Sažetak

Novi crkveni pokreti danas su znak djelovanja Duha Svetoga u svojoj Crkvi. Budući da ih sačinjavaju grešni ljudi, u opasnosti su poći krivim pravcima. Zbog toga imaju potrebu za dobrim duhovnim vođama. Glavna svojstva jednoga takvoga duhovnog vođe trebala bi biti: veliko iskustvo vjere, vjera svjedočena životom, molitva, otvorenost proročkim nadahnućima. On poučava, tješi i prosuđuje. Uči druge kako živjeti u poslušnosti Božjoj riječi i kako u isto vrijeme živjeti u potpunoj slobodi. Ovo naravno ne znači da bi se pripadnici novih crkvenih pokreta ili duhovni vođe smjeli osjećati nekim povlaštenim slojem. Oni samo čine ono što je zapisano u Svetom pismu, oživotvoruju svoju pripadnost »Božjem narodu«. 

Uvod

Suvremeni crkveni pokreti predstavljaju današnje veliko duhovno probuđenje.^[1] Svojim živim djelovanjem mijenjaju lice Crkve na ovome svijetu. Različiti su, ali im je zajedničko to da teže prema sučeljavanju s Božjom riječju i prema osobnom susretu s Kristom. Osobno i zajednički žele svjedočiti ljubav prema Bogu i prema braći i sestrama. Osjećaju se otvoreni svim karizmama koje im Bog želi darovati.^[2] Pretežno su sastavljeni od laika, tako da mnogi ovu pojavu nazivaju »laičkim Duhovima«.^[3]

Ovi pokreti duhovnom vođi daju veliku ulogu. On je onaj koji je više od drugih iskusio Boga i ovo mu daje autoritet.^[4] Obično ga ne zovu »duhovnim vođom«, nego rabe pojmove kao »prezbiter«, »lider«, »animator«, ...

Puno se toga očekuje od ovih duhovnih vođa, animatora, prezbitera, lidera...^[5]
 

1. Veliko iskustvo vjere

Zahvaljujući II. vat. saboru i pojavi različitih crkvenih pokreta vjera se više ne shvaća kao sustav ideja koje treba prihvatiti, skup zapovijedi koje treba održavati, nego kao potpuno predanje Bogu koji nam je se posredovao u Objavi, kao neprestani odnos sa živim Bogom.^[6] Prepoznaje se da je ovo veliko iskustvo vjere u temelju svakog pastorala, u temelju svakog kršćanskog djelovanja.^[7]

Kada se govori o vjeri, treba razlikovati krepost vjere od karizme ili dara vjere.^[8] Krepost vjere dobiva se krštenjem i neprestano se nalazi u nama. Pomaže nam vjerovati da je istinito ono što je Bog objavio svome narodu tijekom povijesti. U nama daje plodove, kao što kaže sv. Pavao u Gal 5, 22. S druge strane karizmu ili dar vjere primaju samo oni kojima Duh to daje. Taj dar sastoji se u uvjerenju da će Bog učiniti sve ono što se bude zatražilo od njega (usp. Mt 17, 20).

Novi crkveni pokreti od duhovnog vođe očekuju ne samo da ima krepost vjere, nego veliko iskustvo vjere, po mogućnosti karizmatsku vjeru. Njegovo osobno iskustvo postat će uzor, put za nasljedovanje.^[9] Promotrimo glavne pravce razvoja ovoga iskustva u čovjekovu životu. Duhovni vođa prolazi isti put.
 

1.1. Spasenjska vjera

Poticaj na vjeru nalazi se u dragovoljnoj Božjoj inicijativi.^[10] Bog se otvara čovjeku, privlači ga k sebi. Postaje mogućim vjerovati u ono što je Bog činio tijekom povijesti, vjerovati u ono što je obećao učiniti u budućnosti. Vjerom čovjek postaje sposoban pobijediti »svijet« (usp. 1Iv 5, 4) zato što je ona Božje djelo (usp. Iv 6, 29). Čovjek vjeruje u sve ono što je učinio Isus Krist i uzdiže se prema Ocu. Postavlja se sada pitanje »što bi to čovjek trebao učiniti da bi postigao vjeru i u njoj napredovao«?

Nije lako skršiti osobnu zatvorenost, izići iz sebe. Vjera je upravo to: izići iz sebe da bi se pošlo novim putovima. Čovjek se boji tamne nepoznanice koja stoji pred njim. Salijeću ga dvojbe i neodlučnost. Njegovo je poslanje osloboditi se ovih okova i poletjeti prema Bogu. Mora prepoznati da je u pitanju kamo je upravljeno njegovo postojanje i na kakav ga način provodi. Ako dopusti da ga Bog privuče, ako počne vjerovati u njegovu ljubav, spasenje je ušlo u njegovu kuću (usp. Iv 6, 69). Može iskusiti što uistinu znači spasenje koje je Bog navijestio svakome čovjeku.

Iskustvo spasenjske vjere pomaže čovjeku pronaći samoga sebe. Nije više zatvoren u uzak ljudski krug, nego je otvoren Bogu kao svome Ocu. U ovoj otvorenosti prepoznaje da je netko, da je dijete Božje.^[11] Iskusiti ovo otkriće jest kao otkriti samoga sebe, svoje osobno dostojanstvo, svoj životni poziv. Čovjek vidi da je od Boga primio sve ono što ima. Njegova je vrijednost biti Božje stvorenje, biti objekt njegove ljubavi. Nema više potrebe pokušavati se na sve načine prikazati dobrim pred Bogom, skrivajući svoju pravu narav. Može biti ono što jest.

Bog nije neosjetljiv na ovu čovjekovu otvorenost. On slavi zato što se vratio onaj tko je bio izgubljen. Sve mu oprašta i prima ga pun ljubavi. Njegov zagrljaj udaljava od čovjeka strah koji je imao. Čovjek vidi da Bog u kojega vjeruje nije strašni Bog, spreman samo optužiti i kazniti, nego Bog s kojim se osjećamo sretni. Takav Bog kao uvjet pristupa k sebi ne traži od čovjeka da bude savršen. On pita čovjeka hoće li doći na njegovo slavlje i s njim podijeliti radost.

Otkrivši samoga sebe u otvorenosti prema Bogu, čovjek otkriva da je njegov život u rukama Božjim. Ne osjeća se samo zaštićen i na sigurnom, već prepoznaje logičku nit u svome životu. Svakodnevni događaji nisu više nešto što nema nikakva smisla. Povezani su u zajedništvo s potpuno određenim smislom. Besmislenost više ne postoji, život je tajna davanja i ljubavi. Svakidašnji strah ustupa mjesto povjerenju. Iz dubine duše uzdiže se sloboda i ispunja čovjeka (usp. Ps 131). Čovjek je sposoban biti sluga Božji, obratiti se njemu kao prijatelju.

U zaključku opisivanja ovoga puta vjere spomenimo da ona obuhvaća dvije stvari. Prva je da trebamo učiniti zavjet vjere koji se sastoji u vjerovanju u sve ono što je Bog objavio. Druga je potpuno i bezuvjetno se otvoriti Bogu koji se objavljuje, koji posreduje samoga sebe čovjeku. Učinivši ovo čovjek je postao sposobnim jednoga dana primiti karizmu vjere.
 

1.2. Iskustvena vjera

Čovjek je »čuo Boga«, otvorio mu vrata svoga srca. Izgleda da je učinjeno sve ono što se trebalo učiniti.

Polagano, ili zahvaljujući nenadanom prosvjetljenju, čovjek otkriva da postoji još neprijeđena puta. Vjera mu se predstavlja na tako novi način da mu se čini da nikada nije uistinu vjerovao.^[12] Ponovno otkriva svoga Boga, otkriva da ga je on uzeo pod svoje. Njegov se život počinje mijenjati, osjeća da ga je Gospodin potpuno obuzeo. Postaju mu jasne Jeremijine riječi:  »Ti me zavede, o Jahve, i dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. I rekoh u sebi: ne ću više na nj misliti, niti ću govoriti u njegovo ime. Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više« (Jer 20, 7a. 9).

