Vasilij Grossman, Sve teče..., Fraktura, Zagreb, 2010.

Dobro je da se pojavila ova knjiga. Međutim i nadalje je ostalo otvoreno pitanje zbog čega izdavači i mediji u hrvatskom narodu objavljuju i govore o ovakvim knjigama, a one iste tematike, samo iz jugoslavenskog vremena, nastoje gurnuti u stranu. Očito su na djelu dvostruka mjerila.

Roman, s primjesama ogleda u pojedinim dijelovima, govori o Ivanu Grigorjeviču. Proveo je gotovo dva desetljeća u sovjetskim tamnicama i sad se vraća kući. A puno toga se promijenilo. Glavom mu prolaze minule godine. No, važno je da je prošlo, sad će se smiriti. Međutim, misli ne odgovaraju stvarnosti. Jednostavno je svuda višak. Nije ni čudo. Dok je on robijao, nisu se dobro ponašali. Najprije stiže kod bratića Nikolaja.

Sve je nekako išlo do onoga trenutka dok ga nije upitao je li potpisao ono pismo protiv liječnika ubojica? Bio je to, naime, dio Staljinove čistke. Obojici je bilo jasno da zajedno ne mogu. Lutajući gradom susreo je Pinegina. Ivan ne zna da je on zaslužan da je dospio u tamnicu, da je jednostavno nestao jednoga dana kao i stotine tisuća drugih. Raduje se tom susretu, a Pinegin se u sebi pita što ga je natjeralo da baš ovi čas pješice ide gradom. Nudi Ivanu novčanu pomoć. On to odbija i odlazi dalje. Pinegin razmišlja kako bi dao sva ordenja, svu karijeru, svo bogatstvo i uspjehe samo da ne mora na sebi trpjeti Ivanov pogled. Jer on ga je optuživao i dozivao mu u pamet da se ponio kao hulja, a Ivan je bio junak. I to je ujedno najdojmljiviji dio romana, mjesto gdje se susreće ljepota patnje i rugoba krivnje. I roman u tom duhu nastavlja do kraja.

Pisac je živio u vremena koja opisuje. Čak je bio priznavan i velikim književnikom. Međutim, dospio je pod udar komunističke strahovlade i njihova velikog vođe. Rukopis je pisan u dva navrata i zbog čistki slučajno preživio. Izdan je tek u perestrojki.

Grossman bi ostvario bolje djelo da u priču o robijašu Ivanu nije ubacivao i oglede o naravi Staljinova komunističkog režima. Time je razbio cjelinu i otežao lakoću čitanja. Bolje bi bilo da je isto izrekao na način kako je to činio do otprilike polovice romana.

Vratimo se opet k nama. I kod nas su nestajali ljudi, i kod nas su postojale tamnice, i kod nas je u njima patio čovjek, i kod nas... Hvala svima onima koji su to opisali i time rasteretili našu podsvijest.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 16. srpnja 2012.; hrsvijet.net, 14. srpnja 2012.