Print Friendly, PDF & Email

IME PJESME

Htio bih novoj pjesmi dati ime bogatstvo.
A ništa nemam, tek nešto stvari na uslugu,
i ne težim imati što drugo, i ovo mi je previše,
jednoga dana bit će mi dovoljan komadić zemlje,
možda ni to, tko zna gdje prestaje put,
vjerujem samo da nebesima ne ću biti tuđinac.
Ali, okanimo se toga, pjesmi treba dati ime,
ona je tu, migolji među prstima poput pijeska,
zaputila se prašnjavom zemaljskom stazom, i gazi,
nema počinka, nema jadikovanja, nema vraćanja, ništa.
Htio bih joj dati ime bogatstvo, ponavljam,
dobro, nije nova, počela je prije četrdesetak godina,
zapravo nova je, neprestano je nova, utapa se u riječi.
Zbunio sam se, oprostite, noć je već umorno pala,
tek čovjek sam s olovkom u ruci, hrvatski pjesnik,
drugi dotle broje ovo i ono, drugi se dotle boje,
ja preispitujem sebe, ja slobodno šećem,
imam sve, i puno više od toga, vjerujte mi.
Polako ispisujem zadnje riječi i odlazim.

 

 

VREMENA

 U vrijeme teško, izvan blještavila i slave,
rodio si se, Isuse, u naš lomni svijet.
Kažu da je noć bila hladna i zvjezdana,
kao u krajevima kojima stupam danas.
Kažu još da si unatoč tomu bio veseo,
jer anđeli su ti razdragano pjevali,
a oni što kruh svoj zarađuju teško
u mimohodu stupali su i radovali ti se.
Vremena su, rekoh, bila huda,
tako na žalost slična ovim današnjima,
nevini u tamnici, krivci na slobodi,
vladari oholi, nedodirljivi, neodgovorni,
zemlja kolonija, ili kako se već to zvalo.
Gleda me tvoja majka ozbiljno i blago,
ispričati se moram na mislima turobnim.
Zar nije ona danas ponovila tvoj glas,
mir pred vrata svakog srca donijela?
Mnogi su se ovdje nanovo rodili,
zapljusnuo ih val one noći iz Betlehema,
nije važno javljaju li javna glasila o tome,
svijest se mijenja i povijest ljudska.
Prepoznajem to dok hodim ovom stazom.
Ustaju bolesni, zapostavljeni, prevareni,
novo je doba pred nama, u nama,
do na kraj svijeta poruka blaga stiže,
čovjek Božju sliku u sebi prepoznaje,
unatoč magluštinama ponovo se rađa,
topao i nevin, poput dana iza brda.

 

STOPE

Tih dana tvoji su bili neizmjerno radosni,
ali u isto vrijeme stidjeli su se svojih misli.
Ti si dokazao da ti riječi nisu bile lažne,
prebrisao si njihove bojazni i dvojbe.
Zahvalnost im se čitala na ovedrenom čelu,
opet su bili slobodni, iskupljeni i tvoji.
I u meni često dvojbe vrište, sapinju me,
nosim svoj život i misli me salijeću hude,
oprosti mi, duboko se kajem, ta čovjek sam,
molim se i griješim, padam i ustajem.
Gledam danas te svoje stope i stid me je,
ali ima u meni snage, htijenja i znanja,
evo, stavljam svoju nogu u tvoju stopu,
ići ćemo zajedno ma kud god to trebalo.
Shvatio sam ovdje na ovom mjestu
da svako je brdo Gospino Brdo ukazanja,
samo je pitanje svjedočenja, pružanja ruke,
jer tvoja milost grli snažno čitav svijet.
Znam, dok budem hodio stopala će biti žuljava,
ali ne želim stati, lažni hlad potražiti,
utiskivat ću svoje uboge stope u prah zemljin,
a one će me sjećati da sam tako prolazan,
ne će mi biti žao, jer ti im se smiješiš,
nježno ih uzimaš i neprestano čistiš,
žao ti je samo onih sa zemljom stopljenih.
Otvoreni grob, Isuse, tvoja je posljednja stopa,
otišao si svome Ocu izvršenog poslanja,
trudit ću se da me prepoznaš pri susretu,
jer ti si moj uzor, moj Bog, moj prijatelj.

 

U SUTON SJENE

U moju sobu, u kasno popodne,
kapaju sjene kao sok sazrjele breskve,
u kutu je stolica za ljuljanje,
kroz prozor miriši kasno ljeto,
vrijeme je za odmoriti si dušu.

Bilo je žestokih trenutaka u životu,
srećom, neke od njih nisam slijedio,
kad god sam vjerovao glasu u sebi,
bilo je dobro, čak i kad je bilo oporo,
znaju to ovi sutoni i prijatelji na putu.

Ja nikog u ovaj čas ne očekujem,
a opet netko je tako sa mnom,
jer jednom pružio mi je ruku...
Zar se to može zaboraviti,
ta godina, ta rana jesen, taj suton.

Sjene domaći liježu na moje stvari,
zrak je nabijen mirom, spoznanjem,
ne čuje se lavež psa, ni mijauk mačke,
čuje se tek zvuk vozila, škripa kočnica,
glas neki koji tiho kaže: – Vrijeme zri.

Mato Nedić, Antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva u Bosni i Hercegovini, Matica hrvatska, Orašje, 2024., str. 266. – 271.

Osobno