Čovjek je na nov način spoznao Oca. Isusovo prisustvo u njegovu životu je neopisivo. U dubini svoga bića osjeća neiskazljivu slatkoću pomazanja Duha svetoga. Ljubav prema Bogu obuhvaća srce, razum, volju.^[13] Čovjek prepoznaje da ne može ljubiti svoga Boga djelomičnom ljubavlju. Mora se potpuno darovati, bez pridržaja, bez ograničenja. Osjeća se označen do zadnje granice svoga unutrašnjeg svijeta.^[14] Zamjećuje prazninu, ali prazninu koja je puna ohrabrujuće Prisutnosti. Sve ono što se dogodilo pripada prošlosti. Čovjek ponovno pronalazi snagu za gospodstvom nad svojom unutrašnjošću. Ničim nije uvjetovan. Sposoban je samostalno djelovati.

Ovaj put vjere jest ugodno, ukusno i puno života spoznanje Boga u kojega se vjeruje. Čovjek je skršio strah pred ljubavlju koja mu se daje. Njegova dragocjena afektivna energija ulaže se u odnos u koji je on potpuno uvučen. U središte svoga psihičkog i duhovnog života stavlja svoj odnos s božanskim.^[15] Njegov način djelovanja podlaže se Božjoj volji. Čini mu se čudnim da ga netko može udaljiti od ovog zanosa (usp. Rim 8, 38). Može reći da više ne živi on, nego da živi Krist u njemu (usp. Gal 2, 20). Ispunja se kršćanskom životnošću iskusujući sjedinjenje s Bogom.

S iskustvenom vjerom u sebi čovjek se ponovno rađa. Njegovi najdublji osjećaji ponovno su oživljeni. Počinje živjeti u suglasju s njima. Dobro razumije da sloboda nije činiti što hoćeš, nego da je ona željeti činiti ono što ljudske dubine kažu da je dobro. Isus je mnogo govorio o ovim ljudskim dubinama. Navijestio je da je stvarnost čovjekova promjena. Odgovorio je na sva naša pitanja, ne samo riječima, nego poglavito svojim djelovanjem.

Bilo bi pogrešno misliti da će čovjek koji je iskusio vjeru uvijek ostati u ovom blaženom stanju. Tkogod želi staviti Boga u središte svoga života svaki dan treba vježbati određenu duhovnu i psihičku stegu, mora podnositi žrtve i odricanja na svim razinama. Često ga pogađa bol. Potrebno je da bol bude prisutna, zato što preko boli čovjek spoznaje bolje samoga sebe i svoga Boga.

Kako se Bog ponaša prema čovjeku koji želi živjeti čestito? Sveto pismo kaže da Bog ne vara čovjeka obećanjem lakog života življenog u neprestanoj radosti. On ga vodi u pustinju, kuša ga, govori mu o progonstvu, predlaže mu križ. Ako se čovjek prepadne i počne iskusivati neku drugu ljubav, Bog postaje ljubomoran. Ipak zna čekati čovjeka i ponovno mu dati svoju ljubav.

Ljubav prema Bogu ne bi bila dovoljna, ako se ne bi protegla prema čovjeku koji živi kraj nas.^[16] Iskusiti Boga, bez da se u isto vrijeme iskusi čovjek kraj sebe, bilo bi iskusiti Boga bez lica i srca. Jedan takav Bog bio bi Bog idol, a ne živi Bog. Iskustvo Boga koje želi biti autentično uvijek se mora dogoditi preko iskustva čovjeka kraj sebe (usp. 1Iv 4, 20). Vrlo je važno ovo razumjeti. Moguće je uzdići se do Boga i u isto vrijeme ostati čvrsto na ovoj zemlji. Ne vrijedi optužba da kršćanin da bi se uzdigao do Boga mora izdati čovjeka na zemlji. S ljubavlju prema Bogu on spašava samoga sebe i spašava druge.
 

1.3. Pouzdana vjera

Drugi dio puta vjere uči čovjeka da je moguće s Bogom uspostaviti osobni, životvorni i iskustveni odnos. Bog se predstavlja kao prijatelj, spreman ići s čovjekom ruku pod ruku. Objavljuje mu se na iznenađujući način. No, ovim sve ne prestaje. Bog poziva čovjeka na dublje spoznanje (usp. Ef 1, 17).

Čovjek je iskusio da njegova otvorenost apsolutnoj ljubavi nadilazi svaku ljudsku inteligenciju. U isto vrijeme osjeća da nije dovoljno samo otvoriti se, nego treba potpuno prionuti uz ovu ljubav. Treba se znati pouzdavati.^[17] Pouzdavanje otkriva pravu snagu ljudskog vjerovanja. Uvijek je to slobodan čin, čin koji se voli, čin pun pouzdanja. Ako svoje vjerovanje tako iskusi, čovjek će bolje razumjeti Isusovo djelovanje.

Velike starozavjetne ličnosti jesu prvi poznati svjedoci ovoga iskustva. Abraham, Noa, Jakov, Mojsije, Jošua... iskusili su da se u potpunom predanju Gospodinu nalazi nova dimenzija života. Bog je uvijek vjeran svojim obećanjima. Ispunja ih i onda kada ona nadilaze ljudska nadanja (usp. Iv 15, 6; 18, 14).

Slično se događa i u Novom zavjetu. Čovjek je neprestano zvan potpuno se predati Bogu. Isus očekuje od čovjeka da mu se preda i prihvati njegovo svjedočanstvo (usp. Iv 2, 23; 8, 45).

Kada se čovjek slobodno prepusti Bogu, njegov intelekt i volja postaju potpuno slobodni. Ništa više ne utječe na njih. Čovjek počinje potpuno vjerovati u Božju objavu. Predmet njegova zanimanja nije više on sam, nego Bog. Nije više podložan napasti utemeljiti svoje postojanje na samome sebi, nego na Bogu. Shvaća potpuno da je Bog jedino jamstvo njegova života.

Onaj tko svoje pouzdanje stavi u Boga, postaje ponizan. Sve više i više sliči Isusu (usp. Fil 2, 8) i Mariji (usp. Lk 1, 45. 48); dopušta da ga Bog tješi (usp. Lk 1, 52; 2Kor 7, 6). Ne klanja se više mudrosti ovoga svijeta, otvara se Isusovu propovijedanju koje u očima mnogih izgleda kao ludost (usp. 1Kor 1, 21).

Iskustvo pouzdane vjere daje čovjeku sigurnost da se Bog potpuno brine o njemu. Jedino što se tada traži od čovjeka jest da se potpuno prepusti Bogu. Čovjekove poteškoće tada nestaju. Nije više opterećen različitim potrebama svoga života. Osjeća da će se Bog pobrinuti za sve (usp. Ef 1, 18 – 19). Može tako odbaciti strah i zabrinutost i posvetiti se ozbiljnom i stvarateljskom radu.
 

1.4. Karizmatska vjera

Ova vjera je »punina vjere« (usp. 1Kor 13, 2).^[18] Kao takva pretpostavlja etape vjere o kojima sam već govorio. Zreli je plod čovjekova hoda. Postupno otkriva i upoznaje Božju ljubav. U potpunoj predanosti očekuje potpuno očitovanje slave Božje.

Ne primaju svi ljudi karizmu vjere.^[19] Posjeduju je samo oni kojima ju je podijelio Duh Sveti. Sastoji se od uvjerenja da će Bog učiniti sve ono što se bude tražilo od njega. Isus je to obećao (usp. Lk 17, 6). Čovjeku to može izgledati nemogućim, no Duh ga Sveti potiče to pitati. Bog će čovjeka saslušati zbog svoje dobrote i prignuti se prema njemu.

