Print Friendly, PDF & Email

Miljenko Stojić franjevac je i svećenik, književnik, publicist, prevoditelj, utemeljitelj Informativnoga centra »Mir« Međugorje – središta za sustavno praćenje međugorskih događaja i Radiopostaje »Mir« Međugorje. Objavio je nekoliko zbirka pjesama koje – književna kritika ocjenjuje – čine značajan doprinos hrvatskoj književnosti ovoga vremena. Objavljuje književne oglede i prijevode. Član je Društva hrvatskih književnika i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Odnedavno je voditelj nakladne kuće FRAM-ZIRAL. Sustavnom svećeničkom duhovnom djelovanju i duhovnom – književnom – stvaranju pridružio je još jednu aktivnost: inicijator je i predsjednik Hrvatskoga intelektualnoga kruga 04.

Što HIK 04. jest, koje su mu zadaće, kako zaštiti hrvatske interese i uspostaviti mirni suživot s drugim narodima u BiH, kakva je duhovna stvarnost iz koje djelujemo kao pojedinci i narodi – pitanja su o kojima smo razgovarali.


Miljenko, HIK '04 utemeljen je početkom 2004. Što je potaklo taj zajednički angažman hrvatskih intelektualaca BiH i koji su njegovi ciljevi koji se nisu mogli ostvariti u okviru već postojećih hrvatskih institucija? Što sadrži njegova Deklaracija? (jezik, školstvo, sveučilište, gospodarstvo, vraćanje na ognjišta...)

Povod utemeljenju HIK-a '04 jest nametnuta šutnja hrvatskom narodu u BiH. Nastavak je to postupanja još iz jugoslavenskih dana. Određenim silama u zemlji i inozemstvu stalo je da se hrvatski glas ne čuje, da jedan narod tiho i polagano prestane postojati. U današnje vrijeme svima vidljivi početak je bio kada su Hrvati ostali bez političkog okvira: zabranjena je HR Herceg Bosna. Tri su naroda stjerana u 2 entiteta: Federaciju i Republiku srpsku. Ne treba prevelika pamet da bi se zaključilo da takva tvorevina ne može opstati. Da ne bi nekome, iz sva tri naroda, palo na pamet da nešto mijenja, uvedeno je načelo skidanja političara s njihovih izabranih mjesta i zabrana daljnjeg djelovanja u budućnosti. Hrvatima se dogodilo i još nešto: pod plaštem Međunarodne zajednice određene snage tenkovima su opljačkali Hercegovačku banku koja je predstavljala veliki temelj razvoja čitavog bh gospodarstva. Ne treba zaboraviti da je tada bila najjača banka u BiH. Već nekoliko godina istražuju njezin rad, čak zatvaraju ljude, ali ne nalaze ništa značajno, ništa drugačije nego što je u to vrijeme bilo uobičajeno kod svih drugih banaka. U isto vrijeme sustavno se radilo i na tome da Hrvati ostanu bez svojih javnih glasila. Namjesto da bude samo po sebi razumljivo da to imaju kao konstitutivan narod, oni se moraju za to izboriti teškom mukom. Sve ovo urodilo je time da se Hrvati nađu na brisanom prostoru u BiH. Zbog potrebe razmišljanja i razgovora o ovakvom položaju Hrvata nastao je HIK '04 i njegova Deklaracija u kojoj su dotaknuta pitanja jezika, školstva, gospodarstva, povratka, politike, kulture... On nastoji biti tribina koja će u duhu snošljivosti i suživota obrađivati goruće probleme hrvatskog naroda u BiH. Zbog velikog zanimanja za njega čvrsto sam uvjeren da će ispuniti tu svoju zadaću.
 

Kakve su prilike među hrvatskim intelektualcima u BiH? Jesu li manje-više jedinstveni u ocjenama političkog i kulturnog trenutka ili ima nekih razlika i podjela među njima (primjerice na bosanske i hercegovačke).

