NE SAMO SVJETILJKA HUMA I BOSNE
fra Ante Marić, Kraljica Katarina Kosača, Fram-Ziral, Mostar, 2005.
Već dugi niz stoljeća hrvatski narod nema svojih kraljeva i kraljica. Pali su u ljutom boju za našu slobodu. Drugi narodi ih imaju, pa ipak danas ne izgledaju sretnije od nas. Dapače, nanose im sramotu svojim ponašanjem. Sredstva društvenog priopćavanja natječu se iskopati što vrućih podrobnosti. Sve u svemu, stvari nisu tako jednostavne.
Unatoč tomu što nije imala, a i danas nema, svojih sredstava društvenog priopćavanja, posljednja hrvatska kraljica, imenom Katarina Kosača, ostala je duboko usađena u svijest svojih podanika. Još i danas oni žale za njom, ne samo u svojim srcima, već i vanjski: odjećom. Jedinstven je to primjer u povijesti naroda. Bila je, znači, dragulj koji se rijetko nalazio.
Pošavši od ovoga narodnog stava fra Ante Marić napisao je dramu »Kraljica Katarina Kosača«. Prije nego što je objelodanjena, izvodila se duže vremena na kazališnim daskama. Bile su to kazališne daske hrvatskog naroda u BiH. Nije ni moglo biti drugačije. Socijalističkom vremenu nije odgovarao govor o nečijim kraljevima i kraljicama, osim o njihovima, a kada su se makli, Hrvati u Hrvatskoj imali su svojih nametnutih briga, tako da je ostao Hum i Bosna, nekadašnje Katarinino kraljevstvo. Svjestan je toga pisac pa o tome ozemlju i o njegovoj kraljici piše toplo, dostojanstveno, rekao bih vješto i vrlo daleko od patetičnosti. Ne pokušava joj pridodati ono što ona nije, već samo izraziti ono što ona jest. A to je tako bogato da nakon pročitane knjige ostajemo i nadalje sjedeći duboko uronjeni u svijet o kojemu govori. Čujemo topot nekih davnih vremena koja su se tako izmiješala sa sadašnjima. Kroz glavu nam prolaze Katarinine muke i osjećamo da su to naše muke. I na kraju svega zatječemo se kako je molimo da bude naše svjetlo u ponovno tmurnim vremenima u Humu i Bosni.
Zbog ovakvog pristupa temi moram fra Antu Marića usporediti s Mirom Gavranom koji je upravo dovršio svoju svetopisamsku trilogiju romanom Poncije Pilat. I jedan i drugi dotiču se određenog lika kroz koji se prelamaju silnice društvenih događanja, i jedan i drugi slijede nit vjere kod svojih likova. Ovakav način pisanja vraća pouzdanost u napisanu riječ, ne samo kod hrvatskog naroda. Prisjetimo se da je Miro Gavran poznat i u inozemstvu. Nisu mu to omogućila tabloidna sredstva društvenog priopćavanja, već snaga napisane riječi. Nadam se da će ta ista snaga omogućiti Mariću prijeći granicu koja nam je tako blizu, tu iza kuta.
Drama »Kraljica Katarina Kosača« napisana je u 5 prizora. Obuhvaća razdoblje od Katarinine pripreme za udaju do njezine smrti, razdoblje putovanja od Huma do Bosne i tvrdog grada Bobovca, bježanja i skrasivanja u Rimu. Velika su to razdoblja i veliki su to prostori. Nije ih bilo lako obuhvatiti, ali je pisac to znalački napravio. Svaki prizor obrađuje zaokružen dio koji se uklapa poput kamenčića u mozaik. A ono što tako nije zaokruženo javlja se u razgovorima kraljice i njezinog vjernog Mrvca. Tako na kraju ispadne da je prikazan čitav Kraljičin život. Onaj tko nije prije imao priliku saznati tko je ona bila i kakve su prilike vladale u njezino vrijeme, može to saznati na jednostavan i sržan način. Kraljica Katarina Kosača veliki je lik u hrvatskoj povijesti i nije čudo da su ga kušali potisnuti što dalje u prošlost. Ne progovara Marić ovako izravno, i to je dobro. To progovara čitatelj. Marić ga je uvukao u tijek radnje i ako je spreman priznati istinu spoznat će da je jednome narodu nanesena velika nepravda i da mu se neprestano nanosi.
