Božica Zoko, Ima vremena, Narodna knjižnica, Orebić, 2009.

Pred nama je jedna atipična knjiga. Najbolje ju je nazvati lirskim zapisima. Pjesnikinja promatra određena umjetnička zbivanja i događaje oko sebe te od toga stvara štivo koje nas upućuje prema našoj dubini i sjećanjima u njoj.

Djelo je posvećeno 60. obljetnici Frane Vlatkovića, ali to ne znači da je nastalo samo zbog toga. Istina, njega je nekako najviše u svemu kroz govor o umjetničkom mu radu. Spojila je tu Zoko silnice koje proizlaze iz njegova djelovanja i silnice koje čovjek nakupi tijekom svoga života i razmišlja o njima.

Ono oko čega se sve vrti jest jednostavno rečeno protjecanje vremena. Bačeni smo u postojanje i snaći nam je se u tome moru. Kako to činimo? Dopuštamo da nas vrijeme nosi ili uvijek ostajemo svoji i dostojanstveni? Govoreći o izričaju da bijeda zaglupljuje pjesnikinja se sjeća svoga djeda. Budili bi ga pijevci, išao bi preko 30 km iz Bosne u Slavoniju, sjeo pod lipu ispred crkve i čekao da ga netko uzme na posao te nakon završenog dana vraćao se nazad. Je li zbog svega bio glup? Zar je potrebno odgovarati? Slične postavke preispituje i kad govori o zaluđenosti mladeži psihologijom. Nije joj jasno kako netko može željeti podvrći dušu logici, a ne čita pjesništvo. »Samo pomoću poezije mogli bi shvatiti kako je duša logična, a logos duševan.« (str. 48.) Sve ostalo, po njoj, jest prijevara, obmana, opsjena i laž. Nemamo razloga s njom se ne složiti.

Zoko je samosvojna pjesnikinja. Govori suvremenim jezikom, ali to nije pomodarstvo, odnosno nastojanje biti u trendu. Ona to čini da bi ju se razumjelo, a pritom ide svojim putem. Jedino tako može se stići do otkrivanja novih stvari i do uživanja u njima. Pa neka joj je sretno.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 30. travnja 2012.; hrsvijet.net, 29. travnja 2012.