Ne postoji podjela na bosanske i na hercegovačke intelektualce u BiH. Onaj tko to naviješta i priželjkuje ima u vidu svoje i tuđe osobne probitke. No, da ima razlika u mišljenju među hrvatskim intelektualcima to je nedvojbeno. Nije to ništa čudno. Bilo bi smiješno da je drugačije. Lijep su primjer za to Sveučilište u Mostaru, DHK HB, ogranci Matice hrvatske, Napredak... Na različite načine prilazi se istome, ali netko može biti član svih njih pa da opet ne pogriješi. Postavlja se sada ovdje pitanje što je ono što određuje je li netko hrvatski intelektualac ili ne? Je li se dovoljno samo roditi kao Hrvat u BiH ili je potrebno i boriti se za legitimne hrvatske probitke u BiH? Naravno, tu je i pitanje što su to legitimni hrvatski probici, ali ne ćemo sada o tome. Držim da samo onaj tko u sebi utjelovljuje ove obje odrednice može za sebe reći da je hrvatski intelektualac u BiH. Znam da ga određena javna glasila s obje strane granice zbog toga ne će uzimati u obzir i da će svom svojom snagom za neke druge vikati da su pravi hrvatski intelektualci u BiH, ali treba izići s tim na kraj. Vremena su zgusnuta i pobjeđuju samo oni koji se usude, koji su hrabri. Hrvatski intelektualci iz Bosne i hrvatski intelektualci iz Hercegovine jedinstveni su u stavu da hrvatski narod treba sačuvati svoju konstitutivnost u BiH i ostati na svojim stoljetnim ognjištima. Oko toga se slažu čak i oni koji u svemu drugome malo mare za hrvatske probitke. Valjda će i oni jednom progledati i doprinijeti zajedničkim probicima u svojoj mjeri.


Hrvatski narod u BiH bori se za realizaciju svojih Ustavom zajamčenih prava, za ostvarivanje svoje jednakopravnosti a protiv ugrožavanja, nadglasavanja, majorizacije, gospodarskog razvlašćivanja, medijskog ušutkivanja. Na koji način HIK '04 u tome sudjeluje? Koliko ste prisutni u medijima, koliko ste snažan glas? Koliko vrijedi glas intelektualaca u BiH pred međunarodnom zajednicom, danas kad političari – što svojom voljom, što pod pritiskom – šute?

Puno dobrih pitanja, a malo prostora za odgovoriti. Pokušat ću reći ono sržno. Politički položaj hrvatskog naroda u BiH danas je nezavidan. Mora se boriti za stvari koje bi trebale biti samorazumljive za konstitutivan narod. Međutim, ne bi to trebalo shvaćati kao da su nama ona druga dva naroda nešto oduzela. Nije ni njima tako sjajno. Ustvari, i jednima, i drugima, i trećima netko drugi je nešto oduzeo. Preko naših leđa ostvaruju svoje određene sebične probitke. Onaj tko to ne shvati okrenut će se protiv svog susjeda optužujuću u prvom redu njega da mu je on kriv. A možda ni on nije shvatio »igru«. Zbog toga je potrebno graditi društveno stanje u kojemu možemo razgovarati o onome što nas tišti i tražiti jednaku pravdu za sve. Time će se smanjiti mogućnost da nas iskorištavaju i okreću jedne protiv drugih. HIK '04 u skladu sa svojom Deklaracijom djeluje na taj način. Njegov glas je toliko važan i nazočan u javnim glasilima koliko radi i koliko se, na žalost, uspije nametnuti. Ne treba zbog toga baciti koplje u trnje. Poteškoće bi nas ustvari trebale nagoniti tražiti nove načine djelovanja, a ne obeshrabrivati nas. Tko je od hrvatskih intelektualaca u BiH to shvatio, za njega se danas čuje, unatoč svemu, on danas nešto može poručiti. Osluškuje to i Međunarodna zajednica, neki u njoj s namjerom pomoći, drugi s namjerom odnemoći. Nama je se snaći sa svima.


Osluškuju li političari iz bh. hrvatskih redova Vaša stajališta kad su ona kritička glede njihova djelovanja, pogrješaka ili propusta? Ili se na takva stajališta gleda kao na poželjnu teoriju u odnosu na stvarnu politiku kao pragmu koja je sasvim nešto drugo – umijeće mogućeg?

