Fra Miljenko, fratar ste i svećenik Hercegovačke franjevačke provincije. Svjedoci smo opće krize u društvu. Ovdje u BiH ta kriza očita je na svim područjima života. Što Vi, kao fratar i svećenik, možete poručiti ljudima našega vremena, a osobito onima koji su vjernici katolici?

Vrlo rijetko volim nekome nešto poručivati, ali izraziti svoje mišljenje, spreman sam. Osobito se ne volim pokrivati službama koje sam obavljao ili obavljam, pa tako sada govorim kao književnik samo u svoje osobno ime i ničije više. Sve ono što se događa oko mene ne volim zvati krizom. Radije to zovem poteškoćama na svome i na našem zajedničkom putu. Zašto? Svako vrijeme imalo je i imat će svojih poteškoća.

One nisu važne, važno je samo odlučiti oduprijeti im se znajući što želiš postići. Ovaj stav prepoznao sam kod svoga hrvatskoga naroda tijekom Domovinskoga rata. Učinio je ono što se nitko nije nadao, oslobodio se i osnovao svoju državu. Šteta što je u jednome trenutku zastao. Zadovoljio se pobjedom na ratnom bojnom polju, zaboravljajući da je to samo prvo poluvrijeme jedne te iste utakmice. Oni koji su doprinijeli da se rat izlije na današnju Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, nastavili su i dalje boriti se za svoje probitke, samo drugim sredstvima. Zbog toga se s pravom može reći da smo još u ratu i da ga treba dobiti, ma koliko to zvučalo oporo. Osnujmo takva sredstva društvenog priopćavanja kroz koja ćemo moći govoriti ne samo mi, nego i svi oni koji se bore za dobro čovjeka i svijeta oko sebe. Ovo što danas imamo u Hrvatskoj i BiH počesto je daleko od toga. Iz dana u dan iznevjerava se temeljno načelo novinarstva, a to je istina i nepristranost. Isto tako stvarati nam je takvu skupinu intelektualaca koja će nas moći voditi naprijed, ali ne kao jato gusaka u maglu. Tek kada ovakve i slične stvari učinimo, moći ćemo na trenutak odahnuti znajući da smo obavili dobar posao. Nakon toga čeka nas ustrajan hod pobjedničkom stazom. Ali, taj je hod itekako sladak.
  

Već smo spomenuli Vaše redovničko i svećeničko zvanje. Molio bih Vas da se predstavite našim čitateljima. Čime se sve bavite?

Kao redovnik i svećenik, naravno da se najprije bavim onim što iz toga proizlazi. Najprije sam bio duhovnim pomoćnikom na nekoliko župa, radio s mladima, kasnije sam otišao u Rim i tamo specijalizirao kršćansku i franjevačku duhovnost, nakon toga bio sam odgojiteljem franjevačkih kandidata, pisao stručne članke, sudjelovao na simpozijima, držao duhovne vježbe i nagovore. No, između svega bih istaknuo Informativni centar »Mir« Međugorje. Imao sam tu čast da sam ga mogao podizati od studenoga 1993. kada sam okupio prve suradnike. Kao njegov ravnatelj, tijekom godina ustanovio sam i razvijao odjele: Izvještajnu agenciju, Multimedijalni odjel s Internet stranicama na 7 svjetskih jezika i serverom, Ured informacija; Društvo vodiča za hodočasnike u župi Međugorje, Nakladničku djelatnost, Radiopostaju »Mir« Međugorje. U Zagrebu sam ustanovio i razvijao zakladu Informativni centar »Mir« Međugorje. Uz svoje redovničke i svećeničke obveze bavim se i pisanom riječju. Pišem pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, književnu kritiku, novinarske članke, te prevodim. Prvi sam hrvatski književnik koji je svoja djela postavio na osobne stranice na Internetu (www.miljenko.info). Službeno su u rad puštene 25. srpnja 2000.

Čitajući Vaš kratki životopis primijetio sam rečenicu: »Ratne neprilike učinile su me i vojnim kapelanom«. Što možete reći o Domovinskom ratu kao živi svjedok ratnih zbivanja?

