Print Friendly, PDF & Email

Emil Raspudić, Planinske priče, Cvitak – Matica hrvatska, Međugorje – Čitluk, 2009.

Htjeli mi priznati ili ne digitalno doba revolucioniralo je čovjekovo bivstvovanje na ovoj zemlji. Uvod su mu bile elektronske komunikacije. Raskinute su dotadašnje spone među ljudima, a uspostavljene nove. Odjedanput unuci ne trebaju više slušati baku i djeda da bi saznali što se nekada zbivalo, već im to govore neki drugi preko novopronađenih tehničkih sredstava. Ipak, unatoč svemu, ostala je u ljudima potreba slušati iskustva onih koji su nam blizu i prethodili nam u našem odrastanju na istom ozemlju.

Raspudić svojom knjigom priča, jednostavno nazvanima »planinskim«, ispunjava ovu čovjekovu žeđ. Vrlo malo izričito govori o svijetu koji nas trenutno okružuje, radije ide u nedavnu prošlost da bi nam njome odgovorio na neka pitanja koja nas i danas pogađaju i uvijek će tako biti. Vjerujem da će čitatelji, poglavito djeca, ali i stariji, to odmah prepoznati i prepustiti se plovidbi u ne tako davna vremena, a opet tako daleko iza nas.

Radi se, dakle, o vremenima u kojima je trebalo opstati na ozemlju koje se zvalo Hercegovina. Puk je bio marljiv i inteligentan, ali društveni sustav kočio je svaki njegov napredak. Raspudić ne raspravlja previše o tome, pa ne ćemo ni mi, ali svakako to treba spomenuti, kao što i on čini, najjasnije u onoj priči kad njegovoj baci ili baci glavnog junaka dolazi skupina krijumčara duhana. Današnjoj djeci takve stvari bit će nejasne te će morati pitati svoje starije o čemu se točno radi. I tako će krenuti priča o hudom vremenu što iznjedri junake koji vole svoje i uvijek ostaju pošteni pa ma što se dogodilo.

Ove priče zacijelo će se svidjeti i etnolozima. Ne će vjerojatno graditi etno selo na mjestu gdje je bilo ono iz priče, ali će im poslužiti objasniti današnje ponašanje junaka iz priča i njihovih nasljednika dok se grade etno sela na nekim drugim mjestima. A ni njih ne bi bilo ni ove knjige, da devedesetih godina prošlog stoljeća dečki koji su odrastali na sličan način nisu pobijedili u nametnutoj borbi. Bilo je to hrvanje s planinom, s vukovima, poljarima, lugarima, državnim službenicima... što iz stranice u stranicu čine junaci u knjizi.

U planinu se nekada išlo jer je ona bila temelj preživljavanja. Kako to objasniti današnjoj djeci? Da se kaže da se išlo na skijanje i u vikendice, razumjeli bi. Njima se daju za razmišljanje neke druge stvari i nameće im se sasvim drukčija životna filozofija. Vidim pred očima te filmove pune strave, slova iz kojih ispadaju neka čudovišta i čarobnjaci, raspamećena dječja lica... Stvarnost je to koja vrišti oko nas. Ova Raspudićeva knjiga kao da joj se ruga u lice. Puna je idile, smirenosti i mudrosti. Na njoj ne treba ispisivati za koje je uzraste prikladna. Mogu je čitati i veliki i mali. I jednima i drugima svojevrsni je spomenar. Tih godina bilo je tako i tako, ali međusobno smo se voljeli i poštivali. Osjećali smo čežnju jedni za drugima, cijenili ljudski govor i blizinu. Jesu li ta vremena zauvijek prošla?

Spomenimo malo pobliže čega se sve Raspudić dotiče. U prvom je planu odlazak u planinu sa stadom. Sve je tome podređeno. A dolje u dolini ostalo je drukčije podneblje puno sunca, topline i mirisnih plodova poput smokava i grožđa. Dani protječu u borbi koju ovakav život nosi sa sobom. Malen je doticaj s drugim svijetom. Tu je tranzistor koji se pojavljuje pred kraj ovakvog načina života, sedamdesetih godine prošlog stoljeća, i putnici namjernici, neki dobrodošli, a neki ne. Na Boga se nipošto ne zaboravlja. Preko dana, a posebno uvečer, redovno se moli. Kad to vremenske prilike dopuštaju, ode se i na sv. misu. Djevojke posebno ne propuštaju odlazak na sv. misu u prigodi obljetnice Dive Grabovčeve. A na poseban način lijepa su Božićna vremena. Osjeća se obiteljska blizina, ali i blizina s Bogom. A vani snijeg, hladnoća i vučje zavijanje.

Ne bi u ovim pričama poglavito trebalo tražiti čisti književni tekst. Ne kažem da njega nema, samo kažem da on nije najbitniji. Piscu je poglavito namjera bila istresti iz sebe svoje uspomene, razjasniti da se može uspjeti i kad su nam životne prilike nenaklonjene. Na taj način ove se priče približavaju svojevrsnoj memoaristici. I sam pisac u predgovoru kaže da je sve više-manje istinito, tek su malo promijenjena neka imena i neke okolnosti. Vjerujem da će to čitatelje još više uvjeriti u opravdanost čitanja ovih zapisa. Sve je tako jednostavno, a opet tako životno, zanimljivo i suvremeno.

U jednom dijelu pripovijedanja javlja se i još netko, što je nagoviješteno već u samom naslovu ciklusa »Priče djeda Antuke«. A onda ga opet nestaje poput rijeke ponornice. Kao da je pisac htio reći koliko mu je bila važna nazočnost starijih osoba u životu. Poziv je to čitateljima na čuvanje prirodnih veza među nama. Bilo digitalno ili neko drugo doba uvijek će biti važno imati djeda, baku, roditelje, braću, sestre, prijatelje, susjede... Samo se okolnosti mijenjaju, a ljudske veze uvijek zadržavaju svoju vrijednost.

Jezik priča je standardna štokavica, ali ne bi ništa izgubile na vrijednosti da je to, recimo, ikavica. Naravno da se pisac i bez toga itekako svrstao u skupinu onih pisaca koji progovaraju o hercegovačkom ili humskom iskustvu života i na vidjelo iznose dragulje koji su tamo skriveni. Nekada u budućnosti književna prosudba će reći tko je više imao uspjeha. Ipak, na kraju krajeva, to i nije tako važno. Živimo tu, opstat ćemo tu i neka druga djeca učit će u školama da smo znali biti svoji na svome.

Miljenko Stojić

Emil Raspudić, Planinske priče, Cvitak – Matica hrvatska, Čitluk – Međugorje, 2009.; Predstavljanje, Čitluk, 21. listopada 2009.; Suvremena pitanja, IV., 8., Mostar, studeni 2009., str. 129. – 131.

Osobno