Prilično je nezahvalno biti danas političarom u BiH, bez obzira kojem narodu pripadali. Umjesto da tvoj rad ocjenjuju glasači, njega ocjenjuje netko drugi. Tako dolazi do toga da se počne prihvaćati da je najveća odlika nekog političara poslušnost maglovitoj Međunarodnoj zajednici. Kada se i to slomi, dolazi do razočaranja. Zbog toga poglavito treba ustrajavati na općem narodnom probitku, na stvaranju okvira da političari konačno odgovaraju narodu koji ga bira. Nakon toga samo se po sebi razumije da će se od političara tražiti da budu pošteni, marljivi, da rade u korist općeg dobra. HIK '04 ne nastoji nekoga voditi za ruku, prosuđivati u nadmetanjima između pojedinih skupina. On nastoji djelovati na općoj razini, ukazivati na načela koja se nipošto ne bi smjelo gaziti u radu. Čitamo ovih dana da je Visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio Nikolu Lovrinovića, jednoga od hrvatskih ministara prosvjete, kulture i športa. Visoki predstavnik kaže zbog provođenja zakona, a smijenjeni ministar kaže zbog nepristajanja na potpisivanje takvih zakona koji su štetni za hrvatsko školstvo u BiH. Poučeni dosadašnjim iskustvima, što mislite tko ima pravo? Držim da bi se hrvatski intelektualci s obje strane granice trebali oglasiti glede ovoga. Ne smijemo dopustiti da nam na kraju reknu da smo zakone sami potpisivali i da ih se kao demokrati trebamo pridržavati.


Dok u BiH svatko vidi opravdane interese svoga naroda, često se ne vidi druge. Jedna ste od rijetkih osoba iz društvenoga života koja ističe ugroženost sva tri naroda u BiH. Gdje vidite glavni razlog takvomu bh problemu i kakvo je stajalište HIK-a '04 glede optimalnog rješenja za sve narode, odnosno BiH u cjelini?

Nešto sam o ovome već rekao. HIK '04 BiH gleda kao na zajedničku državu triju konstitutivnih naroda i svih drugih koji žive u njoj. Zbog toga treba tražiti takvo društveno rješenje koje će u potpunosti zadovoljiti sve legitimne, za razliku od sebičnih, zahtjeve sva tri naroda. U ovom trenutku izgleda da su to tri entiteta, tri republike ili županije s većinskim narodom, nešto slično kao u Švicarskoj ili Belgiji. Ako netko ima pametniji prijedlog, mudro je da ga priopći i da svi zajedno pristanemo uz njega. Sada već i Međunarodna zajednica govori da je dosadašnji Daytonski model potrošen, iako je ne tako davno zbog takvih promišljanja skidala političare s položaja, ponekada i vrlo visokih. Kažu da su pogriješili, ali ne idu korak dalje i ne pitaju se jesu li pogriješili zbog toga što su tako htjeli ili su pogriješili zbog toga što su nesposobni. Sve je raširenije uvjerenje da je na djelu pokušaj stvaranja nekakve bosanske nacije, kao da nismo svjedoci da tako nešto nije moglo uspjeti na ovim prostorima u doba jugoslavenstva. Zbog toga će nam svima biti lakše što prije shvatimo tko smo, što smo i da to isto dopustimo i drugima. Tek je to prava multikulturalnost, ostalo je uništavajuća talionica naroda. Narodima u BiH to će biti lakše prihvatiti, ali ne će određenim snagama u Međunarodnoj zajednici. One i nadalje čuvaju na ovim svojim prostorima neke svoje sebične probitke, a na štetu naroda u BiH. Pri tome rabe različite modele, a srž uvijek ostaje ista.


Novinar ste i publicist. Stanje ljudskih prava i stanje medija jesu među najpopularnijim pitanjima novinara, tribina različitih svjetskih konferencija našega vremena. Osnovno ljudsko pravo je pravo na dom. No, u BiH ga mnogi nemaju. (povratak) Što možete reći o tome i o medijima u Bosni i Hercegovini? Dva osnovna ljudska prava koja ne vrijede isto i za sve.

O javnim glasilima u BiH ne bih previše govorio. Na razini države takva još ne postoje. Ona na razini nekog naroda više-manje su u teškom stanju. Politički okvir se tako rekuć mijenja iz dana u dan. Međunarodna zajednica kroji kapu svima. Postoje raznorazne udruge koje govore o javnim glasilima, o ljudskim pravima i sličnome. Međutim, počesto je taj govor daleko od stvarnosti. Oni govore sa stajališta Međunarodne zajednice, s visoka, s već unaprijed zadanim pitanjima i odgovorima. Razumljivo je da ništa ne naprave, a usput potroše silan novac. Nije potrebna velika pamet pa da se prepozna da je za jedne u BiH određen jedan politički okvir, jedna brzina povratka, za druge nekakva drugačija. Da to nije tako, valjda bi danas banjalučki kraj, Posavina izgledali drukčije nego što izgledaju? Dobronamjerniji među njima kažu Međunarodna je zajednice tako odlučila. Rijetki se usuđuju reći za koga misle u Međunarodnoj zajednici da je tako odlučio. Zbog toga nam ostaje u svojim mogućnostima ukazivati na namjerne pogrješke i tako prisiliti Međunarodnu zajednicu da dopusti da pravi mir konačno dođe u BiH. Mir i prestanak sukoba, naime, nije jedno te isto.


