Print Friendly, PDF & Email

fra Vendelin Karačić, Kalež koji vrišti, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2017.

Nekada je Široki Brijeg bio širok prostornom prazninom. Na mjestu gdje je nikao samostan i crkva nalazilo se groblje (šamatorje), a po okolnim brdima siromašne seoske kućice. Jedino su i fratri i narod bili bogati duhom. Nakon što od Mehmed age Kurta iz Mostara bi kupljeno mjesto za stanište fratara koji su odselili iz Kreševa, sve se promijeni. Rascvjeta se samostan kao grad na gori, rascvjeta se grad Široki Brijeg u njegovu podnožju. I jedan i drugi imali su svoju povijest, ali uvijek povezanu zajedno. To neprestano odjekuje u srcima fratara i pučanstva.

S ovakvim ili sličnim prtljagom u duši fra Vendelin Karačić je počeo ispisivati bjelinu lista papira pred sobom. Rodio se u širokobriješkom kraju i svuda gdje je išao ponio njegov miris i njegovu dušu. Zbog toga može i u svojim kasnim godinama o svemu progovarati, istina s tugom nostalgije u glasu. Mijenjaju se vremena, ali ljudi bi trebali ostati isti. Valjda će tako biti, kao da čujemo na kraju ove zbirke.

Ipak, nije sve lako postaviti onako kako bismo mi to htjeli ili kako bi možda moralo biti. Najizričitije o tomu zbori prva, na jedan način, programatska pjesma. Vitko, usičen na biligu, progovara svojim potomcima. Opominje ih da ne zaboravljaju tko su i što su, da čuvaju i sebe i svoj okoliš. Bez toga izgubljene smo jedinke u beskrajnom svemiru. Dobro se pjesnik sjetio ovoga lika tako poznatog širokobriježanima, a i šire. Njime nas je povezao s našim pretcima ocrtavajući nam stvarnost. Kam/ bilig/ stećak// Plakale ga kiše i gromovi tukli/ šibale ga bure/ oluje/ a on/ Vitko/ usičen na stećku/ pozdravlja je sunce jutarnje/ u znak mira desnicom podbočen/ livicom uzdignutom/ na svom plemenitom (Vitko)

Naslućujemo da fra Vendelin nema poglavito pred očima svoje egzistencijalne dvojbe i poteškoće, nego dvojbe i poteškoće svoga naroda. U takvom tonu satkana je čitava ova zbirka, a spona je zacijelo simbolika Širokog Brijega. Ona se ogleda u onom vidljivom, podignutom marom fratarskih i vjerničkih ruku, te u onom naoko nevidljivom, što treperi duboko u duši. Sve se spaja u jedno kada u trenutku pretvorbe vjernici kleče na koljenima bez obzira na vremenske prilike i Bogu uzdižu svoje molitve. To je jednostavno spoj neba i zemlje, slika koja tako jasno ocrtava čovjeka ovog podneblja. I kad je već takav, onda može podnijeti sve udarce što mu ih je povijest namijenila.

Sve je počelo, pripovijeda pisac, s njih dvanaest. Poput apostola zaputiše se k jugu i padoše na Široki Brijeg. Puk ih je dočekao raskriljena srca te zahvalio za ruke koje su dotakle širokobriješku zemlju i rekle da će ovdje ostati. »Čujo sam i vidijo«, kaže se u istoimenoj pjesmi. Započela je povijest ispod, sada već, višestoljetnog hrasta. Mnogi znani i neznani istakli su se kroz to vrijeme, ali među njima svakako treba spomenuti fra Didaka Buntića. Gradio je novu, veliku crkvu. Onu prvotnu, malu, dovršili su fratri po turskim odredbama koje su govorile da se ne smiju podizati vjerska kršćanska zdanja kojih nije bilo, mogu se samo obnoviti ona stara, podrazumijeva se nakon izdašnog pritoka novca u njihovu blagajnu. Pa onda dođe i ona poznata glad, spašavanje djece odlaskom u Slavoniju. Fra Didak je gledao daleko i odgovorno zaključivao što se priliči uraditi. Priča o njemu i o svima drugima poput rijeke Lištice i Ugrovače teče iz utrobe gorskih visova i spušta se u nizinu. Pjesme s takvom intonacijom dolaze na kraju. Prošlo je puno toga, Široki Brijeg ogrnuo se jakom simbolikom i na nama je spoznavati što zapravo ona predstavlja.

Najveći dio zbirke pred nama posvećen je ubijenim franjevcima. Učiniše to jugokomunisti 7. veljače 1945. Onima koji još o tomu puno ne znaju upotpunit će znanje, a nama će svrnuti pozornost na podrobnosti iz tih dana. Jedna od njih je zacijelo petokraka koju partizan pravi za svoju kapu na crkvenom pragu. Odlomio je sjajni metalni vrh kaleža i dao se na posao. Vrišti ta simbolika pa nije čudo da je zbirka dobila ime baš po ovom kaležu. Pokušali su nas zatrti, pokušali su zgnječiti ona koljena koja kleče pri pretvorbi, pokušali su ušutjeti Vitka, ali nisu uspjeli. Njih je nestalo, a Široki Brijeg je ostao te se grana i raste u svim pravcima.

Ono što je svakako karakteristično za ovu zbirku jest da je većina pjesma ispjevana na ikavici i u narječju širokobriješkog kraja. Možda će nekima sa strane određeni pojmovi biti teško razumljivi, ali uvijek su tu i internet i prijatelji koji znaju na što se to zapravo odnosi.

Opjevavši dušu svoga kraja fra Vendelin je progovorio o dubokim ljudskim iskustvima svih nas. Svi mi imamo svoj Široki Brijeg. Samo je pitanje kako se prema njemu odnosimo. Podlažemo li ga sebi ili iz njegova bogatstva crpimo mudrost za svoj svakodnevni život. Prisjetimo se još jednoga događaja opjevanog u pjesmi »Pouka zorna«. Drugovi iz narodne vlasti usred sv. mise prolaze kroz narod na motorkotaču, naravno naoružani. Cerekaju se, a narod se moli. Kao da gledamo sliku današnjih vremena. S jedne strane vjernici, s druge bezbožna današnja uljudba. Motorkotač još radi, ali ne znači da će nas pregaziti.

Razmišljati nam je zaista o znakovima, bilizima, koje su pretci posadili u našu dušu. Pritom nam je govoriti istim jezikom, jer ne znači da su raznorazne odredbe ispravne. Fra Vendelin je vješto izgradio na tim zasadama pjesnički svijet. Zbog toga se zbirka može s užitkom čitati, a pjesnik kititi zrelošću.

Miljenko Stojić

fra Vendelin Karačić, Kalež koji vrišti, FRAM-ZIRAL, Mostar, 2017., str. 100. – 101.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 4. listopada 2017.; hrsvijet.net, 4. listopada 2017.

Osobno