Marina Kljajo-Radić, S neba cvjetovi, Naklada DHK HB – Naklada K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2010.
Puknu top u Imotskom, kugla odleti negdje u polje i granica bi povučena. Ta vremena osvajača naoko prođoše, ali granica osta. Razdijeli isto, kao da se to dijeliti može. Mogli bismo sada i o nekim drugim sličnim granicama, ali bio bi to politički govor, a ne onaj o jednoj knjizi.
Marina Kljajo Radić u svome novom pjesničkom ostvaraju rasprostrla je pred nas krajolik, ovozemni i duhovni, koji se prostire tim prostorom što ga tuđa vojska obeščasti. Ona se na to ne obazire. U prijateljstvu s vilama Humljankama spušta se do maslina, dolje do Korčule, i puninom bića upija sokove zemlje i sokove naroda koji je unatoč svemu tu odlučio obitavati. A još k tome dodaš dobrog blagog Boga i možeš reći da si stvorio ne samo dobru pjesmu, nego postao i ostao dobar čovjek.
Iako posvete obično nisu bitne za sam sadržaj neke knjige, držim da je ovdje drukčiji slučaj. Pjesnikinja svoju novu zbirku naoko jednostavno posvećuje roditeljima. Ali, ona se ne zaustavlja na tome. Opjevava njihovu ljubav te je i sama spremna nježno je i postojano prenositi dalje. Obično su ovakvi ugođaji teški za vrsne pjesničke ostvaraje. Mislim da ih je Marina Kljajo-Radić uspjela dobro nadvladati. Bi i više da je nije ponekad vodila želja nešto reći pa makar morao trpiti pjesnički izričaj. Prva pjesma u zbirci ujedno je ove tematike i iz nje se iznjedruju stavovi što prosijavaju i u drugim stihovima koji govore o sasvim nečem drugom. Žudio si za novim svjetovima / S knjigom u ruci / I zemljom / Na dlanu // ... Bio si čuvar Davnine / Blaga narodnog / I sijač Prvine / Horvata // Sada, gore, gledaš me / I vidiš kako / Baklju Riječi / Predajem // Oče, još sam malena djevojčica / U tvom krilu, zagledana / U knjigu / Ispred tebe (Oče) Malenost i ljepota, to je ono što se počinje zrcaliti. Međutim, nije to krhkost, to je opredjeljivanje za prkos buri, za spoznavanje mekoće ulja i dugotrajnosti maslina, za opstojnost na oštrini kamena.
Kolikogod ovakav govor naznačivao da se ovdje radi o zavičajnom pjesništvu, ja to ne bih izrijekom rekao. Točnije bi bilo reći da je ovdje zavičajnost u službi ljudske duhovnosti i njezine nadgradnje u vjeri. Naglašuje to i naslov zbirke. U njoj ima naglašenih teških stanja, ali to nikada nije očaj, crnilo, beznadnost. Netko uvijek iznad nas bdije, on je naš otac, ali i otac našeg podneblja, u njemu dišemo i jesmo. Može on poprimati slike našeg konkretnog oca, slike blizih nam i dragih, međutim on je uvijek Bog koji se molio među maslinama onog četvrtka, da bi prošavši kroz muku uskrsnuo za koji dan. A Stoljeća žure. Kuda? / U Prorokov kraj kaže pjesnikinja u pjesmi U sveučilišnoj knjižnici.