Da, bio sam dragovoljno s vojskom, iako sam uvijek prije toga od nje bježao. No, sada je to za mene bila ponajprije velika čast. Domovina se morala obraniti i pokušao sam dati svoj doprinos. Najteže je, naravno, bilo onima koji su bili u prvim borbenim redovima, a posebno je teško bilo mladićima koji su na samom početku rata stupili u borbu bez bilo kakva poziva i iskustva. Prema njima osjećam duboko poštovanje i zahvalnost. Držim posve neprimjerenim i bezočnim svakodnevne napade iz usta naših određenih političara i sredstava društvenog priopćavanja protiv ovih ljudi. Njihovi napadi više bole, jer su naši, za razliku od napada tuđih središta moći. Napadnuti i pobjednički narod i njegovu vojsku žele izjednačiti s onima koji su napadali. Treba izdržati njihov takav pritisak i onda na miru porazmisliti o pogrješkama koje smo načinili tijekom ratnih zbivanja. U ratu čovjek zna prijeći granicu koju inače nikada ne bi prešao. Pojedinci koji su to učinili trebaju izići pred lice pravde, ali ne bilo kakve i ne bilo kuda po svijetu. Da bismo lakše »pospremili« iza sebe to ratno vrijeme, treba nam pomoći ne samo Crkva, nego i raznorazne nevladine udruge. Na žalost nerijetko se događa da samo Crkva ostaje na visini zadatka, a ove udruge nastavljaju činiti nepravdu zbog raznoraznih razloga. A to zacijelo nije njihova zadaća. Zadaća im je biti savjest društva, a ne najobičniji plaćenici. Tko svjesno nanese zlo svome narodu povijest će ga osuditi, bez obzira na to kako mislio da visoko leti. Uzaludno je što taj svoj čin pokušava prekriti navodnim »internacionalizmom«. Pojedinac u bilo kom narodu najprije treba poštovati sebe i svoj narod da bi tek tada bio spreman na ljudski način susretati pripadnike svih drugih naroda. Primijenjeno na nas mogli bismo to izraziti već stvorenim geslom »misli hrvatski, djeluj svjetski«.

Svećenik i književnik! Pojava dobro poznata u hrvatskoj književnosti. Koliko jedan poziv utječe na drugi i koliko se međusobno prožimaju i nadopunjuju? Koja su Vam Vaša književna ostvarenja osobito draga?

Ne volim rado povezivati ova svoja dva poziva. Kada djelujem kao redovnik i svećenik, onda sam samo to i ništa više, naravno u zajedništvu sa svime onim što me čini prepoznatljivom ličnošću. Takav stav imam i kada djelujem kao književnik. Svako je to područje, naime, svijet za sebe. Podrazumijeva se da ću u književnosti izražavati svoje ljudske, kršćanske, redovničke i svećeničke stavove. No, to isto čine i oni koji ne vjeruju u Boga, oni koji su redovnici i svećenici bezboštva. Takvi pokušavaju ponekada pojavu redovnika, svećenika i književnika svesti na ostatak prošlosti. Time, ako ništa drugo, krše osnovna ljudska prava koja ima svako biće na ovoj zemlji. Važno treba biti kako djelujemo, a ne kojim se pozivom bavimo u životu. Slijedom toga ne zanima me vjeruje li netko ili ne, ali me itekako zanima postupa li netko ljudski ili ne. Mislim da takav stav izražavam i u svojim književnim ostvarenjima. Svako mi je ono drago i teško mogu istaknuti samo jedno. Ipak, bih se usudio neka spomenuti. Zbirka pjesama »Pjesma blizini« nastala je u teška ratna vremena i bila mi je štitom pred navalom svega zla oko mene. Zagovarao sam da treba ostati čovjek i kršćanin, unatoč svemu. Iz tog vremena potječe i zbirka ogleda pod naslovom »Ta vremena«. Sretan sam da ju je književna kritika prepoznala kao nešto novo na hrvatskoj književnoj pozornici. Mislim da je to ono što sam dotaknuo u prvoj zbirci »Unatoč svemu« pišući pjesmu »Molitva iz rova« koja se sada često ponavlja u antologijama. Drago mi je i da je zbirka Slikovnica »Anđeli moji«, koju smo napisali Krešimir Šego i ja, ušla u školsku lektiru hrvatskoga naroda u BiH. Ona ujedno predstavlja i prvi rad o Međugorju koji je negdje ušao u školsku lektiru.

