Đuro Vidmarović, Protiv tmine, HKZ – Hrvatsko slovo, Zagreb, 2008.

U hrvatskoj književnosti, suvremenoj, vrlo malo ima dobre polemike, a previše smeća koje bi htjelo biti polemikom. Tu prazninu odlično popunjuje Đuro Vidmarović ovim svojim djelom. Bez dlake na jeziku ulazi u srž stvari i šiba po pojavama koje se najjednostavnije rečeno nisu smjele dogoditi. Mislite da su ga napali zbog toga? Ma kakvi! Jednostavno se trude prešutjeti ga. Opekli se na Ivanu Aralici pa im se čini da je ovo uspješnije. Vidjet ćemo, mislim da nije, istina prodire bez obzira koliko je nastojali prekriti.

Ivanom Aralicom Vidmarović i započinje ovaj svoj niz polemičkih tekstova. S čim bi drugim nego njegovim romanom Fukara. Dao mu je velik prostor u knjizi. Još jedan, valjda, pisac dobio je popriličan prostor. Radi se o Predragu Matvejeviću kojem je nedavno potvrđena sudska presuda za klevetu. Ipak, tzv. ljevičare to kao da nimalo ne smeta. Oni ga nazivaju ne samo hrvatskom, već i europskom vertikalom (mi bismo rekli: okomicom). Naravno, govore o njemu kao o velikom piscu, a napisao je tek nešto bljedunjave publicistike.

Uzeo sam ova dva primjera da bih osvijetlio kako Vidmarović koncepcijski stvara ovu svoju knjigu. Govori, dakle, izravno o nekom piscu i njegovu djelu ili opet o nečem lošem, ali preko nekog drugog koji je o tome pisao. Na kraju dobijemo fukaru do fukare, niz probisvijeta, besprizornih i sličnih spodoba. Čovjeku se počesto smuči. Zar nam sadašnjost nije dovoljno crna pa nam još trebaju neki nazovi naši da je učine još crnjom? Međutim, stvarnost je takva. Ostaje nada da će proći ova vremena i da će se mutne vode polagano iščistiti. Vidmarovićeve polemike idu upravo u tom smjeru. Stoga ih čitajmo i razmišljajmo o pojavama oko nas. Otkrit ćemo tako još neke druge pa i sami barem malo doprinesimo da što prije nestanu iz naše sredine.

Miljenko Stojić

Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 26. srpnja 2010., 13.15 – 13.45; hrsvijet.net