjeru ili sumnju, i gdje je granica između njih često me kao pjesnika-svećenika pitaju. Poezija pročišćuje vjeru, daje joj jedan konkretan izraz, jer vjera nije samo prihvaćanje određenih dogmi, nego način darivanja onoga što je najvrjednije u tebi, a svi to nosimo u sebi, drugome čovjeku. Na taj način pjesništvo daje čovjeku priliku da bude više čovjek i više kršćanin, govori fra Miljenko s tipično asketsko-franjevačkom mirnoćom i vedrinom u glasu.
 

Doživljaj Božje ljepote

* Što osjećate dok pišete pjesmu, iz čega ona izlazi? Može li se to uopće objasniti?

– Za mene je pisanje prije svega duhovni čin. Danas se, na žalost, pjesmi prilazi kao nečem što se može naučiti u školi čitajući dobre pjesnike kako bi se slijedila shema, kako bi se nekog što više zbunilo, iznenadilo i nečim nerazumljivim fasciniralo. Ako se čovjek bavi umjetnošću, onda posjeduje dar da svijetu pristupa na ispitivački način, sagledavajući ga sa svih strana. To je traženje i nalaženje istine. Pisanje pjesme je za mene isto što i molitva, a u njoj se mi ne postavljamo samo prema Bogu, nego i prema sebi i svijetu oko nas. Iz tog postavljanja proizlazi kakvi ćemo biti poslije te molitve: bolji ili gori. Molitva ne smije biti samo traženje određenih stvari od Boga, nego i doživljavanje Božje ljepote koja se prelijeva u ljepoti ovoga svijeta, u biti svakoga čovjeka.
 

* Ponekad pjesme pojedinih svećenika više nalikuju na propovijed, a ponekad sama propovijed više sliči pjesmi. Koliko Vam u svakodnevnom svećeničkom poslanju Vaš pjesnički dar koristi, a koliko smeta?

– I smeta i koristi. Propovijed je nešto za sebe što se drugačije izražava od pjesme. Ali u srži propovijedi stoji pjesnički, molitveni stav prema životu. Ako čovjek ima takav stav prema životu, onda je lako izgovoriti jednu propovijed. Današnje pjesništvo kao da je krenulo krivim putem. Jer svijet je u ovo suvremeno vrijeme pošao od pretpostavke da Bog ne postoji, da nam uostalom nije ni potreban, te da se čovjek može potpuno izraziti kroz mogućnosti svoga razuma. Tako je pjesništvo ostalo bez duše. I onda se pribjeglo nekakvim eksperimentima, tome da nikada ne smiješ znati što ta pjesma znači, nego o njoj moraš razmišljati dane i dane, i opet ne biti siguran što je ona! A mi smo ljudi konkretna bića, ma koliko to ponekad drukčije djelovalo, želimo da se sve nazove pravim imenom. Ako je nešto lijepo, zašto to ne bismo i kazali. I obratno. Zašto bi, uostalom, sebe sprečavali da svim srcem i svom dušom uživamo u ovome svijetu!

Prozori prema vanjskom svijetu

* Nakon knjiga »Unatoč svemu«, »Pjesma blizini«, »Sa svetom Klarom« i »Ta vremena«, upravo ste objelodanili još jednu – »Kaplja«, koju su književni znalci ocijenili kao nešto posve novo u Vašoj dosadašnjoj pjesničko-proznoj riječi. O čemu je riječ?

– Ono što je drugima novo, meni nije. Osobno sam bio najzadovoljniji kada sam napisao prvu zbirku stihova koju sam posvetio svojim roditeljima kako bi im se i na taj način pokušao odužiti za sve ono što su mi darovali. Knjiga nosi znakovit naslov: »Unatoč svemu«. Netko će kazati da ne zvuči baš tako pjesnički, no ja mislim da odgovara mom viđenju života, a to je da u životu moramo ustrajati unatoč svim poteškoćama koje nas snalaze, a koje su također put do određenih spoznaja i prepoznavanja sreće. Ustrajavanje je uvijek pobjeda. No i »Kaplja« ima svoju draž: osjetio sam prvi put da je nešto dozrelo u meni. Prije sam se pitao hoće li ovo ikome valjati, ima li uopće smisla? Nakon ove knjige bio sam nekako siguran da ću se barem nekom svidjeti.

 

* Česta pjesnička pozornica u Vašim stihovima su – prozori. Označavaju li oni čežnju za vanjskim svijetom ili, možda, ogradu od toga svijeta?

– Oni su most prema van. Svatko od nas je jedan svijet za sebe i zato ima potrebu otvaranja svojih prozora prema vanjskome svijetu kako bi na taj način spoznali sebe i druge, ostvarili blizinu. Besmisleno je držati sebe zatočenog u svome svijetu, u svojoj samoći, koliko god ona bezbolno, čak i ugodno djelovala, premda je ona poželjna i ljekovita, jer onda ćemo prestati postojati, onda će se samoća pretvoriti u strah, a strahom ne možemo osjetiti ljepotu vjere, ljepotu umjetnosti i ljepotu svijeta.

 

* Ustaljeno je mišljenje da se pjesma ne može napisati bilo kada. Kako znate da će Vam se dogoditi pjesma? Osjetite li neku najavu, čak fizičku ili, naprosto, nema pravila?