Vjernik koji je, dakle, primio karizmatsku vjeru upoznat će na novi način ljubav Božju prema ljudima. Ova njegova ljubav označava besplatno davanje spasenja. Čovjek se osjeća pozvanim surađivati s ovim spasenjem zato što vjeruje u veličinu i snagu Božju. Duh Sveti suobličuje ga Kristu, daje mu Kristovo ponašanje potpunog predanja Ocu (usp. Heb 5, 7-8). Postaje sposobnim preoblikovati svoju molitvu u molitvu jednostavnu i punu pouzdanja (usp. Mk 9, 23-24).

Karizma vjere uvodi čovjeka u život Presvetog Trojstva. Otac mu se objavljuje kao Svemogući, kao onaj tko je uskrsnuo Krista od mrtvih, obećavajući čovjeku novo nebo i novu zemlju (usp. 2Pt 3,13). Isus mu postaje primjerom i prauzorom vjerovanja. U vršenju karizme vjere treba proći isti onaj put koji je prošao Isus Krist predajući samog sebe Ocu i braći. Duh Sveti ga neprestano podučava što treba učiniti, ujedinjuje njegovu molitvu s Kristovom. Uvodi ga u zajedništvo Presvetog Trojstva i čini da njegovi napori budu djelotvorni.

Što može učiniti karizmatska vjera? Moglo bi se možda ovako odgovoriti: potpuna realizacija Božjeg projekta ovdje i sada, za mene i za druge. S njom čovjek ne otima milost od Boga, nego otima samoga sebe i svoju braću i sestre od nevjere. Ova nevjera zatvara čovjeka Božjoj snazi, brani mu primiti puno očitovanje njegova kraljevstva. Čovjek postaje gluh na Božju riječ koja je stvorila nebesa i sada želi rasvijetliti tmine njegove egzistencije (usp. 2Kor 4,6). Karizmatska vjera otvara čovjeku uši i oči.

Plodovi karizmatske vjere su preobilni. Čovjeku postaje očitim da Isus ne spašava čovjeka samo u njegovoj unutarnjosti, nego ga spašava u njegovoj cjelokupnosti, spašava ga, dakle, u njegovoj povijesnoj protežnosti. Svakoj ljudskoj stvarnosti daje sjaj novog stvaranja. Ukratko rečeno, teški grješnici otvaraju se milosti, neprijatelji postaju prijatelji, hendikepirani postaju zdravima, stidljivi dobivaju snagu navješćivati Evanđelje. Ispunja se proroštvo proroka Izaije da svatko onaj tko se nada Gospodinu zadobit će ponovno snagu (Iz 40, 28-31).

Karizmatska vjera nikada nije mirno uživanje u dobivenoj baštini. Neprestano je podvrgnuta teškim iskušenjima. Čovjek iskusuje napast zatvoriti se u svoju sigurnost, pouzdati se u svoje malene nacrte, sredstva kojima može slobodno raspolagati. Duh Sveti bit će onaj tko će ga neprestano probuđivati i zvati ga ostaviti sve i svoju nadu položiti u ruke Svemogućega.
 

2. Vjera svjedočena životom

Duhovnog se vođu počesto smatralo i shvaćalo udaljenim od života kojim svijet živi. Novi su crkveni pokreti očito izbrisali ovu nepravednu sliku. Predstavili su se kao narod Božji u njegovoj povijesnosti i poslanju. Žele odgovoriti potrebama Crkve u vremenu i prostoru.^[20] Zbog toga od duhovnog vođe očekuju da se potrudi sudjelovati u Božjem stvarateljskom djelu koje sve stvari čini novima u Kristu (usp. Ef 1,10; Rim 8,22).^[21] Njegov je život neprestano svjedočanstvo vjere u različitim okolnostima svakodnevnog života.^[22]
 

2. 1. Pozvan navješćivati

Imati iskustvo vjere znači imati udioništvo u »svjedočkom narodu«. Zadaća je duhovnog vođe navijestiti Krista, navijestiti kršćanski poziv ljudima. Oni koji ga slušaju trebali bi shvatiti da je moguće uspostaviti odnos s Bogom živim i s njegovim kraljevstvom koje je dostojno življenja.^[23]

Istinski duhovni vođa je uvijek član »svjedočkog naroda«. Vršeći svoje poslanje navješćivanja Boga u svijetu, oblači se u Kristovu snagu. Pridružuje se uskrslom Kristu koji je putujući od Jeruzalema prema Emausu zajedno s dvojicom učenika, izložio se opasnosti da ne bude prepoznat.

Navještaj bi trebao biti prilagođen uljudbenoj razini osoba kojima se obraća. Budući da se događa posredstvom ljudske riječi, morao bi biti u suglasju s postavkama svoga vremena. Ne može se svjedočiti neko iskustvo, a da ga se ne poveže u sustav izlaganja.^[24]

Ono što duhovni vođa naviješta onima koji vjeruju (također onima koji su bez nade i bez Boga u ovome svijetu) jest prisustvo Božje u svakodnevnom životu.^[25] Ono se daje čovjeku na vidljiv način. Uprisutnjuje se u njegovu životu i prati ga na njegovu putu. Čovjek Boga može primiti ili odbiti u punoj slobodi. Ako ga primi, iskusit će spasenje, ne primi li ga dovodi svoju osobu u stanje da se neprestano sve više i više zatvara u potištenost iz koje se izlaz teško nalazi.

Bog je onaj koji dolazi čovjeku donositi spasenje koje je Isus navijestio riječima i djelima (usp. Dj 10, 38). Onaj tko naviješta spasenje morao bi činiti isto. Spasenje koje je Isus navijestio nosi sa sobom oslobođenje od grijeha, oslobođenje od osjećaja besmisla života, oslobođenje od briga, iscjeljenje bolesti, iscjeljenje društvenih podjela, iscjeljenje od straha od smrti. Spasenje postaje prostor u kojemu čovjek izražava čitavo svoje postojanje. Prepoznavši veličinu spasenja ide prema njemu, iako možda nekada mukotrpno.

Prisustvo je Božje čvrsta činjenica. Ono je drugačije od svake druge prisutnosti. Crkva rabi pojam »sakramentalnost«. »Sakramentalnost označava odnos između onoga što je vidljivo (zbiljsko i svakidašnje čovjekovo postojanje) i koje utvrđujemo i opisujemo u našoj savjesti, primamo kao osloboditeljski i odgovorni događaj, te misterija koje to vidljivo nosi u sebi, misterija koji je sačinjen od Božjeg osloboditeljskog prisustva koje ispovijedamo u vjeri.«^[26]

Plod navještaja jest obraćenje. Isus želi spasiti svakoga čovjeka. Treba samo da se on obrati. Obraćenje bi trebalo biti neprolazna spremnost primiti Krista koji spašava čovjeka u svim njegovim protežnostima i zove ga surađivati s njim na potpunom spasenju braće i sestara. Što se obraćenje više produbljuje, ono dovodi čovjeka do sve većeg spoznavanja Boga.^[27]
 

2.1. Pozvan djelovati

Iz svega onoga što je dosada rečeno može se ustvrditi da se duhovnim vođama predlaže izbjegavati nedjelotvornu bezvoljnost i djelotvorno živjeti neku obavezu, također vremensku. (Prisjetimo se da i laici mogu biti duhovne vođe). Na jednak je način i sv. Pavao shvaćao svoj život (usp. Gal 2, 20). Isusovo spasenjsko prisustvo, očitovanje njegova gospodstva nalazi se također u svijetu koji se upinje u traženju mira, društvene pravde, rješenja stanovanja, rada, zdravstvenih uvjeta, djelotvornosti društvenih službi. Duhovni vođa trebao bi kontemplirati slavu Božju i iz nje uzeti poticaj i snagu pomoći drugima u pravljenju svijeta po čovjekovoj mjeri.^[28]

Duh Sveti je onaj koji pomaže duhovnom vođi upraviti svoj pogled ne samo na nebo, nego također na čovjekov svakodnevni život i tamo u svakodnevnom poslu pronaći i prepoznati prisustvo Božje (usp. Ps 8, 6 – 10). Postavlja mu se pitanje: što bi se moglo učiniti za mir, za poteškoće koje pogađaju čovječanstvo?