Danas se neprestance govori o posljedicama ratova, razaranja, kriminalu, zbrajaju se mrtvi i ranjeni, ugroženi, a prešućuju uzroci djelovanja. Je li zapravo problem suvremenoga svijeta u tome što se, za razliku od spomenutih stanja – ljudskih i medija – malo ili nimalo (ne) govori o stanju duha? Koja je u tom smislu uloga i odgovornost svećenika i intelektualaca? Posebice u BiH? (tri naroda, tri vjere)

Oni koji ne govore o uzrocima djelovanja nisu neinteligentni pa tako ne govore. To je svjestan stav. Kada bi govorili o uzrocima djelovanja, onda ne bi mogli krivotvoriti povijest i sadašnjost nastojeći ih upraviti prema svojim sebičnim probicima. Morali bi pristati uz istinu, a to počesto boli. Otkrilo bi to i njihovu ulogu u prošlim ratovima na ovima prostorima. Mnogi se ne mogu oteti dojmu da je sve moglo proći bez krvi, da je netko namjerno poticao velikoosvajačke namjere kod pojedinaca i naroda, da bi ih na kraju sve proglasio krivima i držao u pokornosti. Onaj tko drži do duhovnoga, poimao to s Bogom ili bez njega, lako će to prepoznati. Zbog toga se potiču i podržavaju javna glasila koja će nas svakodnevno zasipati ispraznostima da bismo se za tim poveli i zaboravili na ono bitno. Navjestitelji ljudskih prava, navjestitelji religioznoga u čovjeku trudit će se da se to što prije i stubokom promijeni. Nije to zadatak samo intelektualaca, svećenika i vjerskih službenika. Zadatak je to svakoga čovjeka, a spomenuti mogu biti samo predvodnici. BiH bi u tome pogledu mogla biti zanimljiv uzor. Različite vjere, različiti svjetovi zajedno žive i doprinose miru u svijetu.


Utemeljitelj ste ICMM-a I RMM-a. Izjavili ste da je Međugorje najvažniji događaj suvremene povijesti. Koliki je utjecaj tog mjesta molitve i susreta svih rasa i naroda na sadašnjost i budućnost svijeta?

Međugorje je prekretnica u povijesti čovječanstva. Mislim da bi svijet izgledao puno drukčije da njega nema. Ono je neprestani govor današnjem čovjeku i taj govor nitko ne može ušutkati. Svake godine nekoliko milijuna ljudi posjeti Međugorje, ne samo katolika, i oni su poslije toga očevici nečega drugačijega nego što određene snage uz pomoć javnih glasila pokušavaju nametnuti današnjem ljudskom naraštaju. Tamo se očito vidi na djelu da mogu pasti sve ljudske zapreke. Na istom mjestu mole se, druže ljudi različitih uvjerenja, boje kože i nacionalnosti. Čak se zna dogoditi da se tu susretnu ljuti neprijatelji i nakon svega pomire. Iskustva koja ljudi doživljavaju nisu iznuđena, ona mijenjaju nečiju prošlost, sadašnjost i budućnost. Čovjek se sagledava u novom svjetlu i kao takav dalje djeluje. Možete samo zamisliti na kojim sve važnim i odgovornim mjestima djeluju sada takvi ljudi! Pa kako da onda ljudska povijest ne bude drukčija, da te silnice dobra ne prožmu čitav ovaj svijet? Javna glasila su izvještavala i izvještavat će o ovome na različite načine, ovisno o svojoj profesionalnosti. Imao sam priliku vidjeti da neka razvikana svjetska javna glasila dolaze u Međugorje s već gotovim odgovorima. Nije važno što ta njihova slika ne odgovara stvarnosti, važno je da su oni ispunili neku svoju namjeru. Razvijajući ICMM i RMM imao sam u vidu da se ne smije tako raditi. Novinarski rad nije mijenjanje stvarnosti, već prenošenje događaja kakvi oni jesu. Prepoznali su to i ljudi drugih pogleda na život i iz drugih naroda, pa danas rado slušaju RMM i pomažu mu, kao i ICMM-u.