Kakav je, dakle, način Marićeva pisanja? On je jasan, dubok i nabijen znanjem o onome o čemu se govori. To mu je omogućilo da Katarinu prikaže kao nježnu, osjećajnu, ali u isto vrijeme čvrstu i odlučnu. Naputke za svoje življenje pronalazi u svojoj nutrini. Nije to kraljica našminkana lica, dotjeranih haljina, prazne glave, već kraljica kojoj je jasno da samo služi svome narodu i da joj je svakim danom to još bolje nastojati. Vidi se to posebno u onim slikama kada mora nastupati kao kraljica. Ne čini to zbog oholosti. Vrši svoju dužnost i njezini bližnji je vole. Oni koji je ne vole u isto vrijeme ne vole ni sebe i svoj narod. Najbolji je primjer za to Radak. Za šaku dukata prodaje Turcima tvrdi i neosvojivi grad Bobovac, ali i sam biva smaknut. Nitko ne voli izdajice, oni su tek za jednokratnu uporabu. Pisac ga spominje samo toliko koliko treba. Nešto je drugo važno! Izdajica će uvijek biti, ali hoće li biti naše odlučnosti oduprijeti im se? Povijest će to zabilježiti, a netko istraživati jednoga dana. Marić je itekako istraživao. Ovu bismo njegovu dramu mogli nazvati i literaliziranom poviješću. Proučio je čitavo to razdoblje, provukao ga kroz svoj nutarnji svijet i onda mu dao dramski oblik. Time ga je pobijedio i učinio da iz svega izbija nada, odlučnost.
I o Marićevu jeziku u drami treba reći nekoliko riječi. Većinom je napisana današnjim standardnim hrvatskim književnim jezikom. Ona mjesta gdje ne postupa tako uglavnom su molitve. Mislim da je u ovome trenutku to pametan kompromis. Za bolje razumijevanje drame, potrebno je rabiti današnji oblik jezika. Da je uzeo štokavsku ikavicu, bilo bi potrebno da počne rabiti i starije oblike riječi, a to bi smanjilo razumijevanje drame. No, molitve to mogu podnijeti, njih nije potrebno toliko razumski razumjeti koliko ih je potrebno spustiti u srce. Vidimo to na primjeru Međugorja. Svi se mole zajedno, ali svi ne razumiju i ne govore isti jezik. Duh prevladava. Ako se hrvatski jezik bude vraćao svome izvoru i čistio od nepotrebnih natruha, doći će se do toga da nam jezik vremena Kraljice Katarine ne bude dalek. Budimo strpljivi do tada.
Samo naizgled Kraljica Katarina nije uspjela u svome životu. Najprije je udaju za čovjeka koji je već bio oženjen, mora bježati iz svoga kraljevstva, otimaju joj djecu, kraljevstvo ostavlja drugome, umire u tuđini. Budući da nije poklekla pred životnom težinom i nije povjerovala nedaćama koje su je okruživale, ostala je sjati do današnjega dana. Pribrojili su je velikim europskim i svjetskim kraljicama. Što Europa bude svjesnija svojih korijena, to će više shvaćati i prihvaćati. Sada joj to brane, čak su i iz njezina ustava izbrisali spomen na Boga, a time i spomen na sve one koji ga priznaju. Naravno da neće pobijediti. Kraljica Katarina i druge slične kraljice pronaći će svoje »podanike« koji će znati poći pravim putem i ispraviti povijesne krivotvorine.
Kroz čitavu dramu provlači se kraljičin vapaj za slogom, kako narodnom tako i vjerskom. Čovjek se danas pita pa zar su mogli biti tako slijepi? Bili su. Zanijeli se svojom ispraznom snagom, trkom za tvarnim dobrima i dogodilo se što se dogodilo. Hum i Bosna šaptom su pali, još jedno kraljevstvo prestalo je postojati. Osvajači su se temeljito pobrinuli da to bude tako. Previdjeli su tek Papu. Njemu je Kraljica Katarina povjerila svoje kraljevstvo i on se trsio čuvati ga. Čini to još i danas. Kraljičini podanici neizmjerno su mu zahvalni.
Marićeva drama nužan je govor današnjega vremena. Ne smijemo zaboravljati svoju prošlost. Uz sve nedaće bila je veličanstvena i trebamo joj dopustiti preliti se u sadašnjost. Marić je to znalački napravio. Zbog toga ona neće ostati samo još jedna knjiga više, već djelo koje će se čitati i iz kojega će se upijati određene pouke. A one nisu moralizatorske, didaktične i tome slično. One su životne i proizlaze iz likova kao njihova bit, kao njihov nijemi govor. Bilo bi dobro da zahvate što više čitatelja.
Miljenko Stojić
Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 11. travnja 2005., 21.00 – 21.45.; Dani Matice hrvatske, Mostar, 15. svibnja 2005.; Matica hrvatska, Grude, 30. lipnja 2005.; Osvit, 3-4, Mostar, 2005., str. 296. – 300.