Duhovni je vođa prilikom krštenja primio poziv na djelovanje, kao i svaki drugi kršćanin. Njime je on postao članom Božjeg naroda (usp. LG 14). Zbog toga treba surađivati s poslanjem koje je Bog povjerio svome narodu.

Božji narod ima poslanje proširiti po zemlji Božje spasenje, navijestiti Kraljevstvo Božje. Krist mu je bio prethodnica u tomu. Narod Božji ne obuhvaća sve ljude na zemlji. Predstavlja klicu koja je puna jedinstva, nade i spasenja. Svjetlo je svijeta i sol zemlje (usp. Mt 5, 13 – 16), poslan svemu svijetu (usp. LG 9).^[29]

Zauzetost za druge ima velike posljedice po život kršćanina, po život duhovnog vođe. Pozvan je živjeti svoj život u svetosti, ne u pobožnosti shvaćenoj kao nedjelotvornost. Život je s Bogom također suradnja u promjeni društvenih odnosa.^[30] Posvetiti samoga sebe u isto vrijeme znači posvetiti drugoga.^[31]

Svi na isti način ne shvaćaju djelovanje ili zauzetost u životu. Neki svoju zauzetost shvaćaju radom jednog kartuzijanca koji sučeljava pojedinačne događaje pokušavajući ih preoblikovati ustrajno i strpljivo.^[32] Ovo ponašanje ističe temeljnu važnost koju ima traženje pravog životnog značenja. Samo tim traženjem može se otkriti duhovno obzorje potrebito za građenje zemaljskog grada. Njime se podvlači veliki utjecaj molitve na ljudska djela.

S druge strane postoje i oni koji svoje djelovanje vide u jednom otvorenijem životu, otvorenom također politici. Sjećaju se da im je Bog dao vlast nad djelima ljudskim (usp. Ps 8, 5-7). Shvaćaju svoje djelovanje kao dovršenje stvaranja koje je na jedan način izišlo neobrađeno iz ruku Božjih. Vrlo su svjesni da politika nije ništa drugo nego domisliti i ustrojiti gospodstvo čovjekovo nad zemljom i nad ljudskom stvarnošću, tako da sve bude po čovjekovoj mjeri. Na ovaj način događa se među nama slava Božja: čovjek koji živi i radi jest slava Božja.

Zauzetošću duhovni vođa širi jako iskustvo vjere u svo ljudsko djelovanje, obogaćujući ga živim osjećajem Kristova gospodstva. Podučava druge nadati se mimo svake nade. Čovjek se pritljelovljuje Kristu koji u ruci ima našu povijest. On se upućuje prema svom duhovnom stanju, prema Kristu, posredstvom Duha Svetoga.^[33]
 

2.3. Pozvan promicati nadu

Zauzetost bez nade ostaje uzaludan napor. Čovjek koji je shvatio zauzetost kao samoostvarenje, kao samopobožanstvenje ostao je razočaran, vidio je da to nije moguće. S bolju je otkrio da je zatvoren u privremenost. U isto vrijeme osjeća da je biće »otvoreno beskonačnom«, otvoreno budućnosti. Da bi povezao ove dvije različite obale potrebna mu je nada kao most.^[34]

Što je nada? Mogla bi se nazvati: krepost hoda.^[35] Ona je plod prisustva Duha Svetoga u svakodnevnom životu. Čovjek tražeći samoga sebe, traži Boga. Ako ga pronađe, pronalazi sebe skrivenog u ovome Bogu. Čovjek je često odsutan od samoga sebe i zbog toga ima dojam odsustva Božjega. Dosada i osamljenost plodovi su ovog otuđenja čovjeka samome sebi.

Zadaća je duhovnog vođe naučiti čovjeka da ga za vrijeme svih ovih otuđenja Bog čeka u tišini njegova srca. Ući u svoje srce znači poslušati vlastitu žeđ za Bogom. Čovjekova se žudnja susreće s onom Božjom i u razgovoru između dviju ljubavi ljudska se žudnja ispunja božanskom, rasplamsava se, postaje beskonačna. Čovjek iskusiva da nada u njemu teži za spasenjem.^[36]

Tvrda stijena na kojoj je izgrađena ljudska nada jest, dakle, Bog. U životu jednog duhovnog vođe to bi se moralo jasno vidjeti.

Nada sjedinjuje čovjeka s Bogom, zato što ga Duh Sveti uvodi u zajedništvo s Ocem i Sinom (usp. Rim 8, 26 – 27). Nada je srž njegova odnosa s Bogom. Kao što preko vjere Krist stanuje u čovjekovu srcu, tako preko kreposti nade čovjek teži prema Njemu, ide prema Njemu, osobno i kao član Crkve čeka dolazak Kraljevstva Božjega.

Duhovni vođa kao čovjek molitve podučit će čovjeka da je nada također srž molitve, zato što je ona odnos s Bogom. Moli tko se nada i tko se nada već moli. Molitva natopljena nadom i željom kao snaga traženja i širina i dubina onoga što pitamo, vrlo je draga Bogu zato što je on sam onaj tko je podupire i nadahnjuje.

Velika je važnost vjere. Na temelju svoga shvaćanja o Bogu može se nadati u njega. Ako se shvaća da je njegovo srce veliko, zar ima nešto da ne možemo dobiti od njega? Ako se o njemu misli samo na taj način da nam je on dostatan za spasenje, željet će se i imati samo ovo.^[37]

Nada dovodi čovjeka do toga da čezne za Kristom. On nije samo svrha koju bi čovjek trebao postići, nego se čovjek preoblikuje u njega, trudi se da bi dostigao njegov puni rast u sebi. Krist je put kojim se dolazi do Oca i do samoga sebe. Postao je, dakle, sudrug na putovanju, onaj koji putuje s čovjekom. »Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni« (Gal 2, 20).
 

3. Čovjek molitve

Svi veliki ljudi duha, svi veliki duhovni vođe kroz povijest bili su ljudi molitve.^[38] Kad u čovjeku raste vjera, raste također molitva. Ona dopušta čovjeku stići do što izravnijeg iskustva Boga; ono mu daje sposobnost, u svjetlu vjere, vrednovati ispravno ljude i događaje.

Na početku svih velikih novih crkvenih pokreta jest molitva. Oni je, dakle, cijene i očekuju od onih koji se bave duhovnim vodstvom da između ostaloga budu i ljudi molitve.

Duhovni se vođa čovjekom molitve najprije očituje u vjernosti, slobodi i jednostavnosti.
 

3.1. Vjernost

Molitva je potpuno darivanje sebe. Kao takva nosi sa sobom vjernost svakoga dana. Duhovni vođa koji je vjeran može s pravom reći da je preuzeo svu odgovornost koja mu je dana.^[39]

Tko želi biti vjeran Bogu mora se potpuno otvoriti, darovati. Bog ga ugošćuje i prima samo u njegovoj cjelokupnosti. Dariva se čovjeku, ulazi u njegovo postojanje i očekuje od njega bezuvjetno predanje.

Čovjekovo darivanje nije samo u njegovoj dubini, nego i u vremenu. Treba da čovjek dadne Bogu također jedan trajan dio svoga vremena.

Vrlo je važno darovati se i ostati vjeran u darivanju svojih dubina i svoga vremena.^[40] Darivanje vremena zahtijeva trajnost. Tko nije sposoban dati se zauvijek, nije sposoban izraziti svoju dubinu i založiti se u životu. Ostat će sam, ostat će nedozreo. Odrasla osoba zna se dati potpuno, zna ljubiti zauvijek.

