Print Friendly, PDF & Email

Travnik, 21. studenoga 2014. (KTA) – Zbornik radova »Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine« Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij predstavljen je jučer, 20. studenoga, u auli Josip Stadler nadbiskupijskoga sjemeništa Petar Barbarić u Travniku. Organizator ovog predstavljanja bila je uprava sjemeništa, a predstavljače je na početku predstavio i pozdravio rektor sjemeništa mr. don Željko Marić, napominjući da uz mnoge crkvene institucije i travničko sjemenište još uvijek osjeća bolne posljedice komunističke vladavine.

Zbornik je predstavio mr. sc. fra Miljenko Stojić, član Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij kao povjerenik Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Mr. Stojić je istaknuo kako je to prvi zbornik spomenute Komisije i da je u pripremi drugi zbornik pod nazivom: »Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost«. Predstavljač je istaknuo kako Komisija za hrvatski martirologij ima širu zadaću od istraživanja hrvatskih mučenika i žrtava iz vremena komunističke vladavine, ali da je to njen prvi zadatak zbog više razloga, a neki od njih su zataškavanje tih zločina od strane počinitelja, njihovih potomaka ili drugih interesnih skupina kojima smeta istina.

Osim o zborniku, predstavljač mr. Stojić je govorio i o autorima, odnosno nastanku Komisije za hrvatski martirologij. Upoznao je prisutne da je predsjednik Komisije biskup gospićko-senjski msgr. dr. Mile Bogović te da svaka biskupija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini treba imati svojega povjerenika kao člana Komisije. Mr. Stojić je kazao da je prvi zbornik ove Komisije podijeljen na četiri tematske cjeline: Stradanje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – uvodna izlaganja, Stradanja u nad/biskupijama i redovničkim zajednicama, Rezultati i planovi postojećih postulatura i vicepostulatura za proglašenje mučeništva, te Dodatak u kojemu su: Zakonske osnove i mogućnosti istraživanja zločina i žrtava u BiH u vrijeme komunističke vladavine, Rad ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, Smisao i načini čuvanja memorije mučeništva i mučenika itd.

Na temu Potreba popisa žrtava govorio je drugi promotor dr. sc. don Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu. Počevši izlaganje dr. Šimić je rekao: »Ukoliko otvorimo ovaj hrvatski martirologij, tj. zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012., i samo djelomice bacimo pogled na jednu biskupiju ili jednu redovničku zajednicu u Hrvatskoj ili BiH, onda vidimo da su brojke o žrtvama neumoljive. Brojke! Kada bismo počeli čitati imena stradalih trebalo bi nam i nekoliko dana da ih sve spomenemo. Imena! A govorimo samo o spomenu ili imenu, ne o žrtvi, torturi i zločinu koji je na njima izvršen.« Potom je dr. Šimić govorio o samoj legislativi odnosno o zakonskim osnovama i mogućnostima istraživanja zločina i žrtava, spominjući radove iz Zbornika autora dr. sc. Mitje Ferenca, mr. sc. Tomislava Jonjića i dr. sc. Tome Vukšića, koji zasebno pišu o stanju u Sloveniji, Hrvatskoj, te BiH. »Sve je izgleda prepušteno pojedincima entuzijastima koje vodi ljubav, domoljublje i istinoljublje, bez ikakve materijalne i bilo koje druge pomoći državnih tijela« – zaključio je o tome dr. Šimić, a potom spomenuo tekst dr. Vukšića koji je ipak naglasio jednu važnu činjenicu kada je podcrtao da »prije svega govor crkvenih ljudi o tom pitanju« mora biti glasan i jasan odnosno svrhovit, »jer vrijeme je da promijenimo crkveni način i osnovnu svrhu govora o njihovoj tragediji i odnos prema njima«. Još će dodati: »Naime, neki su od njih sigurno završili život na način koji je bio vrlo sličan umiranju mučenika prve Crkve«. Dr. Šimić je kazao kako dr. Vukšić u tom smislu nadležnima sugerira da razmisle o pokretanju postupka beatifikacije za fra Stjepana Barišića, člana Bosne Srebrene koji je prije pogubljenja tražio da mu bude dopušteno izmoliti brevijar, što je i učinjeno, te je nakon toga ubijen; zatim za don Antu Zrnu, svećenika Mostarske biskupije, koji je prema svjedočenju očevidaca, u dubrovačkom zatvoru prije pogubljenja bio smiren i samo se Bogu molio; zatim za fra Valentina Zovku i fra Andriju Topića, članove Hercegovačke provincije, koji su se prije pogubljenja, prema iskazu svjedoka, jedan pred drugim ispovjedili; zatim za don Jakova Barišića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, od kojega je traženo da se odrekne vlastite vjere i pripadnosti svom narodu, što je on odbio te je bio ubijen; za don Maksimilijana Nestora i don Antu Dujlovića, svećenike Banjolučke biskupije, koji su se svjesno izložili smrtnoj opasnosti radi duhovnoga dobra vjernika. Govoreći o tekstu dr. Jonjića, promotor dr. Šimić je istaknuo da je za njega paradoksalno u 21. stoljeću baviti se pitanjima o mogućnostima istraživanja zločina i žrtava u Hrvatskoj što pokazuje da ti zločini nisu istraženi, da žrtve nisu utvrđene i da mi to doživljavamo kao problem koji traži, ali očito ne nalazi odgovarajuće rješenje. Na pitanje zašto su, dakle, zločini počinjeni u ime Jugoslavije i u ime komunizma ostali neistraženi i nekažnjeni u Republici Hrvatskoj, dr. Jonjić vidi odgovor u političkoj sferi, odnosno u tome da ni jugoslavenstvo ni komunizam u Hrvatskoj nisu poraženi i prokazani kao protunaravne, protuljudske i protuhrvatske ideologije. Sjetite se izjava aktualnog hrvatskog predsjednika o petokraci i sve će vam biti jasno. Jednom komunist, zauvijek komunist, očito! Međutim to ne će smetati tzv. pomirbenjacima u crkvenim redovima, politički uopće nisu relevantni, da se trče dodvoravati takvima da bi izgradili crkveni toranj ili vjeronaučnu dvoranu! Pusti žrtvu, važno je biti dobar s takvima! – zaključio je dr. Šimić.

