fra Miljenko Stojić, Stopama mira, ICMM – K. Krešimir, Međugorje – Zagreb, 2009.
Piše: Mato Nedić
Među svim ljudskim potrebama mir zauzima jedno od najvažnijih mjesta jer tamo gdje on postoji, postoje i zadovoljstvo, i zdravlje, i sreća; mir je ishodištem i utočištem naših želja, naših htijenja, preduvjetom našega uspješnog života. Nasuprot miru, nemir u nama izaziva osjećaj nelagode, zarobljenosti pitanjima na koja teško ili nikako i nikada ne nalazimo odgovore. Koračanje stopama mira zapravo je hod ususret sebi samome, svojemu bitku jer tako upućeni krajnjem cilju, miru, mi hodimo kroz život s čežnjom da ga dosegnemo i da ga živimo, ne samo u smislu izvanjskoga mira, nego prije svega u smislu unutarnjega smiraja naših duševnih bura.
Naslovom svoje pjesničke zbirke fra Miljenko nam Stojić (rođen u Dragićini kod Međugorja 1960. godine) ukazuje na najmanje dvije bitne odrednice kojima je određen ljudski život, a to su: hod kroz vrijeme, hod koji se pretvara u hodočašće čiji je krajnji cilj vječnost shvaćena kao bezvremenost ili kao neograničeno vrijeme osmišljeno Božjim promislom, ljudima nedokučivo, osim po milosti Svevišnjega, i mir kao potreba svakoga živog bića, a posebice čovjeka koji ga često gubi, zahvaljujući razumu koji se zna prometnuti i u nerazumnost.
Pjesnik u podnaslov svoje zbirke stavlja sintagmu Otajstva krunice čime čitatelju neposredno sugerira koji su, po njegovome mišljenju, putovi koji vode do unutarnjega mira u nama i do mira oko nas, dakle u svijetu. Molitva je izvor u kojemu se mogu sprati sve ljudske tjeskobe, a molitvom krunice mi se još više približavamo središtu svojega bića, time i Bogu koji nam udahnu besmrtnu dušu. Krunicom, naime, dotičemo spoznaju života druge osobe, svetca ili svetice; ako je riječ o krunici Blažene Djevice Marije, dotičemo spoznaju života Bogorodice i tajnu trpljenja i žrtve koju je podnio Isus i koju je podnijela njegova Majka te, obogaćeni dodirom s evanđeoskim istinama koje moleći promišljamo, mi lakše vlastiti život usklađujemo s tim istinama i sa životima koje u molitvi susrećemo, a koji nam mogu i trebaju poslužiti kao uzori.
Oblikujući svoju stihozbirku, fra Miljenko Stojić pred čitatelja iznosi dvadeset i dvije pjesme poredane u šest ciklusa od kojih su prvi (Pogled) i posljednji (Korak) zapravo uvodno i zaključno promišljanje, oni su okvir u koji su uglavljena preostala četiri ciklusa koji se sastoje od po pet pjesama u kojima se razmatraju radosna otajstva (Drugi), otajstva svjetla (Ti), žalosna (Suza) i slavna otajstva krunice (Prosvjetljenje). Ovako koncipirana zbirka, obogaćena fotografijama koje prikazuju umjetnička ostvarenja otajstava krunice na Brdu ukazanja i pokraj crkve sv. Jakova u Međugorju, kojih su autori Tvrtko Bojić i Miroslav Šego, već prilikom prvoga prelistavanja ostavlja dojam čvrstine i smislene povezanosti fotografije s tekstom. Izostanak strofične forme i duljina stiha (od četrnaesterca do šesnaesterca, uglavnom) Stojićevim pjesmama daju vezu s hrvatskom pjesničkom tradicijom, učvršćujući čitatelja u uvjerenju da se ovdje radi o pjesmama koje su, da je autor tako htio, mogle biti oblikovane i kao pjesnička proza te pritom ništa ne bi izgubile od svoje obavijesnosti i umjetničke vrijednosti, ali, oblikovane kao stihovna struktura, one još više zovu na promišljanje onih tema koje su sastavnim dijelom njih samih.
Pjesme fra Miljenka Stojića objavljene u zbirci »Stopama mira« svojevrsne su pjesničke meditacije. To su, naime, vjernička promišljanja o životnome putu Isusa Krista od njegovoga rođenja, preko ovozemaljskoga djelovanja i naučavanja, muke i smrti do uskrsnuća i uzašašća na nebo. Promišljajući Isusov život, pjesnik i suvremenoga čovjeka, često izravno i sebe samoga, stavlja u kontekst toga života te pokušava živote suvremenih ljudi (i svoj) osmisliti promatrajući Isusov život, svoju muku vidjeti kroz Njegovu muku, svoju radost kroz Njegovu radost. Slave nema bez muke, radosti bez truda, svjetlosti bez spoznaje tame pa ni čovjeka bez nemira i bez potrebe da u svoju dušu uvede svjetlo, unese mir.
Naizgled jednostavnim riječima pjesnik opjevava Krista, da bi odmah zatim istim takvim riječima opjevao čovjeka, da bi bio razumljiv i njemu. Dotaknuvši Istinu, pjesnik je pjesmom širi onima koji su otvoreni za primanje Istine. Kao dijete roditelji su me vodili na misu,/ gledao sam ih odrasle, ponizne, htio biti isti,/ danas jasno vidim da sve nije tako lagano,/ traži se nutarnja preobrazba, ne puki omot,/ tek je to pravi put, svjetlo u nedoumici,/ lijek zavodljivim porukama javnih glasila., kaže Stojić u pjesmi Razlijevanje iz ciklusa Ti (o otajstvima svjetla). Ta nutarnja preobrazba koju pjesnik spominje glavnim je preduvjetom postizanja sreće za kojom žudi svaki čovjek, a da bi se došlo do sreće, potrebno je osjećati unutarnju duhovnu ravnotežu, na što pjesnik cijelom zbirkom želi upozoriti. Hodočasteći Gospi iz Međugorja ili hodeći joj bilo kada i bilo gdje u riječima molitve, moguće je staviti svoje stope u stope hodočasnika, stopama mira doći do vrhunca na kojemu je cvrkut ptica, sunčev sjaj i neizmjerni, blaženi mir. No, put do vrha uvijek je težak; na vrh se penju najuporniji. Nadati se da će svaki čitatelj Stojićeve zbirke doći do vrha svojega života hodeći na tome usponu, s molitvom na usnama i u srcu, obogaćen pjesničkim molitvenim nagovorima koje mu nudi pjesnik zbirke »Stopama mira«, a vjerujem da će i sam autor ove stihozbirke dosegnuti vrhunac, ne samo svojega životnoga, nego i pjesničkoga puta na kojemu je zbirka »Stopama mira« tek jedna, veoma vrijedna i obiljem pjesničkih darova bogata postaja.
Motrišta, 54, Matica hrvatska, Mostar, kolovoz 2010., str. 116. – 117.