Vjernost prema Bogu jest nasljedovanje vjernosti Božje prema čovjeku.^[41] On je uvijek ostajao vjeran svome savezu (usp. Pnz 7,9), svojim obećanjima (usp. 2Sam 7, 28; Hoš 2, 22; Ps 132, 11; Tob 14, 4). Svojom vjernošću čovjek podsjeća na Mojsija (usp. Br 12, 7; Izl 17, 12), na svećeničku vjernost (usp. 1Sam, 2, 35), podsjeća na Davida (usp. 1Sam 22, 14; 2Sam 7, 16). Ako nije vjeran, čovjek je prazan, sličan idolima (usp. Iz 19, 1. 3.; Ez 30, 13; Hab 2, 19; Ps 96, 5; 97, 7).

Bog daje da na zemlji nikne vjernost koja zahtijeva naš odgovor (usp. Jš 24, 14). Ona se ubraja među najveće zapovijedi (usp. Mt 23, 23), nalazi se neprestano u svim životnim trenucima (usp. Lk 16, 10 – 12).

Čovjek ne treba biti samo vjeran Bogu. Treba također biti vjeran svome bližnjemu.^[42] On treba biti vjeran svome prijatelju (usp. Sir 6, 14 – 16), sudrugovima na putu (usp. Tob 5, 4; 10, 6). Tko je službenik treba biti vjeran (usp. Dn 6, 4), tko je glasnik (usp. Izr 13, 17; 25; 13), tko je saveznik (usp. Neh 9, 8), tko je sudac (usp. Ps 95, 13), tko je svjedok (usp. Izr 14, 5). Mora se izbjeći da se ne dogodi kao onda kada su proroci morali ustvrditi da nema nijedan vjeran, da nema odanosti niti iskrenosti (usp. Jer 9, 2 – 8; Hoš 4, 1 – 2; Jer 5, 1 – 3; 7, 28).

Isusovi učenici uvijek su bili vjerni prema bližnjemu. Ako se ljubi Krist, ne može se ne ljubiti bližnji pokraj sebe (usp. Kor 13, 4 – 7). Učenici Isusovi živjeli su u svojoj dvostrukoj ljubavi (usp. Iv 15, 9 – 17).

Čovjek, duhovni vođa svjestan vrijednosti vjernosti prema Bogu, raste u ljubavi prema ovome istom Bogu i živi bez razočarenja i u slobodi.
 

3.2. Sloboda

Nemoguće je izraziti pojam duhovnog vođe kao čovjeka molitve bez slobode kao jedno od njegovih velikih obilježja. Ona je sržni sastojak čovjekove prirode i dostojanstva. Na jedan određen način određuje i razjašnjava njegov odnos s Bogom. Otvarajući se Bogu, duhovni vođa u isto vrijeme dobiva slobodu zato što je ona uvijek odgovor na Božji poziv. Tako je njegov čin uvijek »ljudski čin« i »božanski čin«.^[43]

Novi duhovni pokreti veoma cijene slobodu duhovnih vođa, ali uvijek odgovornu slobodu.^[44] Ona nije nered, ona je pristanak na bezgraničnu Božju vrijednost koja nam se daje u malenoj vrijednosti okolnih stvari. Predstavlja sudjelovanje u životu Božjem, sve do jedinstva koje nas preoblikuje. Sadrži u sebi također eshatološku bit. Uvodi nas u slavu djece Božje.

Duhovni vođa kada postane sam slobodan u Kristu, može se također zauzeti za oslobođenje drugih ljudi. Isus nije Bog kojemu bi se trebalo obraćati sa strahom i mlakošću, nego je Bog koji oslobađa i ozdravlja.^[45] Ući u živ odnos s njim znači spasiti se, postati nova osoba. Danas se mnogo govori o ovom izgledu kršćanske vjere. Molitva za ozdravljenje vrlo se primjenjuje u krugovima novih crkvenih pokreta. Čovjek je viđen ne samo kao duh, nego kao tijelo i duh. U svojoj se slobodi samoostvaruje, otvara se novom sadržaju.^[46]

Postavlja se pitanje koliko je jedna kršćanska zajednica sposobna promicati ljudsku slobodu, ne samo slobodu duhovnog vođe. Teško je odgovoriti. Svaki bi se dan trebalo odgajati za promicanje ljudske slobode. Odgajati bi se trebalo na svakoj razini, a ne samo pojmovno propovijedati o kršćanskoj slobodi. Treba se živjeti slobodno, promicati nove slobodne ustroje i ustanove, otvarati novi prostor u kojemu se čovjek može izraziti.

Različiti su plodovi kršćanske slobode. Jedan od prvih jest kršćanska iskrenost koja se ogleda u sposobnosti govoriti i u isto vrijeme slušati. Pretpostavlja, dakle, suodnos koji je vrlo daleko od samog čistog jalovog ocjenjivačkog duha. Kršćanska zajednica potrebuje kršćansku iskrenost svaki dan da bi se obranila od ropske uslužnosti i prijetvornosti. Kršćani u suodgovornosti postaju sposobni dijeliti svaku stvar, kako na duhovnoj, tako i na tvarnoj razini. Suodgovornost je etički i religiozni zahtjev. Sposobnost neprestano se obnavljati i mijenjati jest treći vrlo važan dar. Onaj tko ima hrabrost obnavljati se i mijenjati jest slobodan čovjek. Iz svoga života uklanja trenutke zastoja i živi stvarateljski.

Sloboda koju bi trebao navješćivati duhovni vođa jest uvijek sloboda »od« i sloboda »za«. Kako kršćanska sloboda ima svoje temelje u Kristu ona je poglavito sloboda »od«: odričemo se grijeha. Od njega proizlazi, kao neizbježiva posljedica, stanje smrti, kako tjelesne, tako i duhovne. Kršćanska sloboda uključuje, dakle, slobodu od smrti. S druge strane kršćanska sloboda jest uvijek sloboda »za«. Čovjek bi trebao živjeti u što većoj povezanosti s Bogom i s drugim ljudima. Njegova sloboda je upravljena prema dobru.
 

3.3. Poniznost

Današnji je svijet pun vođa punih sebe. U kršćanskoj zajednici priznati su samo oni duhovni vođe koji znaju biti ponizni.^[47]

Kako se treba shvatiti poniznost u kršćanskom okružju? Poniznost shvaćena prema duhovnoj teologiji bila bi krepost koja pomaže čovjeku zaustaviti neurednu želju prema osobnoj veličini.^[48] Čovjek koji je shvatio što je poniznost ulazi u ljubav prema osobnoj stvarnosti shvaćenoj u svjetlu otvorenosti.

Oholost uzmiče pred poniznošću. Ne iskrivljuje više dva opravdana nastojanja koja je Bog stavio u čovjekovu narav. Prvo je: cijeniti samoga sebe. Suvremena psihologija dobro je shvatila i razjasnila ulogu ovoga nastojanja. Ovo nastojanje duhovnost nije uvijek blagonaklono gledala. No, ono je u temelju ljudskog dostojanstva. Drugo je nastojanje: cijeniti drugoga. Ono je u temelju društvenosti. Zadatak je poniznosti održati red među njima.

Poniznost pomaže čovjeku staviti se na pravo mjesto u životu. Prepoznaje ravnovjesje između svojega postojanja i ispraznih želja za »velikim stvarima« koje nadilaze njegove mogućnosti. Upoznavši svoje nedostatke, čovjek poduzima neophodne korake.

Duhovni vođa koji zna biti ponizan pomaže nam shvatiti što je Isus uistinu mislio kada je rekao da moramo biti kao djeca. Ako se želi uspostaviti odnos s Bogom, ne možemo mu doći kao da već sve znamo i samo smo došli da on to potvrdi. Pred Bogom treba biti poput djece: otvoreni, iskreni, spremni pružiti ljubav bez pridržaja. Zahvala je pravi znak sinovske odanosti.^[49] Sve je tako lijepo i jednostavno.

