U povodu smrti fra Janka Bubala (31. siječnja 1913. – 21. veljače 1997.)
Kako biti velikim? Ovo pitanje neprestano muči ljude. U našoj je srži, naime, ostaviti tragove na ovoj zemlji, ma koliko mi bili svjesni da su oni prolazni. Onaj tko ne vjeruje, tim tragovima pokušava osigurati besmrtnost. Vjernik, pak, njima pokušava kraljevstvo nebesko približiti ovoj zemlji i na njoj pripremiti se za ulazak u nj.
Fra Janko Bubalo bio je jedan od onih koji je sve svoje sposobnosti uložio u rad na Božjoj njivi ne gubeći pritom iz vida svoju ljudskost i ograničenost. Drugi su to primjećivali i zbog toga su ga cijenili.
Kao i kod drugih njegovih vršnjaka, život ga je vodio teškim stazama. Svijet je ugledao 31. siječnja 1913. u selu Turčinovići. Roditelji su mu bili Petar Bubalo i Anica r. Kovačić. Rodio se kao osmo dijete u obitelji, a šesti sin, dobivši na krštenju ime Nikola. Poput druge hercegovačke djece djetinjstvo provodi u gladi i neimaštini. Pučku školu polazi na Širokom Brijegu gdje njegovu nadarenost primjećuju hercegovački franjevci i upisuju ga u svoju gimnaziju. Dana 29. lipnja 1932. stupa u franjevački novicijat na Humcu i uzima ime fra Janko. Bogosloviju pohađa u Mostaru gdje je i zaređen za svećenika 12. lipnja 1938. U Breslau u Šleskoj (danas Wroclaw u Poljskoj) nastavlja i završava studij bogoslovije 1940. Vojni rok služi u Nišu, odakle se nakon početka II. sv. rata pješice vraća u Hercegovinu. Župnim pomoćnikom u Rasnu postaje 1941. U Vitinu odlazi 1943. i postaje župnikom 1944. Na Čerin dolazi 1950. gdje kroz dugi niz godina vrši službu župnog pomoćnika i župnika. Premješten je u samostan na Humac 23. srpnja 1981. i tu ostaje do svoje smrti 21. veljače 1997.
Ovako izgleda uz pomoć šturih podataka slika fra Jankova života. No, ona je bila kudikamo bogatija i bolja. Fra Janko se dokazao kao čovjek, vjernik, franjevac i svećenik. Bio je dar svome narodu i svojoj Crkvi. Nije se zamarao besmislenim umovanjem i suvremenim novotarijama, nego je u svome djelovanju slijedio onu nit koju su mu iz povijesti njegova naroda i Crkve predali njegovi roditelji. To je nit jednostavnosti, mudrosti i ljepote. Čuvao ju je uz pomoć svoga velikog uzora, sv. Franje iz Asiza. Zbog toga u svojoj pjesmi »Kada si već Ti, brate naš Franjo« pjeva: »O, pruži ruke, put nam pokaži/ kako se biva malen k’o dijete,/ da dijelimo svud kruh, sol i vino./ Smiri oluje koje nam prijete.« Ovakav stav pomagao mu je odoljeti svim životnim poteškoćama i ne dopustiti bilo čemu ugroziti njegovu povezanost s Bogom. »Svakoj stvari i svakome/ ponekad rekoh zbogom,/ Tebi to nikad nisam mogao učiniti!«
Ono što je dokraja obilježilo fra Jankovu ličnost zacijelo je bila patnja. Vjerno ga je pratila od djetinjstva do zrele dobi. Najteže mu je bilo u vremenu poslije II. sv. rata. Bezbožni i nemilosrdni komunisti nisu ga štedjeli, kao ni druge nevine fratre u Hercegovini i ostali Božji narod. Zapjenjeno su progonili sve one koji su se usudili reći da vjeruju u Boga. Mnogi su to platili glavom, fra Janko teškim zatvorom i progonstvom. Dovoljno je samo istaći jednu zgodu kada ga je jedan komunistički pristaša privezao za krovište vitinske župne kuće i iživljavao se pucajući oko njega. Sve je to ostavilo na njemu dubokog traga.
Unatoč svim poteškoćama fra Janko se nije predavao. Zdravlje mu je bilo narušeno komunističkim progonstvima, ali on je i dalje marljivo radio. Njegova subraća fratri bili su mu posebno zahvalni na nacrtima za nove crkve. U doba besparice i neprestanog progonstva njegovo amatersko nastojanje bilo je spasonosno. Vjernici su gradili crkve, okupljali se u njima i molili ne dajući na taj način da ih zlo uništi.
