Jáchym Topol, Noćni posao, Fraktura, Zagreb, 2007.

U vremenu si prijelaza iz dječačkog u odrasli svijet, a tenkovi ti se pomaljaju pred nosom. Sve se izokreće naopačke. Nešto se događa, ne možeš točno shvatiti što. Znaš samo da je ozbiljno.

Potka je ovo zanimljivog Topolova romana. Ne bih se složio s nekima koji ga ocijeniše izvrsnim. Još mnogoštošta nedostaje mu za to. Nu, točan je prikaz jednog vremena koje je na svu sreću prošlo. Šteta da nije još dublje u njega zasjekao. Umjesto toga bavio se sporednim stvarima, kao što je spolno odrastanje glavnog junaka i njegove privremene družine. Čini mi se da mu upravo to kod nekih donosi epitet izvrsnosti.

Radnja započinje u Patentnom uredu, radnom mjestu oca glavnog junaka Ondre. Godina je 1968. Rusi dolaze. Službenici na brzinu pale spise. Izišavši na ulicu ugledaju tenk. Život se još više ubrzava. Otac Ondru i njegova brata Malog šalje autobusom djedu na selo, negdje tamo na granicu Njemačke i Poljske. Tu će proboraviti nekoliko dramatičnih i nezaboravnih mjeseci. Uranjaju brzo u seoski život. Prisjećaju se svojih prijašnjih boravaka, ali sada su »odrasliji«. Selo ima sve što jedno selo u komunizmu obično ima: pandura, učitelja koji je ujedno uhoda, krčmu u kojoj se pretresaju sve važne stvari, crkvu i svećenika, mladež u potrazi za životom, uspomene na prijašnje ratove u liku bunkera u okolici, Cigane, mjesna vjerovanja u različite čudne pojave, tajnu policiju koja vršlja okolo. A ona uporno traži Ondrina oca. Jednoga dana on i dolazi. Odvest će ih u slobodni svijet. Braća su presretna. U tom pothvatu pomoći će očev brat, njihov stric. Barem je tako trebalo biti prema dogovoru. Međutim, pri prelasku granice pokazao je rukom na njih. Otišao je u zamamni život na Zapadu, a njihova oca ščepala je straža na granici. Oni su se uspjeli izvući. Pobjegli su na rijeku. Pronašli su svoj stari čamac i počeli ploviti. Uskoro su se razbili o santu leda. Ostali su na njoj gledajući svjetla sela na obali rijeke.

Za one koji nisu iskusili komunizam i ovo će biti dovoljno jaka njegova slika. Ustvari, ovo je uvod u ozbiljnije stvari, potpuno slično Ondrinom odrastanju. Treba jedino prepustiti se Topolovom toku svijesti i na taj način shvatiti o čemu trenutno govori. I tada uranjamo u svakodnevicu jednog češkog sela što drhturi pod šapom komunizma došlog iz susjedstva, a tamo... E, to je već neka druga priča.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 11. svibnja 2009., 13.15 – 13.45