Što može potaknuti mladoga čovjeka da u svojoj dvadesetoj godini spali sve što je napisao, i prekine s pisanjem? Istina, bilo je takvih primjera, pa i slavnih pisaca, koji su pisanje zamijenili nekim drugim poslom, ili se ogrnuli zastorom šutnje. Ima i bilo je onih koji su se iz raznih razloga odricali svojih djela, proglasivši ih, poput Ivana Gundulića, »porodom od tmine«. Ne ulazeći u spekulacije o motivima koji su fra Miljenka Stojića nagnali da u dvadesetoj godini spali svoje »rane radove«, i zbog kojih se odlučio na desetogodišnju šutnju, zaustavimo časkom naše razmišljanje na poznatoj Maritainovoj misli koliko je teško biti pjesnik i koliko je teško biti kršćanin, te kako je dvostruko teško biti istodobno i jedno i drugo; trostruko je pak teže, vjerojatno, biti pjesnik i svećenik.

Je li dehumaniziranost umjetnosti, pa i književnosti, potkraj XIX. stoljeća i u našem XX. stoljeću zaista zbunila pisce kršćane, pisce svećenike? Jesu li oni sustali u svojem opiranju posvemašnjoj relativizaciji vrijednosti čovjekova dostojanstva i života, ostavši naposljetku sami u slijepoj ulici svijeta bez odgovora, u labirintu bez izlaza, u zagonetkama bez ikakvih orijentira? U usporedbi s ravnodušjem današnjice mogu li oni računati da bi se njihova riječ uopće mogla čuti, eventualno razumjeti i prihvatiti? Ili uopće vrednovati? Njihov poziv života, obilježen znakom svećeništva, težak je teret odgovornosti, i onaj koji poštuje etiku odgovornosti, ne može tek tako napisati riječ – riječ, naime, može biti bolnija od bilo koje vrste oružja.

Intimne srsi, jobovska pitanja

Osim toga, ovo je vrijeme slike, čak i nasilja slike, pa i nasilja riječi kao izravne posljedice stvarnih, ali žalosnih »primjeraka novinarske faune« (Ortega y Gasset) i različitih lažnih proroštava.

Na hrvatskom prostoru, u uzburkanom i povijesno sudbonosnom vremenu cijele narodne zajednice, fra Miljenko Stojić, nakon desetak godina, ipak se vratio svjetlu riječi, riječi koja proizlazi iz vjere, nade i ljubavi. Prvu zbirku pjesama naslovljuje, opirući se ravnodušnosti i relativizaciji, znakovitom sintagmom »Unatoč svemu«, objavljenu u knjižnici »Naših ognjišta« g. 1994. S polazišta kršćanske i franjevačke duhovnosti, prožeta intimnim, ispovjednim i tražilačkim srsima, ova zbirka neposredan je odjek na ljudska, jobovska, teška pitanja i dramu i katarzu narodne zajednice; iskrena, otvorena i hrabra. Pjesnik otvara vrata i prozore riječima, stihovima i pjesmama, s vjerom da »živjeti ima smisla/ samo u sigurnoj nesigurnosti otvorenosti,/ sve ostalo je samo strah i varka«. Ne će se iz pjesnikovih razmišljanja sumnja posve izgubiti, ali ublažit će je njegova molitvena raspoloživost. U posebnom ciklusu zbirke pojavljuje se izuzetno vrijedno ispjevana patnja i drama njegova naroda, s antologijskom pjesmom, sačinjenom gotovo šopovskom jednostavnošću »Molitva iz rova«. U cijeloj je zbirci prisutno novo usadašnjenje umbrijskoga Sirotana i njegove sestre Klare, duh Asiza, nepretenciozne ljudske mudrosti i raspoloživosti da se na pitanja koja se pred nas postavljaju nastoji odgovoriti s »da« ili »ne«, kako to kazuje Claudel, »jednim čistim da i zvučnim ne«.

Na zbirku pjesama Unatoč svemu solidno se naslanja zbirka eseja Ta vremena (1995.), posvećenih svima koji su se časno borili za domovinu. U tim ogledima Stojić proznom riječi svjedoči etiku odgovornosti, uvijek stavljajući na prvo mjesto zauzeto sudjelovanje u hrvatskoj ratnoj stvarnosti i otklanjanju njezinih teških posljedica.

Iste godine pojavljuje se druga zbirka Pjesma blizini. Čistoćom pjesničke riječi naslonjena je na zapise iz Tih vremena posebno na istoimeni prozni zapis, mali medaljon o jednoj riječi koje je značenje neiscrpivo, a jednostavnost gotovo prozirna.

Hrvatski blues

Nova zbirka Kaplja koja se upravo otvara pred čitateljem, baš kao kap dobrote, ljepote i radosti silazi niz stihove, dozivajući mir i tišinu Međugorja, Križevca i hrvatskih hercegovačkih predjela. U tim pjesmama izostaje jobovski grč, pjesnički je subjekt smiren, »s mirom u ruci«, nosi sebe kao dar na dlanu, zna da sve može podnijeti.

U Božjem svjetlu sve je izgledno i jednostavno, put usred različitih klanaca lakše se naslućuje i pronalazi. Sa sviješću da se križem pobjeđuje sama smrt, ma kako bila teška ova vallis lacrimosa, nova zbirka Stojićevih pjesama svakako okreće novu stranicu i novo poglavlje u njegovim pjesničkim preokupacijama. U tolikoj sabranosti, radosnoj ozbiljnosti i vjeri ispjevan je i ovaj Stojićev kršćanski, osobni i hrvatski blues s kakvima se u njegovoj dosadašnjoj pjesničko-proznoj riječi nismo susretali.

Božidar Petrač

Vjesnik, LVIII, 17779, Zagreb, 17. travnja 1997., str. 24.