Dopredsjednik ste Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Autor ste šest zbirka poezije. Kakvom držite književnu proizvodnju, knjigu kao muzej ali i galeriju, zrcalo hrvatskoga jezika, temelja hrvatskoga identiteta?

Jezik je jedna od bitnih sastavnica nekog naroda. Stoga ga treba čuvati i njegovati. Loše je kada se politika umiješa u njegovo postojanje. A to je onda kada je jedan narod bez svoje države ili kada je podjarmljen. Danas Hrvati u Hrvatskoj imaju politički okvir, u BiH se još muče oko njega, ali i jednima i drugima prijeti podjarmljenost. Kolonijalizam u ovom ili onom obliku kruži ozemljem s obje strane granice. Pitanje je prepoznajemo li ga i u kakvom ga obliku prepoznajemo? Nadam se da će oba društva hrvatskih književnika, Matica hrvatska, HAZU, neki budući HAZU u BiH (muči se da se ustroji), hrvatska sveučilišta i učilišta... sve učiniti da se hrvatski jezik oslobodi političkih natruha, sirenskog zova kolonijalizma i zaplovi u budućnost kao slavna hrvatska lađa slobode. Tomu će svakako doprinijeti stvaranje dobre hrvatske književnosti. Ne treba naricati nad nesređenim stanjem u prodaji knjiga, u nedostatku sredstava za njihovo tiskanje. Svemu se može doskočiti ako hoćemo i ako je rukopis dobar. Čitatelja uvijek ima, ali je li sve što se naziva književnošću uistinu zaslužilo takav naziv? Popravljanjem političkih prilika, odnosno stanja jednoga naroda, popravit će se i položaj izdavaštva. Istina je da u BiH ne postoji neka ustanova koja će izdvojiti novac za hrvatsko izdavaštvo, kao što je to slučaj u Hrvatskoj, ali to nas ne smije zaustaviti. Na takvim načelima do danas je opstalo DHK HB. Ustrajava unatoč poteškoćama oko najosnovnijih stvari (struje, telefona, prostorije za stol i stolicu...).


Vratimo se HIK-u '04. Kako je ovo razgovor za Maticu, časopis hrvatskih iseljenika, hoćete li pozvati hrvatske intelektualce iz svijeta da Vam se pridruže u Vašem djelovanju odnosno zalaganju za prava svoga najmalobrojnijega u BiH – hrvatskoga naroda, ali i za pravedno rješenje za sva tri naroda? (adresa, pristupnica,...)

Podrazumijeva se to samo po sebi. Dok smo pisali Deklaraciju, imali smo na pameti da će Hrvati i naši prijatelji diljem svijeta obavijestiti one s kojima dolaze u doticaj o poteškoćama s kojima se mi u BiH, na žalost, susrećemo. U tu svrhu preveli smo Deklaraciju na engleski jezik. O svemu ovome podrobno se govori na stanicama HIK-a '04. Nadam se da će HIK '04 uskoro zaploviti punim jedrima. Veoma brzo ova ideja nadrasla je ustroj, pa smo zbog toga pristupili njegovu što boljem ustrojavanju. Tražimo trenutno sobicu koja bi mogla postati ured s najnužnijim uredskim stvarima. Zbog položaja hrvatskog naroda u BiH ne ide to tako lako. Onaj tko bi nam mogao pomoći u tomu, ne zna smije li, odnosno dokle sežu njegove nadležnosti. Svaki čas netko iz Međunarodne zajednice može ga optužiti da je postupio mimo zakona. U Mostaru je to sve još složenije. Ustrojen je kao nijedan drugi grad u BiH. A jedino tu su Hrvati u većini u nekom većem gradu. Potrebno je progovoriti o svemu tomu. Iseljena Hrvatska itekako ima što reći. HIK '04 raduje se njezinom i najmanjem doprinosu za naše opće dobro. Domovina je, naime, jedna, a država može biti više.

Razgovarala: Mira Ćurić

Hrvatsko slovo, XI., 535, Zagreb, 22. srpnja 2005., str. 3.; 6.

Osobno