– Prije nego što ću napisati pjesmu, uvijek osjetim jedno posebno duhovno raspoloženje, jer ne može se tek tako sjesti za stol, uzeti olovka i papir i reći: evo, ja ću napisati pjesmu. Kada u meni dođe do nekog nedefiniranog vrenja, znam ako u jednom određenom vremenskom razmaku ne napišem to što je u meni, a za što ne znam ni što je, da to kasnije ničim ne ću moći vratiti.
 

Obraniti svoj dom

* Pored hercegovačkih krajolika, oda Bogu i njegovom djelu, Vašom poezijom putuju i drugi motivi, ponekad i »živi« ljudi. Kakvi ljudi privlače pjesnika u Vama?

– Hrabri ljudi. Oni koji se prema životu odnose na pošten i odgovoran način, jer samo takav život za mene i ima smisla. Samo onaj koji se ne plaši hrabrosti ima što reći o životu. A oni koji misle da zbog svoje načitanosti mogu nešto kazati, njihove su riječi samo igra krivih svjetala i ništa više.
 

* Najobožavanija grešnica i svetica, Marija Magdalena, česta opsesija pjesnika i drugih umjetnika, zaintrigirala je i Vas u pjesničko-svećeničkom propitivanju stvarnosti.

– Kroz lik Marije Magdalene pokušao sam istražiti i ovaj naš današnji svijet koji je često takav da ljude prisiljava da budu onakvi, kakvi po vlastitom izboru nikad ne bi bili, i takvi ljudi stradavaju. Ne mora se to odnositi samo na ono što je radila Marija Magdalena, nego na tisuće drugih stvari, jer i u politici, primjerice, možemo se spustiti na razinu Marije Magdalene, i takvim je ljudima potrebna pomoć kako bi se izvukli iz svega toga. I kada se izvuku, onda se oni koji su ih u sve to uvalili, smiju i njima i onima koji su takvim ljudima pomogli da ponovno dođu do Dobra.
 

* Građu za knjigu eseja »Ta vremena« prikupljali ste kao vojni kapelan. Kako se prema zlu rata postavlja čovjek koji je svećenik i pjesnik?

– Ako je obrana Domovine u pitanju, onda prema svim pravilima koje i Crkva danas priznaje, moramo ustrajati u toj zadaći. Naravno da nitko ne želi ubijati, načiniti zlo. Rat jeste bio, ali bila su i određena pravila i mislim da svi oni koji su ih se držali danas nemaju nikakvih posebnih problema sami sa sobom, sa svojom savješću. Za svoga boravka na raznim ratištima uvijek sam slušao istu priču: ne idemo u rat zato što to želimo, ni zato što mrzimo ljude s druge strane nišana, nego samo zbog toga da bismo obranili, sačuvali svoju obitelj, djecu, svoj narod, svoj dom, prijatelje, nemoćne ...

Molitve, nade i sanjanje mira

* U antologijskoj pjesmi »Molitva iz rova« zrcali se neposredno iskustvo rata, stradanja i svakojakih dvojbi. Kako je nastala ta pjesma?

– Ona se dugo, dugo rađala u meni. Ona je jedan sažetak mojih razmišljanja i doživljaja u ratu. Uvijek kada sam prolazio tim ratnim predjelima i gledao razorena i spaljena sela, i naša i njihova, bilo mi je podjednako žao i jednih i drugih. Gledao sam sve te mlade ljude daleko od svojih domova u blatnjavim i kišnim rovovima, nastojao da se naši susreti i druženja ne pretvore u puko moraliziranje, nego u prijateljstvo i podršku na ustrajavanju da unatoč svemu ostanu ljudi i da u tim rovovima ne izgube svoju dušu. Upijao sam njihove molitve, nade i sanjanje mira. Kako je to tada daleko i gotovo beznadno izgledalo. No, na sreću, molitve su uslišane.
 

* U Međugorju, u kojem već godinama djelujete, izgleda da ima popriličan broj svećenika i časnih sestara koji se bave umjetnošću. Kako na Vas djeluje univerzalno ljudska poetika Međugorja?

– Međugorje umije iz čovjeka izvući najvrjednije, najbolje. Dok nisam došao ovdje, za neke svoje darove nisam znao da postoje, nije bilo prilika koje bi ih razvili i izazvali. Ono otvara jedan sasvim drugačiji pogled na svijet i ljude tako da baviti se umjetnošću ovdje više nije nešto za sebe, nešto izvan našeg života, igra koja bi imala smisao sama za sebe. Ono daje dublje razjašnjenje života na zemlji. Sličan doživljaj imaju i drugi koji su počašćeni da mogu živjeti ovdje ili dolaziti ovdje. Sve moje knjige do sada likovno je opremila sestra Milena Tomas, inače akademska slikarica, koja je također ovdje na župi. Njezine su slike pune lirike, u njima ima puno ovoga kraja, vjere i svjetla. Kao da bude u čovjeku glazbu nade i navode na prijateljstvo. Baš kao i Međugorje. 

Vesna Zovko

Vjesnik, LVIII, 17867, Zagreb, 17. srpnja 1997., str. 16.; Glas Brotnja, 44/45, Čitluk 1997., str. 17.