Ljerka Car Matutinović, Meštrija, DHK – Verba, Rijeka, 2007.

Nekada je čakavica imala izuzetne izglede postati hrvatskim standardnim jezikom. Prisjetimo se Baščanske ploče i Judite oca hrvatske književnosti Marka Marulića. Ali prodor Turaka u hrvatske zemlje sve okrenu drukčijim tijekom.

Oslobođenjem Hrvatske u Domovinskom ratu čakavica se ponovno budi. U tome ne malo doprinosi i Ljerka Car Matutinović. Njezine pjesme ne predstavljaju samo osjećaje prema rodnom kraju i nekom tamo narječju, već istinsku hrvatsku književnost. Ona se sjeća slika iz svoje mladosti i tka čvrsto pjesničko platno. Čak je i na naslovnicu stavila određeni broj slika koje je kao ljudsku osobu ukorjenjuju u lijepi crikvenički kraj. Time izgleda želi reći da se ne stidi svoga podrijetla, da ono govori o temeljima koji su puno dublji od onoga kako se to obično prikazuje i misli.

Teme u donesenim sabranim pjesmama mogli bismo podijeliti na lirske, ljubavne, zavičajne. Nerijetko se one itekako isprepliću. Pjesnikinja, iako je davno otišla iz svog zavičaja, i nadalje ne da da joj ukradu taj njezin kantun. Sjeća se djetinjstva, djevojaštva, zrelijih dana. Puno je stihova posvetila ocu, majci, jednostavno tipičnoj crikveničkoj obitelji. Tu je more, sunce, a i zabavna vremena kao što su poklade. Njih se posebno dobro dotakla. Opisujući ih njezine pjesme poprimaju i dozu erotičnosti. A onda opet sa sjetom govori o svemu tomu što je prošlo. Rekao bih, slaže slike u album i plovi ne voljenim morem, nego mislima.

Kritičari, osim onih čije su riječi navedene na kraju knjige, slažu se u tome da je prevladavajuća protega u stihovima Ljerke Car Matutinović životna radost. Nije se ona tome iznevjerila ni u ovoj zbirci, ali se morala odužiti predaji i korijenima iz kojih je izrasla. Vidjet ćemo tko će je još slijediti i time pojačati čakavski, neopravdano zapostavljeni, utjecaj na hrvatski književni jezik.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogleda, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 10. kolovoza 2009., 13.15 – 13.45