Tijekom prošlih godina ravnatelj ste Informativnog centra »Mir« Međugorje. Vaša iskustva u tom poslu? Radite li još uvijek u Centru, s obzirom na nova redovnička i svećenička zaduženja?

Mislim da je Informativni centar »Mir« Međugorje postigao velike uspjehe na polju profesionalnoga izvješćivanja o događajima u župi Međugorje. Htio to netko priznati ili ne ti događaji predstavljaju ono najznačajnije u suvremenoj povijesti svijeta. Centru je bila i ostala zadaća izvješćivati o njima i povezivati njihove prijatelje, budući da oni sami sebi svojom snagom prave promidžbu. Radeći na ovome poduhvatu uvijek su me veselili susreti s ljudima različite boje kože i uvjerenja. Čovjek jednostavno osjeti da je moguće živjeti zajedno unatoč svim razlikama. Pomoglo mi je to da još djelotvornije ljude i umjetnost ne dijelim na desno i lijevo, čemu sam se uvijek suprotstavljao. Nekoga i nešto možemo samo dijeliti na »dobro« i »loše«. Onu prvu podjelu izmislili su oni koji se boje ove druge podjele. Da se vratim radu u Centru, ipak mi je najdraže bilo kada sam uspio na noge osoviti Radiopostaju »Mir« Međugorje. Nju sam zamislio kao dar svome hrvatskome narodu. Kroz njega uživo putem Interneta, a nadam se jednoga dana i satelita, riječ Božja iz Međugorja putuje drugim narodima. Svakodnevno, naime, krunicu i sv. misu uživo prenosimo iz župne crkve u Međugorju. No, ova je radiopostaja dar i svim ljudima dobre volje. Zbog našega programa koji se dotiče svih područja života iznoseći stavove na zdrav način, imamo slušatelja koji uopće ne pripadaju našemu narodu ni našoj vjeri. To mi je itekako drago. Ovom prilikom osjećam potrebu zahvaliti ključnim ljudima s kojima sam surađivao u stvaranju ove radiopostaje. To je pokojna Ljubica Lukić koja je na svojim plećima iznijela teret postavljanja profesionalnog programskog rada na našoj radiopostaji i gosp. Nikica Dragoje koji je to učinio na tehničkom polju. Trenutno svakodnevni rad u Centru kao ravnatelj vodi fra Mario Knezović. Ja se još uglavnom bavim razvojem toga Centra.

U crkvenoj hijerarhiji obnašate vrlo odgovornu svećeničku dužnost. Tajnik ste, naime, Hercegovačke franjevačke provincije. Kada ste imenovani na tu dužnost i s kojim se sve problemima susrećete u svakodnevnom radu?

Na spomenutu dužnost došao sam u rujnu prošle godine. Kao i svakom tajniku zadaća mi je neumorno raditi na provođenju zacrtanih smjernica. Mi kao Zajednica to smo učinili na Radnom kapitulu u veljači ove godine. Mislim da smo u tome bili vrlo uspješni na korist Crkve i hrvatskoga naroda. Zbog toga me raduje i, rekao bih, ne umara tajnički rad. Volio bih samo da hrvatski narod dođe u takvo stanje da se mi fratri ne moramo toliko brinuti za njegovo tvarno stanje, već za duhovno. Žalosno je vidjeti da bi toliki htjeli nešto učiniti na tom tvarnom polju, ali im jednostavno prilike u kojima se nalaze to ne dopuštaju. Na silu ih čine siromasima što utječe i na njihovo duhovno stanje. Bit ću radostan kada svane dan u kojemu će moj narod, a i drugi okolni narodi, živjeti u blagostanju i slobodi. Mučno je vidjeti ovdje u Mostaru kako na naša samostanska vrata kucaju siromasi svih triju naroda u BiH, obje strane Neretve. Naša Provincijalna uprava u susretima s međunarodnim predstavnicima pokušava neprestano djelovati u smislu tvarnoga i duhovnoga oporavka hrvatskoga naroda i BiH. Ne ide to uvijek lako, mnogo je predrasuda i sebičnih probitaka, ali se isplati sklonuti s puta barem jedan kamičak.

