JEZIK

 

OBLIK RIJEČI

Kada bih negdje gradio kuću,
trudio bih se da to bude uz more,
tamo su najljepši zalazi sunca,
najdulje šetnje i najmirisniji okoliš.
Po danu bih pecao ribu iz čamca,
a po noći pisao za nekoga pjesme.

Kada bih negdje gradio kuću,
u vrtu bih odmah zasadio maslinu,
bila bi znamen prošlih vremena,
svjedočila onima što hrpimice dolaze,
učila ih da život ide polagano,
važno je samo slijediti mu tok,
sve je ostalo prolaznost i prah.

Kada bih negdje gradio kuću,
obavezno bih zasadio dunju,
najsličniju onoj iz mojih snova.
Mirisala bi mi u mrzlim danima,
pričala tople priče i smijala se,
bila bi to vremena za spomenar,
vremena poput zanimljiva mozaika.

Ali ja nigdje ne gradim kuću,
tek ispisujem stihove i sanjarim,
dnevni me događaji bude i ja odlazim,
ostaje riječ u obliku hrskavog kruha,
oni koji su gladni mogu birati,
ja sam svoje konačno učinio,
ja sam svoju toplu kuću sagradio.

 

....................................................................................................................

 

TURCI

 

OKRENI SE, MARKO

Sejmeni su poljem zalegli,
našim poljem hrvatskim.
Gaze zemlju kopitima konjskim,
osvrću se bijesno oko sebe.
Herceg Bosna mrko šuti i gleda,
trenutni usud svoj promišlja.
Muče je sinovi, muče je poturice,
tko će je braniti, čuvati za budućnost?
Baš su njezina Marka proveli,
mladog momka, punog snova i zanosa.
Hoće li znati ostati svoj u tuđini,
pritajiti se ili nešto drugo učiniti,
a onda u pogodnom času zbaciti krinku,
ponovno biti Marko, naš Marko?
Magla je pala, tko vidi u njoj,
sejmeni zacijelo ne, oni su slijepi,
briga njih za naše sunce hrvatsko.

Okreni se Marko, jadan ne bio,
ovo je tvoja zemlja, tvoje ime.

 

NETKO NEKAD

Tek povjesnici odgonetaju otkada je Grad tu.
Kažu, još tamo duboko iz srednjega vijeka.
Više-manje svejedno mi je, kao i drugima,
došao sam jednoga dana i tako ću i otići,
ali što je sa zvonicima, mudrim stražarima,
nekada crkve sv. Stjepana, sv. Luke…,
danas samostanske crkve sv. Petra i Pavla?
Hoće li oni ikamo otići, i kamo, ako hoće?

Ćutim da samo hrabri to znaju,
oni kojima je magla puka prolaznost,
a život novorođeno sanjivo dijete.

Pamti dobro Grad sve ine nevolje,
između ostaloga onaj teški, grki čas
kada je lijepi toranj sv. Luke
u sahat kulu nesmiljeno pretvoren,
ipak, ostao je, doplovio do nas danas,
usamljeno, ponosno i hercegovački tvrdo.

Dolazit će zacijelo nova jutra, novi ljudi,
mirovat će Grad milovan tvojom i mojom rukom,
da bi netko nekad mogao uvjereno reći:
kako je lijepo kad se život iz pepela diže!

 

....................................................................................................................

 

DRUGI SVJETSKI RAT

 

JA NE BIH HTIO

Tih nesretnih svibanjskih dana
i zrak je bio gušen zlom,
kao da četiri godine dosta bilo nije
pucnjeva, krvi, suza i krika.

Pobjednici su krvavo slavili, rekoše pobjedu,
vodili su ljude u redovima, bezobzirno,
nevini djevičanski krajolici postaše stratištima,
ptice zabezeknuto gledaše što se to zbiva
i krilima svojim držaše se za srce
da ne prepukne, da ne iskoči.

Oni što na kugli zemaljskoj preuzeše vlast
od svega su bestidno prali ruke
i stvarali zabludu o pravednosti, o pobjedi.

I mnoga su moja braća i sestre
skončali na Križnom putu, bez suda,
imena im se kasnije spominjati nisu smjela.
Tek u trenucima kućne sigurnosti
(barem se tako mislilo)
govorilo se da su možda i živi,
izgleda da ih je vidio taj i taj
u tom i tom dalekom tuđem gradu.

A njih uporno bilo nije!

Danas je opet svibanj
ili mjesec isti kao on
i opet moja braća i sestre ginu.

Kao i nekada prije pedeset godina
i danas isti bezobrazno peru ruke.
Ja ne bih htio mržnjom kriknuti, Bože.

Slobodom hoću kriknuti,
i postojanošću, i vedrim pogledom
u kojem će se ogledati oni
što su ga sramno izgubili.

Slab sam,
ne daj mi mržnjom kriknuti, Bože,
u ovaj dan svibanjski
ili dan mjeseca što nalik mu je.

