Miroslav Tuđman, Vrijeme krivokletnika, Detecta, Zagreb, 2006.

Postoje knjige koje su javno razglašene, ali ih nitko ne čita, ali i knjige o kojima se javno šuti, a izuzetno su čitane. Tuđmanova knjiga spada u ove potonje. Javnim razglašivačima zamjerila se otvorenošću i znanstvenom objektivnošću. A protiv toga je teško ustati.

Stjepan Mesić, trenutni predsjednik naše države, uvijek je bio pri vlasti. Kada se krajem 80-ih godina prošlog stoljeća rušio komunizam, odlučio se zaštititi pa je zasjeo na dvije stolice: još 11. listopada 1989. izvješćuje podrobnije Službu državne sigurnosti o društvenim kretanjima u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, kao i o svojim razgovorima s njihovim nositeljima; prema vlastitim riječima, u jesen 1989., na poziv Josipa Manolića, ulazi u HDZ da bi oko Tuđmana »mogli stvoriti krug koji bi ga držao pod kontrolom«. (str. 406.) Na ovaj način želio je biti uz pobjednika, ma tko on bio. Nije stoga čudno da je nešto slično ponovio 1997. kada svjedoči na Haškom sudu. Htio je da to bude tajno, ali su novinari sve otkrili i morao je priznati da je zaštićeni svjedok. Kada su neki od njih ponovno o svemu počeli govoriti, Haški sud ih je odlučio goniti. Naravno da ih Mesić nije uzeo u zaštitu.

Promatrajući ovakav profil čovjeka i političara Stjepana Mesića Miroslav Tuđman je napisao sjajnu knjigu. Uzeo je Mesićev pismeni iskaz Haškom tužiteljstvu i njegovo kasnije usmeno svjedočenje te njegove teze, poluistine ili laži nastojao podrobno pobiti. Njegovim riječima nije odmah izravno suprotstavio svoj stav, već dokumente iz različitih izvora koji govore o tome. Tek nakon toga dodao bi svoju raščlambu iznesenog. Uspio je dokazati da niti Mesić govori istinu niti je Haškom sudu stalo do nje. U pozadini je smišljena igra za izjednačavanjem krvnika i žrtve. Razloga je za to puno, a jedan od njih svakako je i taj da se opere prljava savjest. Tzv. Međunarodna zajednica nije htjela spriječiti rat i još se nikako ne može odreći jugoslavenskih i sličnih namisli.

Mesićevo svjedočenje ne bi bilo tako strašno, da na njemu, između ostaloga, nije utemeljena optužba Tihomira Blaškića, teza o »zločinačkom pothvatu« koji je temelj stvaranja hrvatske države, krivnja bh Hrvata koji su podupirali i djelatno sudjelovali u tom »zločinačkom pothvatu«. Mesić izgleda da ne osjeća neku grižnju savjesti zbog svega toga. On se dapače svime hvali i govori da je njegova dužnost bila svjedočiti na Haškom sudu. No, ako se uzme samo navedena činjenica oko njegova sjedenja na dvije stolice tijekom rušenja komunizma, sve je jasno. On nije čovjek i političar koji se rukovodi spoznajom dobra i zla, on je čovjek i političar koji se rukovodi samo svojim osobnim probicima. Zbog toga on sve mijene u svome životu drži nečim prirodnim, nečim čime ne odstupa od svoga ponašanja i stava. Mi bismo rekli: čovjek za sva vremena, sluga pokorni svih vlasti.

Ova knjiga Miroslava Tuđmana budi uspavane savjesti. Netko je ovdje očito kriv, odnosno krivokletnik. Ako nije Stjepan Mesić i Haški sud, onda je Miroslav Tuđman. Objekt je, pak, uvijek isti: hrvatski narod. No, i on ima svojih grijeha: netko je njegov morao birati Stjepana Mesića za predsjednika i netko je njegov morao čitati ovu knjigu Miroslava Tuđmana. Zaključimo da bi bilo strašno da je i hrvatski narod »sluga pokorni«?

Miljenko Stojić

Radiopostaja »Mir« Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 20. studenoga 2006., 21.00 – 21.45