Moliti znači otvoriti se Bogu na ponizan način. Čovjek se odriče onoga načina poimanja života koji je u Svetom pismu opisan kao luda mudrost ovoga svijeta (usp. 1Kor 1, 20) i otvara se novom životu opisanom riječju neposrednost (usp. 1Kor 1, 17-31). Prihvaća se objava Oca u Isusu Kristu. Kada moli netko tko je ponizan, njegova molitva donosi plodove. Osjeća da je čut i prihvaćen. Ne gubi se u svojim složenim nutarnjim putovima. Postaje sluga Duha, a ne sluga ustanova i zakona. Duh je jedini izvor na kojemu se nadahnjuje i koji oživljuje njegovu nutarnjost.^[50]

Put prema poniznosti čovjek uči od Isusa Krista. Isus je prošao potresan put, bijaše odbačeni kamen (usp. Mt 21, 42), znak protivnosti (usp. Lk 2, 34), odbačen (usp. Dj 26, 14). U najtežim trenucima pokazao je svoju veličinu i svoje dostojanstvo ne gubeći svoju poniznost. Ona nije bila plod već zadanog mišljenja, nego jedno »da« Ocu. Odbacio je svaku oholost, odrekao se svakog nasilja. Onaj tko ga želi nasljedovati mora se obratiti i postati poput djeteta (usp. Mt 18, 4).

Duhovni vođa koji je preko molitve došao do poniznosti, prihvatio je svoj osobni život. Drugi vide da on ne pravi neke skrivene račune, da je njegov život jednostavno život Isusa Krista. Ide za njim u svim trenucima svoga života i spreman je obratiti se. Njegovo postojanje upravljeno je putom koji je Isus, obogaćuje se ljubavlju koju on ima.
 

4. Novi prorok

Duhovni vođa, kako ga gledaju novi crkveni pokreti, jest novi prorok.^[51] To mogu biti i drugi. Karizma dara prorokovanja ne traži nužno da se utjelovi neprekidno u čitavom životu. Proročka riječ nekomu se daje da izgrađuje, tješi, poučava, oduševljava zajednicu.^[52]
 

4.1. Pozvan od Boga

Jedna osoba da bi mogla »prorokovati« najprije od Boga treba primiti riječ i zatim biti obdarena vlašću da je objavi. Neizostavno u svemu ovome treba biti iskustvo Boga. Božanska karizma potiče ga služiti božanskoj volji. Ovo je  nadnaravno iskustvo usporedivo s najuzvišenijim mističnim iskustvima.

Preko proroka Bog objavljuje svoj misterij, očituje svoje tajne, otkriva svoje namjere. Nakon što je govorio prorok, ljudi osjećaju da je govorio upravo za njih. To je zato što on ima obiteljski odnos s Bogom, govori u njegovo ime. U svojim molitvama moli za Crkvu. Njegov proročki poziv jest dar Duha Svetoga. Oduševljeno svime ovim i srce jednog kršćanina želi upoznati riječ Božju.

Kršćanski prorok hrani se Božjom riječju i dopušta da ga Bog poučava (usp. Lk 2, 19). U svemu mora biti poslušan Božjoj volji. Zbog toga je slobodan od svakog ljudskog podložništva, također najmanjeg.

Duhovni vođa koji spremno preuzima ulogu proroka treba ižaravati zrelost s psihoemotivnim ravnovjesjem i vjeru koja je jaka i prokušana. Ovaj je poziv nebrojeno puta poziv na patnju i dozrijeva u osobi koja ima puno gospodstvo nad sobom. Ne obeshrabruje se lako pred neshvaćanjem i neuspjesima.

Kad se »prorokuje« to se čini na potpuno zbiljski način.^[53] Riječ Božja nikada nije nešto pojmovno. Za ovaj način prorokovanja Bog se služi običnim muškarcima i ženama. Budući da je proroštvo također ljudsko iskustvo, podvrgnuto je također zakonima ljudskog i svakidašnjeg govora.

Osoba koja prorokuje prima Božju riječ na različite načine. Mogu se primiti točne riječi ili samo značenje jedne ili dviju početnih riječi sa sigurnošću da treba početi govoriti. Treba biti oprezni i prepoznati nečisto proroštvo. Ono nastaje kada se proroštvo miješa s osobnim mišljenjem.

Duh Sveti potiče osobu u proroštvu. Potiče je govoriti, gori poput vatre u njezinim kostima. Odgovor može biti različit: stišan i miran ili neobuzdan, žestok, plamteći. U svim slučajevima namjera je ista: dovesti do mira i do spoznanja prisutnosti Božje.

Da bi mogao prorokovati čovjek treba biti pomazan. Ova riječ označava poslanje govoriti proročki, sposobnost to činiti. Tu sposobnost nekome daje Duh Sveti. Primiti pomazanje prorokovati jest žurnost izreći proročku poruku i sigurnost da ona proizlazi od Boga.

Tjelesni osjećaj sam po sebi ne predstavlja pomazanje. On samo prati nutarnje djelovanje Duha Svetoga. Ako se posveti previše pozornosti tjelesnom osjećaju, može nas to dovesti do prijevare. Tjelesni osjećaj samo je znak vanjskog zapažanja.

Nemoguće je sam doći do potpune sigurnosti da nam je upravo Bog dao neku poruku da je objavimo. Vremenom i uz pomoć drugih kršćana dolazi se do povjerenja u svoje osjećanje poticaja Duha Svetoga.
 

4.2. Razlikovanje duhova

Duhovni vođa u svojstvu proroka potrebuje dar koji se naziva »razlikovanje duhova«. Ono pomaže duhovnom vođi razlikovati pravo proroštvo od onoga krivog koje može itekako zastraniti (usp. Mt 7, 15; 24, 23-24). Može ga vršiti kako sam duhovni vođa, tako i zajednica. Razlikovanje duhova također pomaže odijeliti prave od krivih proroka. Za jedno proroštvo se može reći da je pravo kada tješi, potiče, daje mir srca i nije u suprotnosti s objavom. S druge strane, krivo proroštvo je ono koje prouzrokuje očaj, malodušnost, protiv je ljubavi, protiv je objave.^[54] Također je i lažno proroštvo nešto nesvakidašnje, no, ne proizlazi od Duha Svetoga, nego od zlog duha.

Zbog straha da ne bi bili lažni proroci, mnogi odbacuju svako prorokovanje. Ovo je velika pogrješka. Narod Božji ima potrebu čuti ono što Bog naviješta, čuti njegov glas. To je već navijestio sv. Pavao (usp. 1Kor 5, 19-21). Ljudi čekaju onoga tko će ih savjetovati, opominjati, ispravljati duhovnom vlašću. Spremni su priznati dostojanstvo navještene riječi.

Ne treba, dakle, odbaciti proroštva, treba samo istražiti ih i vjerovati samo u ona koja su dobra. Svaki strah i svaka pretjerana nevjerica ovdje nemaju mjesta. Vjera i razlikovanje duhova jesu sredstva kojima se prianja uz proroštvo. Vjera čini da je čovjek otvoren čuti Gospodina. Nemoguće je da nam dođe riječ Božja ako se ne vjeruje da nam ona uopće može doći. Kad se vjeruje u njega, Bog je na djelu, kad se ima povjerenja u njega, Bog govori.

Duhovni vođa u svojstvu proroka, kao i u svemu ostalom, podvrgnut je sudu zajednice. Čak se, dapače, kaže da netko teško može reći sa sigurnošću da je navijestio Gospodnju riječ. Mora prihvatiti sud drugih o riječi koju je navijestio.^[55] Dar prorokovanja drugima je na službu. Izvršava se u ljubavi, a ne u želji za slavom ili da bi se privukla pozornost.

