Zdravko Kordić, Croatia rediviva, terra incognita, Naklada Vlado Vladić – Vlastita naklada, Zagreb, 2020.

Na samom početku 18. st., 1700., Pavao Ritter Vitezović tiska djelo Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska). Mnogo godina kasnije, ili 2020., Zdravko Kordić tiska djelo Croatia rediviva, terra incognita (Oživljena Hrvatska, neistražena zemlja), ali ne u vlastitoj tiskari kao Vitezović nego u vlastitoj nakladi. Vrijeme između kao da je bilo zamrznuto. Slične su društvene poteškoće, slične potrebe koje domoljuba tjeraju da ih ispuni.

Vitezović se mogao skrasiti u inozemstvu, ali nije htio. Mogao je to jamačno i Kordić. Međutim, obojica su ostala na hrvatskom ozemlju i tu zaorali književnu i društvenu brazdu. Na nju su utjecali svi čimbenici koji su tkali mrežu njihova bića.

Ovu činjenicu, ali i tezu, lagano pronalazimo u Kordićevu radu pred nama. Stalo mu je do domovine, do pravilnog društvenog oblikovanja, jer je tek to prostor njegove slobode. I onda iz toga progovara svijetu oko sebe.

Naglasio je to prvim ciklusom koji je jednostavno nazvao Domovina. Prije njega ispisao je posvetu, ne nekoj osobi kao što se obično piše, nego iseljenoj domovini, mladim izdancima na stablu domovine trećeg, četvrtog... naraštaja pozivajući ih da se vrate u svoju pradomovinu. Ona je, opet, mnogo šira od današnjih granica države Hrvatske. Kordić se usuđuje to spomenuti, dok određeni hrvatski književnici i drugi sudionici u javnom životu jednostavno poniknu glavom. Radije čuvaju svoja radna i društvena mjesta. Na samom početku ciklusa opet stoji pjesma ili crtica u prozi Usud. Pročitavši je možemo shvatiti kamo to zapravo Kordić kreće.

Drugi i posljednji ciklus je Pjesma i noć. Samo naizgled pjesnik se tu udaljuje od onoga o čemu smo govorili. Pun je mirisa juga koji dolinom Neretve stiže u Hum i Zahumlje, ispunja čovjeka i čini ga dionikom Mediterana. Dok čitamo ove njegove pjesme, kao da držimo naranču u ruci. Naša je, prozračna, donosi nam sjećanja na krajeve koje tek treba otkriti ili su naša duboka povijest. Utonuo u pjesmu/ Uronio u smrt/ Pripravan pjeva/ na stećku – uzdignutih ruku// Odmara svoju lađu/ usmjerenu prema toplom jugu (Pjeva) Zaista je to slika naših krajeva, onoga što smo upili majčinim mlijekom te nema smisla ništa zaboravljati kao što neki drugi tako čine. Stići će ih beznađe, a mi ćemo ostati uzdignuta čela i smjernih misli.

Cijedi Kordić ove svoje zadane misli kroz cjediljku onoga što je ponio od svoje kuće, kroz cjediljku svoje filozofske naobraženosti, kroz cjediljku hrvatske borbe za slobodu. Slaže stih po stih uvjeren da stvara i duhovno i društveno korisno djelo. Treba mu vjerovati i pitati se kamo smo sami krenuli? Što zapravo darujemo svojoj domovini? Kordić je darovao svoju pjesničku nadarenost i još mnogo toga. Želimo mu daljnju uspješnu plovidbu tim putem.

Miljenko Stojić

Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 8. srpnja 2020.