Treći promotor bio je mr. sc. don Pero Brajko, član Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij kao povjerenik Vrhbosanske nadbiskupije, te bolnički dušobrižnik u Sarajevu koji je govorio o Martirologiju Vrhbosanske nadbiskupije. Na početku je mr. Brajko kazao da je kao član Komisije prihvatio obvezu rada na popisu poginulih i nestalih vjernika Vrhbosanske nadbiskupije tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. »Prije raspada SFRJ Hrvati i Katolička crkva u hrvatskom narodu nisu smjeli istraživati okolnosti i popisivati žrtve svoje nacionalne i crkvene katastrofe tijekom Drugog svjetskog rata i poraća zbog sustava koji je veličao samo svoje žrtve kao temelje izgradnje socijalističke Jugoslavije«, kazao je mr. Brajko te pojasnio da su »članovi obitelji nestalih osoba, zatim pravnici, statističari, sociolozi, psiholozi, povjesničari i u konačnici cijeli jedan narod postavljali pitanja što je bilo s pojedincem ili tolikim brojem ljudi koji se nisu vratili iz događaja Drugog svjetskog rata ili razdoblja poslije njegovog službenog završetka.« Spomenuo je kako je Partizanska vlast na svom području još 1. srpnja 1944. osnovala Zemaljsku komisiju BiH za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Promotor je istaknuo da je ta Zemaljska komisija prestala s radom 1. studenoga 1947. i prema gruboj procjeni popis koji su napravili donosi 118.851 ubilježenu žrtvu, ali nigdje nisu ubilježeni oni koji su stradali od Narodno oslobodilačke vojske – partizana. Mr. Brajko podsjetio je na riječi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca koji je u svojoj obrani pred komunističkim Sudom u Zagrebu 1946., kao odgovor vlasti na ovo pitanje, kazao: »Kad vi, gospodo, uspijete da cijeli naš narod uvjerite da su sva silna groblja po našoj zemlji bila samo djelo domobrana i ustaša, onda ćete imati moralno pravo da nešto nekom predbacujete. Hoćete li uspjeti narod uvjeriti, to je veliko pitanje, jer je narod bio svjedok kojekakvih djela i on sam stvara sud o svemu.« Na kraju svojega izlaganja mr. Brajko je iznio nekoliko konkretnih svjedočanstava o žrtvama travničkoga i drugih krajeva iz Arhiva Vrhbosanske nadbiskupije kojega on trenutno istražuje.

Osobno