Ima nekoliko mjerila prema kojima bi se proroci mogli vrjednovati. Jedno od prvih mjerila jest »prorokov život«. Kada živi u strahu Božjem, kada očituje plodove Duha Svetoga, može mu se vjerovati. Ako ne živi kao kršćanin i njegov kršćanski život se očituje kao nezreo i nepostojan, nije osoba kojoj bi se moglo vjerovati. Na drugome je mjestu ispitivanje poruke. Ona bi trebala biti sukladna kršćanskoj nauci (usp. Gal 1, 8-9). Ništa što je suprotno pokladu vjere Crkve ne može biti prihvaćeno kao pravo proroštvo. Da bi se ustanovilo je li uistinu jedna riječ proročka, treba joj ispitati »duh«. Pravo proroštvo uvijek dolazi od Duha Svetoga. Treba prepoznati Božji glas. Ako je se proroštvo ispunilo i ako je donijelo plod, može se reći da je pravo.

Ovo su samo jednostavna usmjerenja. Kršćanska zajednica, kao i duhovni vođa, moraju rasti u razlikovanju proroštava. Uspjet će u tomu ako žive u Duhu.
 

4.3. Rast u proročkoj službi

Kao dobar poznavatelj putova Božjih, duhovni vođa će imati želju rasti u proročkoj službi. Ova je želja opravdana. No, treba odmah reći da nije moguće ni na koji način utjecati na učestalost i na snagu proroštva.^[56] Sve ovisi o nadahnuću koje daje Duh Sveti. Malo pomalo se sazrijeva u vršenju dara. Treba ga dapače očekivati.

Kada ga se očekuje, može se izraziti želja služiti Boga u punini i prorokovati s većom obilnošću. Treba također moliti, obraćati se Bogu, ne zbog izuzetne ljubavi proroštva, nego zbog Božje ljubavi. Od Boga se pita da govori svome narodu koji ga želi slušati. U zajedničkoj molitvi traži se od Boga da oslobodi od grijeha i od zlih nagnuća one koji prorokuju.

Korisna stvar za rasti u proročkoj službi jest govoriti i moliti s onima koji prorokuju. Oni znaju savjetovati kada se naiđe na poteškoće.

Ako je onaj koji prorokuje poslušan, bit će sposoban prorokovati većom snagom i čistoćom. »Biti poslušan znači zauzeti ono mjesto koje nam Boga daje i djelovati na način sukladan njemu. Treba naučiti biti poslušnima Bogu i kršćanskoj zajednici.«^[57]

Poslušnost pomaže čovjeku primiti proročki dar izvanredne snage. Trebao bi biti spreman primiti ga s radošću. Zadaća mu je kušati ispuniti volju Božju, a ne svoju.

Da bi nekome podijelio zrelost u prorokovanju, Bog vrši bezbrojne promjene. Čovjek se ne smije obeshrabriti. Ako Bog želi da on prorokuje, dat će mu neophodne darove i potrebitu milost. Samo treba imati povjerenje u Boga, nadati se, imati povjerenja u njega zato što je on vjeran.

Duhovni vođa kada raste u proročkom služenju osjeća da milost, snaga Duha Svetoga pomazuje njegovu dušu. U isto vrijeme njegova ljudska osobnost je nedirnuta u svojim bitnim sastavnicama. Bog ga privlači, ali njegovo proročko služenje ostaje slobodno i osobno. Budući da ima božansko poslanje, treba živjeti u dubokoj povezanosti s Bogom i nastojati do kraja izvršiti svoje poslanje. Svojim životom on je vidljivi znak Božjeg odnosa prema svome narodu.
 

Zaključak

Novi duhovni pokreti na potvrdan način mijenjaju sliku duhovnog vođe. On je sada više laiciziran, više deklerikaliziran nego prije. Na ovaj način duhovno vodstvo, iako ponuđeno samo nekima, obraća se svim kršćanima. Naglasak više nije na nečijem staleškom položaju, nego na karizmi koju mu je dao Gospodin.

Duhovni vođa, sada više nego ikada prije, živi među ljudima i na taj način više sudjeluje u poteškoćama, radostima i žalostima koje čine dio njihova svakidašnjeg iskustva. Živi u velikoj povezanosti s njima. Živo sudjeluje u pastoralnom radu i poznaje njegove zahtjeve. Ovo je vrlo važno za jednu skupinu. Postaje sposobnim prepoznati Božji plan za čovjeka i za svijet, te kako ga ostvariti.^[58]

Jedan od privlačnih vidova duhovnog vođe u raznim crkvenim pokretima jest nutarnja sloboda. Njegov odnos s Bogom je vrlo prijateljski, vrlo otvoren. Vidi se da je on slobodan na jedan novi način. Pojam »čovjek Božji« dobro mu odgovara. Kristov je učenik i radosni svjedok slobode koju Krist unosi u svijet.

Današnji čovjek, posredstvom grkog ljudskog iskustva, otkrio je da se prava snaga ne nalazi u stvarima koje ga okružuju, nego u susretu s Bogom. Nažalost nisu se svi na pravilan način okoristili ovim otkrićem. Raznorazni prevaranti mnoge su uspjeli prevariti. Ušli su u slijepu ulicu magije, spiritizma, okultizma, droge... No, i kao takvi trebaju pomoć^[59]

Duhovni vođa kao »čovjek Božji« predstavlja novog proroka koji vodi ljude prema novoj i zdravoj duhovnosti. Potpuno je daleko od toga da bude netko tko priča pobožne priče. Svojim djelovanjem zna odgovoriti na potrebe ljudi. Predstavlja mistagoga koji uvodi čovjeka u misterij Božji.

Mnogi suvremeni događaji pokazali su da se nešto mijenja na ovome svijetu. Spomenimo samo pad komunizma. Čini mi se nemogućim vjerovati da se sve dogodilo slučajno. Rekao bih naprotiv da se sve dogodilo zahvaljujući tolikima koji su postali »Božji ljudi«.

Budućnost Crkve nije savršeniji ustroj nego življenija duhovnost. Od Crkve se očekuje da u svome krilu uvijek ima ljudi koji su spremni biti »Božji ljudi«. Oni će biti vođe drugih, bit će duhovni vođe slični apostolima.

 

^[1] Usp. A. Favale (priredio), Movimenti ecclesiali contemporanei (Las, Roma 1982); T. Goffi – B. Secondin, »Movimenti comunitari«, Problemi e prospettive di spiritualitB (priredio Tullo Goffi – Bruno Secondin, Queriniana, Brescia 1983.) 389 – 408; L. Borriello – G. Della Croce – B. Secondin, La spiritualitB cristiana nell’etB contemporanea, (Borla, Roma 1985.) 370 – 375; 392 – 396; J. Castellano, »Movimenti ecclesiali«, Dizionario enciclopedico di spiritualitB (u nastavku DES), (priredio Ermanno Ancilli, 3 vol., CittB Nuova, Roma 1990.) II., 1682 – 1694; R. Tonelli, »Gruppo ecclesiale«,  Dizionario di pastorale giovanile (u nastavku DPG), (priredio Mario Midali i Riccardo Tonelli, Editrice Elle Di Ci, Torino 1989.) 418 – 422.

^[2] Usp. F. A. Sullivan, Carismi e Rinnovamento carismatico (Editrice Ancora, Milano 1983.); A. Drago, I doni dello Spirito Santo nella vita del cristiano (Editrice Ancora, Milano 1986.).

^[3] Usp. J. Castellano, »Movimenti ecclesiali«, 1682.

^[4] Usp. B. Juanes, Le tentazioni dei leaders (Rinnovamento nello Spirito Santo, Roma 1982.) 25; AA. VV., Il rinnovamento nello Spirito Santo (Rinnovamento nello Spirito Santo, Roma 1988.) 35; F. A. Sullivan, Carismi e Rinnovamento carismatico, 90 – 91.

^[5] Usp. M. Panciera, Servi dello Spirito (Rinnovamento nello Spirito Santo, Roma 1990.); R. Bello, La nuova evangelizzazione(Rinnovamento nello Spirito Santo, Roma 1990.) 29 – 54.