Zasigurno Vi Hercegovinu jako volite. U jednoj pjesmi o Hercegovini napisali ste stihove: »Jedan si od onih prostora što ulijevaju život / otvaraju nove vidike i svojim dodirom liječe«. Prokomentirajte ove stihove.

Ne bih htio da bilo tko ove moje stihove doživi kao zatvaranje u male granice moga mjesta rođenja. Oni su samo ljubav prema onome mjestu gdje sam ugledao svjetlo dana i odakle neprestano polazim u život. Volim i sve ostale krajeve u kojima obitava moj narod, u mnogima sam već živio. Ne smeta me, nego me dapače raduje, kada netko kaže da je iz nekog drugog hrvatskoga kraja. Počesto tako požalim što ne poznajem dovoljno čakavštinu koja je još ostala u našoj Istri i po našim otocima. Ona je jednako dio mene, kao i onaj »kaj« iz drugih hrvatskih krajeva i »što« iz moga rodnoga kraja. Na žalost u posljednje vrijeme u hrvatskom društvu izgovorilo se mnogo nepotrebnih riječi oko Hercegovine. Sudjelovali su u tome protivnici naše slobode i neupućeni. Svrha je bila zavaditi nas međusobno, baciti nam kost koju ćemo glodati da bi netko neometano mogao rušiti temelje naše opstojnosti. Zbog toga nam je svima zadaća ljubavlju prema svakom hrvatskom kraju poništiti njihove uspjehe. Samo zajednički možemo graditi našu veliku budućnost.

Minuli rat na ovim prostorima ostavio je velike posljedice: poginuli, nestali, invalidi, materijalna razaranja i duboke rane u ljudskoj svijesti. I što danas reći nakon svega? Kako vi danas gledate na položaj hrvatskog pučanstva u BiH i na njegovu budućnost?

Bez obzira kako to trenutno zvučalo nestvarno uvjeren sam u dobru budućnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Uvjet za takvu budućnost je zavrnuti rukave i ne dati se pomesti s ovih prostora. Zar se tako lako može zaboraviti naša povijest ovdje, oni naši veliki kraljevi ili kraljica Katarina Kosača koja je svoju Bosnu i Humsku zemlju ostavila rimskim papama? Učinimo li to bit će uzaludne sve one poteškoće koje ste nabrojili u postavljenom pitanju. Zaista smo odgovorni ako dopustimo da i kap prolivene krvi za našu slobodu bude uzaludan čin. Naraštaj u kojemu živimo patio je i pati, bilo je tako i kroz povijest, ali to ne znači da mora tako biti i sutra. Državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj živimo moramo urediti tako da ona bude dostojan dom nama, drugim dvama narodima i svim ljudima dobre volje. Nije mudro samo kukati nad svojom sudbinom očekujući da naše poteškoće riješi netko drugi. Ako budemo uporni, drugi će nam morati dopustiti njihovo rješavanje, čak i da je to mimo njihovih zacrtanih probitaka. Slično mi Hrvati moramo učiniti i s državom Hrvatskom. Mnogi od nas žive s obje strane državne granice brinući se da i jedna i druga država bude dobar dom za nas. Ta konstitutivan smo narod u obje te države. Ponekada to zaboravimo, pa se dijelimo na ove i one. A postojimo samo mi. Nadam se da će to i naši političari jednoga dana shvatiti i da će se početi ponašati odgovornije prema onima koji stvaraju sjećanje jednoga naroda. Žalosti me, naime, činjenica da u Bosni i Hercegovini hrvatsku inteligenciju jednostavno kao da nema tko pomoći i upregnuti u zajednički rad na dobrobit hrvatskoga naroda. Tako Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne jedva sastavlja kraj s krajem, o školstvu da i ne govorimo. To zacijelo nije dobro. Ipak se nadam da će se stanje promijeniti na bolje. Dalje se nema kud.