Ovakav način pjesnikovanja ne će njezinu tvorcu donijeti trenutnu slavu. Na žalost! Bili smo se ponadali da su vremena pljuvanja po svome i opredjeljivanje za zdjelu leće prošla. Vratiše se jer su neki htjeli da se tako dogodi. Smetnja su im, naravno, za njihov slavni, potpun povratak ovakve pjesme. A njih ima sve više i više. Zbog toga držim da su neki bivši stavovi duboka prošlost, bez obzira na javna glasila koja bi kola htjela vratiti natrag. Veseli što se mnogi na to ne obaziru. Idu svojim putem, kao Marina Kljajo-Radić, a spominju se svega toga samo oni koji to trebaju zbog nečega, kao ja dok razmišljam o ovim pjesmama. Sviđa mi se, naime, njihova žilavost, nesalomljivost i okrenutost pravim stvarima bez obzira na cijenu. To je nešto slično onome što Sanja Nikčević zastupa o kazalištu. »No mene ne plaši ići protiv struje, boriti se za ono što volim i u što vjerujem. A vrijeme koje je ipak najbolji sudac, pokazuje da su ovi "zastarjeli" fenomeni (odnos umjetnosti i društva i drame kao temelj predstave) ne samo preživjeli nego ponovno dobivaju na snazi, dok teorije polako prolaze. Zamjenjuju ih upravo one koje se tim fenomenima bave.« (Što je nama hrvatska drama danas, str. 12.) Ustvari, pokušaj je to djelovanja umjetnosti na društvo, njegovo preoblikovanje u željenom smjeru. A mi smo na ovim prostorima itekako siti svih tih preoblikovanja.
U smjeru razmišljanja svojom glavom idu i tri pjesme posvećene književnim ličnostima: S. S. Kranjčeviću, Petru Šegedinu, Vladi Puljiću. Izdvojene su u ciklus I riječju i slikom. Znamo, jedan je djelovao na sjeveru drage nam domovine, drugi u njezinoj sredini, treći pri njezinu jugu. Povezani su tako svi hrvatski krajevi, bez obzira s koju se stranu granice nalazili. Naravno da su mogli biti navedeni i neki drugi. Međutim, pustimo pjesnikinju da se slobodno izrazi kroz ove pjesme. Ona ih, naime, ne piše da bi sama postala veća, već da bi nas uvela u ugođaj ovih ljudi i preko njega nam nešto poručila. Uzmimo za primjer pjesmu posvećenu Vladi Puljiću (I riječju i slikom). Sve pršti od ljepote, šipka, grožđa, smokava, svjetlosti. Neretva se kotrlja svojim koritom, stećci su okamenjeni. Bivovanje kakvo Bog može dati samo onome koga voli.
U ovoj zbirci najdominantniji je motiv maslina. Pjesnikinja uživa u njima i dok se odmara i dok se moli. Pred oči nam, naravno, odmah bljesne uređen maslinik, cvrčci, more, ljetna ugoda. Ali, što kada se masline nađu u šumi? U česvinama i čempresima / Izrasle visoko / Probijale se u očaju / Izronile i stopile se / S visinom i modrinom / Elegantne i otmjene / Skoro neprepoznatljive // Mijena opstanka // Borba za svoju zraku sunčanu / I u danu su s nebom / Nedohvatljive i zagonetne / Opstaju i ostaju / I u šumi // Nitko ih ne može obrati (Masline u šumi) I ne primijetih da navedoh čitavu pjesmu. Nije mi žao. Ljepota se ne nalazi u glamuroznim stvarima, ona je skrivena u borbi za život, u tom vječnom događanju koje nas oblikuje kao što more oblikuje onaj oblutak. Tek poslije toga možeš shvatiti i prihvatiti i sve drugo oko sebe. Na žalost ljudi ponekada tako ne postupaju, a još je žalosnije kad to ne čine pjesnici, jer oni bi trebali biti prenositelji ljepote. Dobro, znam da današnje književne teorije uglavnom tako ne naučavaju, ali, ponavljam, idimo mi svojim putem.
Pjesme Marine Kljajo-Radić nisu hermetične svojim oblikom, nego su hermetične svojom dubinom. Iako su pitke za čitanje, treba zastati i dopustiti sebi da i u nama odjekne njihovo raspoloženje. Tada prepoznajemo da su to i naše misli. A nema ništa ljepše i bolje za njihova stvaratelja.
Miljenko Stojić
Predstavljanje, Mostar, 26. listopada 2010.; hrsvijet.net, 27. listopada 2010.; Motrišta, 63, Mostar, ožujak 2012., str. 83. – 84; Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, 22. listopada 2012.