Prešavši svoju šezdesetu godinu ponovno se počeo javljati svojim pjesmama (1971.) i obogatio književnost hrvatskog naroda prvom zbirkom pjesama (1973.). U vremenskom rasponu od samo 10-ak godina napisao je 7 zbirki pjesama: »Koraci od jučer«, »Na rubu ništavila«, »U nedogled okrenut«, »Između sna i zastava«, »Raspon trenutka«, »Prema sidrištu«, »Gorko drvo«. Objavio je i knjigu memoarske proze »Apokaliptični dani – u sjeni zablude«. Pisao je on već i prije, u srednjoj školi i bogosloviji, međutim zbog samo njemu poznatih razloga jednoga dana spalio je sve ono što ima i utonuo u šutnju. Kada se ponovno javio, bio je to glas zrela pjesnika. Književna kritika dobro ga je primila. Priznali su mu i nadarenost i vještinu. Ipak, do dana današnjega fra Jankovo djelo još nije vrednovano na pravi način. U bivšem komunističkom sustavu književni su kritičari, htjeli to ili ne, morali zamagljivati kršćansku i rodoljubnu pozadinu fra Jankova pisanja, a govoriti o njegovim kišama, prirodi, filozofiji... Tek malobrojni književni kritičari iz kršćanskog okružja usuđivali su se dotaknuti sve vidove fra Jankova pjesništva. U novije vrijeme korak naprijed načinio je Ante Stamać u izabranoj knjizi fra Jankovih pjesama »Na kraju žetve«. Pokušao je cjelovito vrednovati fra Jankovo djelovanje i u tome umnogome uspio. Vjerujem da će slijedeći ocjenjivači fra Jankova djela to imati na umu.
Teško je odrediti opsege fra Jankova pjesništva. On zapisuje čovjekovo svakidašnje protjecanje upravljeno prema vječnosti. Zbog toga se dotiče bezbroj predmeta. Zbog njegovih dubokih i mudrih viđenja prozvali su ga jednim od najvećih filozofskih pjesnika koje imamo. Naravno da se ne misli time na filozofiju kao na sređenu znanost. Pjesnik svojim riječima govori ono što su i opće istine filozofije. Ovakvim svojim pisanjem fra Janko Bubalo se postavio kao nezaobilazni kamen temeljac suvremenog hrvatskog pjesništva, tako da je 2. travnja 1987. kao prvi svećenik primljen u današnje Društvo hrvatskih književnika.
Prikaz fra Jankova života bio bi presiromašan kada ne bismo spomenuli njegovo sudjelovanje u međugorskim događanjima. Prihvatio ih je zdušno, ali kritički, već od samog početka. Neumorno je bdio nad njima i želio pripomoći da Gospina ukazanja ostanu uvijek čista od naših ljudskih primjesa. Ustrajno je zajedno s drugom subraćom s Humca godinama ispovijedao hodočasnike koji su pristizali u tisućama. Njegov spisateljski živac nije mu dao mira, te je perom opisivao ono što je vidio i doživio. Njegove knjige »Tisuću susreta s Gospom u Međugorju« i »Međugorje, blagoslovljena zemlja – svjedočanstva« postale su glasovite diljem svijeta. Prevedene su na različite jezike i zbog njih je fra Janko bio nagrađivan. U njima je on pokušao podrobno opisati što se to događalo u župi Međugorje. Iako je već bio teško obolio, ipak je uspio napisati još nekoliko bitnih redaka o Gospinu ukazanju. Svim vidiocima poslao je upitnik s pitanjima o liku »Kraljice mira«. Oni su trebali na njega odgovoriti kratko i brzo, da bi se tako i time potvrdila vjerodostojnost njihova iskaza. Svi vidioci, izuzev Jakova Čolo koji to nije učinio zbog opravdanih razloga, potpisali su svoje odgovore 23. srpnja 1992. To je dosada najiscrpniji i najsveobuhvatniji prikaz Gospina lika. Ovime kao da je fra Janko želio staviti točku na svoj spisateljski rad.
Otišao je fra Janko tiho i skromno kao što je i živio. Postao je velikim u svakodnevnim životnim poteškoćama. Sredstva društvenog priopćavanja izvijestila su o njegovu odlasku prilično zbunjeno zbog njegova istodobnog svećeničkog i društvenog djelovanja. (A kao da bi smjelo biti drugačije). Subraća i ostali puk bili su svjesni da jedan velikan samo tako umire: uspravno i s vjerom u svoga Boga kojega je slijedio čitavog života.
Miljenko Stojić
Glas mira, VI, 3, Međugorje, 1997., str. 24. – 25.