Ima li nade da se hrvatsko pitanje u BiH u dogledno vrijeme riješi? Koliko su za nezavidan položaj Hrvata krivi sami Hrvati, a koliko međunarodna zajednica? Evo, i izbori su na pragu.

Hrvatsko pitanje u BiH mora se riješiti, samo je teško reći hoće li to biti u dogledno vrijeme. Rješavanje toga pitanja povezano je, naime, s probicima mnogih središta svjetske moći. Nije nikakva pamet ako se kaže da su se ta središta itekako umiješala u događanja na ovim prostorima. Počesto smo bili samo obične igračke u toj igri. Zbog toga je znalo zazvučati tragikomično njihovo izjašnjavanje o ovoj državi. Oni je nisu voljeli, voljeli su samo sebe. Da nije bilo tako, nikada se ne bi miješali u predizborne djelatnosti, bezobzirno pogazili volju naroda izraženu na izborima koje su sami skrojili, tenkovima nasrnuli na banku koja je bila pokretač razvoja čitavoga jednoga kraja i naroda. Govor o pljački i nepravilnostima samo bi tada bio uvjerljiv da je bio poduprt uobičajenim sredstvima u takvim prilikama, a koja se zacijelo ne zovu »tenk«. Sve ovo, ipak, ne opravdava hrvatski puk da svu krivnju prebaci na drugu stranu. Nije ni ta druga strana tako crna kako to ponekada prikazujemo. Bilo je njezinih članova i ima ih koji bi i nama i svim drugim narodima htjeli donijeti i mir i blagostanje. Kao što sam već rekao, treba zapeti i pokušati stvoriti okružje ugodno za obitavanje. Tko je protiv toga neka se usudi to rušiti, ako ništa drugo to rušenje će ga prikazati u pravom svjetlu i umanjiti mu snagu. Zaista je teško reći što će novoga donijeti izbori koji su na pragu. Bez obzira sviđali nam se kako su ustrojeni ili ne, moramo izići na njih i glasovati za one koji će nas predvoditi u idućem razdoblju. U isto vrijeme treba ustrajati na daljnjoj borbi za pravednim položajem sva tri naroda u BiH, za pravom, a ne prividnom demokracijom. Demokracija zacijelo nije kada se veleposlanik tuđe zemlje miješa u unutarnje stvari države gdje službuje, kada bahato govori da ne razgovara sa strankom koju je njezin narod velikom većinom podržao na izborima, da ne govorim o kolonizatorskom vladanju raznoraznih predstavnika i upravitelja. Duboko sam uvjeren da bi stvari krenule nabolje kada bi se BiH ustrojila u tri entiteta ili poput Švicarske na kantone, odnosno županije. Današnji ustroj ili raspodjela na dva entiteta, a tri su naroda, vodi samo izrabljivanju, mrcvarenju i mogućem sutrašnjem sukobu.

Stupili smo u 21. stoljeće. Vremena su globalizacije, raznih integracija, pokušaja osnivanja međunarodnoga suda za sve ratne zločine, vjerskih sinkretističkih pokreta i sekti. Vaše mišljenje o svemu! Što Vi, kao čovjek vjere i kao književnik, poručujete hrvatskom puku?

Dvije su ovdje razine. Jedna je razina međusobno povezivanje, a druga odnos prema učincima toga povezivanja. Sveto pismo govori da je Bog već od stvaranja prvih ljudi pokušao ih naučiti da žive povezani međusobno i povezani s drugima oko sebe. Na žalost, čovjek nije bio dobar učenik i povijest je prepuna međusobnog razilaženja. Nije, dakle, današnji pokušaj međusobnog povezivanja ništa novo ili proizvod tzv. suvremenog svijeta. Poteškoća nastaje kada se počne govoriti o učincima toga povezivanja. Ima napretek silnika koji bi to iskoristili za svoje osobne probitke. Zbog toga prisustvujemo pokušaju nametanja samo jednoga mišljenja koje bi se sastojalo od sinkretizma svih drugih mišljenja, nametanju samo jedne vlade, samo jednoga suda i na kraju samo jednoga vođe. Zastrašujuće su to i razorne namjere koje jednoga dana mogu dovesti do sveopće katastrofe na zemlji, budući da se ljudi ne daju tako lako ujarmiti. Namjesto toga trebalo bi govoriti o povezivanju u kojemu svatko pruža ruku drugome, ali pritom uvijek ostaje svoj. Mi Hrvati morali bismo to neumorno naviještati, inače će nas nestati. Već nam nemilosrdno sude bojovnike za našu slobodu, a u isto vrijeme ne sude i ne žele suditi svoje vojnike kojima je dokazano da su učinili strašne ratne zločine. Budimo toga svjesni i ne dajmo da nam nameću vođe koji će nas voditi prema takvoj budućnosti. Trgnimo se i obnovimo svoju narodnu i međunarodnu svijest. Recimo hrabro u lice Zapadu da smo mi ginuli dok su oni stvarali svoja tvarna i duhovna bogatstva. Bili smo njegovi graničari. Danas ne tražimo ništa drugo od njega nego samo da nas pusti da na miru izgradimo svoju državu i da zajedno stvaramo svoju i svjetsku povijest.

