Anchee Min, Crvena Azaleja, Mozaik knjiga, Zagreb, 2010.
Ovo je knjiga koju kad pročitate ostanete još dugo zamišljeni, gledajući u daljinu. Strašna svakodnevna priča razlijeva se pred nas poput široke rijeke. Sunday Times bi rekao da je ovo iznimno povijesno djelo... duboko dirljivo i erotično. I pogriješi. Nije bit u tome, nego u čovjekovu dostojanstvu.
Na pozornici je komunizam i pojedinac iz puka, i puk u cjelini. Mjesto odigravanja radnje Kina. Zaneseni i izgubljeni revolucionari pokušavaju oživotvoriti komunizam. Međutim, ne ide. Jedno su knjige i teorija, drugo praksa. Ljudske se sudbine lome kao porculanske figurice pred naletom slona.
Glavni lik Anchee Min ili Crvena Azaleja odmalena vjeruje u Partiju, komunizam, Velikog vođu. Tako ju je odgajala obitelj, susjedstvo, škola. Inteligentna i domišljata nastoji biti što veći vjernik te nove vjere. Još kao petogodišnjakinja trebala je glumiti odraslu osobu. Otac i majka zarađivali su za život, a ona se morala brinuti za braću i sestre. I roditeljima je znala priskočiti u nevolji. Majka se jednoga dana zabunila pa je umjesto želje duga života predsjedniku Maou napisala da mu života nema. Kćer je priskočila u pomoć i sastavila primjereno pismo isprike. Međutim, nije joj mogla pomoći drugi put. Tarući stražnjicu papirom, kao i svi drugi, nije uočila da je na njemu slika predsjednika Maoa. Morala je po kazni na teški posao u tvornicu cipela. Ah, da, roditelji su joj bili intelektualci. Malo se Anchee Min pokolebala kad su je počeli tjerati da »raskrinka« svoju učiteljicu koja joj je puno pomagala. Partija je bila važnija od časti pa je učinila i to. Sa 17 godina mora u radni logor, jer je u svakoj obitelji trebao biti po jedan seljak. Ovdje počinje njezino životno sazrijevanje. Shvatila je da ništa nije onako kako su joj govorili. Jedino su isti zaluđeni komesari. Štogod da se dogodi, oni idu dalje. Jedna takva spavala je s mrtvačkom lubanjom na svome uzglavlju, potkazivala, bila kriva da je jedno od zaljubljenih strijeljano, a drugo zbog toga poludilo... Anchee Min se u nedostatku muškaraca i opasnosti koju nosi zaljubljivanje u njih zaljubila u ženu. Bilo je i to opasno, ali tijelo koje sazrijeva nije dalo mira. Nekim čudom izabiru je za kandidata za glumljenje Crvene Azaleje. Odlazi u Peking, a iza nje ostaje mukotrpni život u radnom logoru, bolje rečeno potpuna besperktivnost, čak i onda kad se trudiš slijediti misli Partije. Netko iznad tebe može u tvoj dosje unijeti kakvu nepovoljnu rečenicu i onda si gotov. Partija vjeruje dosjeu, a ne čovjeku.
Život u Pekingu opisuje izbližega kinesku Kulturnu revoluciju započetu 1965. Uz glavnu junakinju pojavljuje se još jedan zanimljivi lik, Nadzornik. Nitko mu ne zna ime, ali on ima zadatak snimiti film o Crvenoj Azaleji. U međuvremenu dolazi i do kraha Kulturne revolucije. Anchee Min gubi Nadzornika, kao što je u radnom logoru izgubila Jan. Uspjevši progledati bježi na Zapad, u Ameriku.
Spisateljica ispisuje dojmljive stranice svog života i života svoje zemlje. Sve jedino kvari ruka koja je po zapadnim mjerilima dotjerivala tekst. Htjela je da ovo bude uspješnica, što ona u sebi jest, ali je knjizi dodala ukočenost i plošnost.
Komunizam je bio i ostao mrtvorođenče. Hoće li to uspjeti shvatiti zavedeni ljudi? Premalo je da to bude samo Anchee Min. Podržavamo li ga krivi smo za patnju ljudi pod njim, makar im imena ne znamo. Ova knjiga to bjelodano dokazuje.
Miljenko Stojić
Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 2. srpnja 2012.