^[6] Usp. A. Mercatali, L’uomo pluridimensionale. Riflessione pedagogica alla luce del Magistero (La Scuola Editrice – Brescia, Ed. Antonianum – Roma, 1987.) 274 – 278; H. Mühlen, Temeljno obraćenje (Duh i voda, Jelsa 1986.) 44 – 122; Ph. Ferlay, Compendio della vita spirituale (Edizioni Paoline, Roma 1990.); B. Marconcini, »Fede«, Nuovo dizionario di teologia biblica (u nastavku NDTB), (priredili Pietro Rossano, Gianfranco Ravasi, Antonio Girlanda, Edizioni Paoline, Roma 1988.) 536.

^[7] Usp. C. Brovetto, »Una forte esperienza di Dio: base di ogni pastorale«, Spiritualita. Fisionomia e compiti (priredili B. Calati, B. Secondin i T. P. Zecca, Las, Roma 1981.) 129 – 139; C. Roccheta, »Parola scritta e parola vissuta«, Parola di Dio e spiritualita (priredili B. Secondin, T. Zecca, B. Calati, Las, Roma 1984.) 183 – 189.

^[8] Usp. G. D’Amore, Spirito o carismi (Edizioni vozacioniste, Napoli 1972.) 104.

^[9] Usp. M. Dielle, »Leaders o drivers«, Ruah 2 (1990.) 6, 4 – 5.

^[10] Usp. B. Marconcini, »Fede«, 550; H. Mühlen, Temeljno obraćenje, 44 – 46. D. Mongillo, »Le virtu teologali«, L’esistenza cristiana(Borla, Roma 1990.) 249 – 262; Ph. Ferlay, Compendio della vita spirituale, 23 – 24.

^[11] Usp. A. Cencini, Amerai il Signore Dio tuo (Edizioni Dehoniane, Bologna 1990.) 92; Ph Ferlay, Compendio della vita spirituale, 23 – 24.

^[12] Usp. F. Cultrera, Il carisma della fede (Editrice Ancora, Milano 1987.) 121 – 123.

^[13] Usp. A. Cencini, Amerai il Signore Dio tuo, 111.

^[14] Usp. C. Molari, »Fede«, DPG, 345.

^[15] Usp. A. Cencini, Amerai il Signore Dio tuo, 112.

^[16] Usp. D. Mongillo, »Le virtu teologali«, 299 – 302.

^[17] Usp. B. Maroncini, »Fede«, 538.

^[18] Usp. F. Cultrera, Il carisma della fede, 8.

^[19] Usp. G. D’Amore, Spirito e carismi, 104.

^[20] Usp. J. Castellano, »Movimenti ecclesiali«, 1682.

^[21] Usp. T. Goffi, »Esperienza spirituale cristiana«, L’esistenza cristiana (Borla, Roma 1990) 193.

^[22]  Usp. R. Bello, La nuova evangelizazione, 47-49; A. Rizzi, »Essere uomo spirituale, oggi«, Problemi e prospettive di spiritualita(uredili Tullo Goffi – Bruno Secondin, Editrice Queriniana, Brescia 1983.) 167-194.

^[23] Usp. G. Gatti, »La vocazione cristiana«, Vocazione comune e vocazioni specifiche (priredio Agostino Favale, Las, Roma 1981.) 244.

^[24] Usp. C. Molari, »Fede«, 352.

^[25] Usp. R. Tonelli, »Fede (sguardo di)«, DPG, 356.

^[26] R. Tonelli, »Fede (sguardo di)«, 356.

^[27] Usp. T. Goffi, »Conversione«, Nuovo dizionario di spiritualita (u nastavku NDS; priredio Stefano De Fiores e Tullo Goffi, Edizioni Paoline, Roma 1985.) 288 – 294.

^[28] Usp. M. Panciera, Servi dello Spirito, 129 – 130; A. Rizzi, »Essere uomo spirituale«, oggi«, 167 – 194.

^[29] Usporedi čitavu knjigu R. Bello, La nuova evangelizzazione.

^[30] Usp. H. Mühlen, Temeljno obraćenje, 88 – 98.

^[31] Želio bih razjasniti dva pojma koji se počesto miješaju jedan s drugim u kršćanskom okružju. Pod pojmom posvetiti danas se obično drži prepustiti sve Gospodinu. Njime čovjek i svijet ne gube svoj identitet. S druge strane mnogi posvećivanje smatraju sakralizacijom. Ona bi bila misao da je sve Bog. U ovom slučaju čovjek i svijet gube svoj identitet i ulaze u jednu vrstu panteizma.

^[32] Usp. F. Cultrera, »Nella vita di ogni giorno«, Alleluja 9 (1984) 1, 5 – 6.

^[33] Usp. T. Goffi, »Impegno«, DES, II, 1276.

^[34] Usp. G. Piana, »Speranza«, NDS (uredio Stefano De Fiores e Tullo Goffi, Edizioni Paoline, Roma 1985) 1505; A. De Sutter – M. Caprioli, »Speranza«, DES (uredio Eramano Ancilli, 3. vol., Citta Nuova, Roma 1990) III, 2363 – 2368; R. Zavalloni, »Significato di una psicopedagogia della speranza«, La speranza (uredio B. Giordani, 2. vol., La scuola Editrice; Ed. Antonianum, Roma 1984.) 193 – 242.

^[35] Usp. F. Cultrera, »La speranza non delude«, Alleluja 9 (1984) 5, 2 – 3; G. Atzei, »Chi prega spera e chi spera gia prega«, Alleluja 9 (1984) 4, 2 – 4.

^[36] Usp. L. Boros, Živjeti iz nade, 33 – 43.

^[37] Usp. C. M. Martini, Popolo mio esci dall’Egitto (Editrice Ancora, Milano 1983.) 128 – 133.

^[38] Usp. G. Gozzelino, Al cospetto di Dio, 49 – 50.

^[39] Usp. M. Panciera, Servi dello Spirito, 144.

^[40] Usp. A. Cencini, Amerai il Signore Dio tuo, 114.

^[41] Usp. B. Marconcini, »Fede«, 539.

^[42] Usp. A. De Sutter – M. Caprioli, »Fedelta«, DES (priredio Ermanno Ancilli, 3 vol., Citta Nuova, Roma 1990.) II, 999.

^[43] Usp. G. Della Croce, »Liberta«, DES (priredio Ermanno Ancilli, 3 vol. Citta Nuova, Roma 1990) II, 1449.

^[44] Usp. M. Panciera, Servi dello Spirito, 146.

^[45] Usp. R. Faricy, Colui che prega (Editrice Ancora, Milano 1980) 50 – 63.

^[46] Usp. T. Propper, Redenzione e storia della liberta (Queriniana, Brescia 1990) 157.

^[47] Usp. M. Panciera, Servi dello Spirito, 144.

^[48] Usp. P. Sciodini, »Umilta«, DES (priredio Ermanno Ancilli, 3 vol. Citta Nuova, Roma 1990) III, 2578.

^[49] Usp. J. M. Moreno – Martan, Loderai il mio Signore (Cittadella editrice, Assisi 1990.) 86 – 94.

^[50] Usp. D. Mongillo, »Umilta«, NDS (priredio Stefano De Fiores e Tullo Goffi, Edizioni Paoline, Roma 1985.) 1617.

^[51] Usp. M. Panciera, Servi dello Spirito, 150.

^[52] Usp. G. D’Amore, Spirito e carismi, 105.

^[53] Usp. B. Yocum, La profezia, (Editrice Ancora, Milano 1980.) 102.

^[54] Usp. G. D’Amore, Spirito e carismi, 108.

^[55] Usp. B. Yocum, La profezia, 140.

^[56] Usp. B. Yocum, La profezia, 164.

^[57] B. Yocum, La profezia, 168.

^[58] Usp. M. Panciera, Servi dello Spirito, 35.

^[59] Usp. A. Lippi, »L’azione dello Spirito Santo per la guarigione interiore«, Atti del congresso teologico internazionale di Pneumatologia (Citta del Vaticano 1982.) 571.

Miljenko Stojić

Crkva u svijetu, XXXII., 2, Split, 1997., str. 147. – 167.