Novo doba donosi i neslućena znanstvena otkrića. Ta otkrića naročito su znakovita na polju genetskih istraživanja. Ne postoji li opasnost da se čovjek današnjice toliko uzdigne i uzoholi te prestupi sve ljudske obzire, pravila ponašanja i granice što ih u samim početcima Bog zadade čovjeku? Evo, nedavno je tisak objelodanio kako su znanstvenici uspjeli stvoriti zametak koji ima 80% čovjekovog genetskog materijala i 20% genetskog materijala od svinje, koji je živio nekoliko tjedana. Ne čini li Vam se da su ovakvi slučajevi na tragu istočnoga grijeha prvih ljudi?

Za nas kršćane to je svakako na tragu istočnoga grijeha, a za one koji ne vjeruju to bi trebalo biti na tragu gubljenja razuma. Samo osobe izopačena uma mogu smisliti i provesti nešto takvo. Svakako je više uzroka tomu, a jedan je od njih namjerno krivo shvaćanje ljudske slobode. Potpuno svjesno istiska se iz ljudske svijesti stav da je sloboda odgovornost, a ne činjenje svega onoga što mi padne na pamet pod uvjetom da to nije zabranio nikakav zakon. Onaj tko se tako ponaša nije sposoban velika naša otkrića uporabiti za čovjekovu dobrobit. Svojim ponašanjem svijet vodi prema uništenju. Svjedoci smo već velikom broju duhovno uništenih ljudi, uništenom okolišu. Potrebno je to zaustaviti i u naše svakidašnje ponašanje uvesti odgovornost. Čovjek nikada ne će uspjeti postati bogom, ma koliko to želio. Da ne idemo predaleko u prošlost, sjetimo se samo Staljina, Hitlera, Tita, Pol Pota, Idi Amina, Bin Ladena, Miloševića i sličnih likova. Namjesto da postanu bogovima, što su željeli, nanijeli su toliko zla drugim ljudima.

Na kraju, želite li nešto posebno reći?

Ne znam jesam li u pojedinim trenucima u ovome razgovoru izgledao kao onaj tko nema nadu u budućnost. To mi svakako nije bila namjera. Gajim duboku nadu u one koji svojim ispravnim stavom mijenjaju sebe i svijet oko sebe. Njih je svakim danom sve više. Zacijelo će pobijediti. Naučio sam tu mudrost slušajući riječi Kraljice mira u župi Međugorje. Ako ponekada ne znam najbolje čuti te riječi i provesti ih u život, ona će mi oprostiti jer sam odlučio truditi se u tomu.

Razgovarao: Pero Pavlović

Hrvatsko slovo, VIII, 383, Zagreb, 23. kolovoza 2002., str. 3. – 4.


UZVRATI

FERALOVO PROGLAŠAVANJE RATNOG POSLANJA

Šteta što je hrvatski narod u jednome trenutku zastao. Zadovoljio se pobjedom na bojnom polju, zaboravljajući da je to samo prvo poluvrijeme jedne te iste utakmice… S pravom se može reći da smo još u ratu i da ga treba dobiti, ma koliko to zvučalo oporo.

fra Miljenko Stojić u Hrvatskom slovu

Feral Tribune, 885, Split, 2002.