 

CRVENE ZORE MRAK

Oni nisu kao prava vojska dolazili cestama,
iz šume su nahrupili, s navikama izgladnjelih vukova.
Bez ikakva smisla za tančine, sve su rješavali brzo,
stabla su zato rodila ljudima, a rijeke se okupale krvlju.

Pobjeći nije bilo lako, izlaze su pomno zatvorili,
naši čuvari, demokrati s nekadašnjeg kršćanskog zapada.

Zora treba svanuti nakon mraka, vikale su ulične hulje i protuhe,
zora novog čovječanstva, zora svijetle budućnosti.

Moj je otac, nakrivivši kapu, pridošlice jednostavno zvao crveni.
Budući da je uskoro dragovoljno pamuk morao saditi,
nakon obavljena posla vragu je rekao da se sada time pozabavi,
iako ga prije, zbog svoje vjere u Boga, nikada zazivao nije.
I vrag je zaista došao po svoje, pamuk nije rodio na očevoj njivi.
Crveni su se ljutili, a moj je otac uporno ponavljao da nevin je.
Kasnije je, šaleći se, majci govorio da je crni vrag izdao crvenoga.

Ovo sam znao iz priča koje su se uvečer u kući šaputale,
odatle moj prvi zazor prema crvenima, stvaranje čvrstih odluka.
U crvenoj zori malo po malo prepoznavao sam gusti, teški mrak,
uzalud neke druge priče, vjerovao sam ocu težaku i majci svojoj,
gledao braću i sestre kako sa siromašnim torbama odlaze u daljinu,
zbog čega je majka plakala, a otac muški šutio skrivajući suzu.

Sanjareći sam neprestano vjerovao da svanut će neke nove zore,
čekao ih raširenih ruku pobjeđujući tako crvene zore mrak.

 

NJIH TROJICA

Sjedila su njih trojica jednoga dana na Jalti.
Ja ne znam gdje je to, nešto sam tek učio u školi,
poznajem samo dobra slikara koji je tamo stvarao.
No, pustimo to sada, njih su trojica važno sjedili,
dobra su pića pili, ta ne sastaju se baš često,
u međuvremenu su nešto i progovorili, mora se,
sve je više-manje unaprijed bilo dogovoreno,
treba samo potpisati i povijest će poteći.
Oni u čije se ime potpisuje nisu tu,
oni ništa i ne znaju, možda tek samo slute.
Ma, dajte, zar je to važno, uostalom tko su oni,
trebaju biti sretni što imaju nas ove ovdje,
naše mudre glave i naše željezne pesti.
Željezne pesti, odjekivalo je kroz gluhu noć.

Bila je godina tisuću devetsto četrdeset treća.

Moj je hrvatski narod kao blago stjeran u tor.
I drugi narodi, imena slavnih, povijesti teških.
Goniči robova zadovoljno su trljali ruke,
bit će posla, i zarade, i ludoga provoda.
Kuc, kuc, pozdravljale su se čaše njih trojice,
kap po kap kapale su suze na tvrdi kamen,
suze moje, suze tvoje, suze još nerođenih.
Strašio je taj povijesni, maglom ispunjen dan,
negdje tamo na Jalti, Bogu dragom iza leđa.

 

TRGU SU ODUZELI IME

Vuklo se to po javnim glasilima,
tutnjalo u uzavrelim samozvanim glavama,
a onda se dogodilo, zadriglo i prijeteći.
Trgu su oduzeli ime, ploče poskidali,
njihove veličine nisu htjele naše, zajedničke,
narod, kao i obično, nitko ništa pitao nije.

A moglo je sve biti drukčije i ljudskije,
sinovi su im zajedno rovove udomljavali,
kušali snagu bića i zov domovine u pogibli.
Povijesne magle odlazile su u prošlost,
radovali smo se kao djeca, kao prijatelji.
Sada su opet tu, obrazine im straše,
netko ih treba konačno raskužiti, izliječiti.

Jedan, dva, tri … uči dijete u seoskoj školi,
zbir je jedan, domovina, i ništa više,
a država ima puno, shvaća ono to polako.

Trgu su oduzeli ime neki tamo probisvijeti.

 

BILONJUŠA

Tvoje sam postojanje zapamtio,
za lik sam još bio tako premlad,
a sve zbog kocki darovana šećera,
u prolazu, na tvrdu kamenu putu.
Djelomično se sjećam i tvog pogreba,
onako malen i zbunjen križ sam ti nosio,
u tvrdu su te zemlju šutke stavili,
a šećera toga dana ni sutra bilo nije.

O tebi smo danas iznenada pričali.
Bilonjuša su te zvali, rekoše,
pet ti se sinova nije vratilo s vojne,
ni njihov otac, tvoj muž, oslonac čvrsti,
pozobao ih nemilosrdni Drugi svjetski rat,
negdje tamo daleko, iza mrkih brda.
Viđala si ih u svakom muškom djetetu,
možda se nadala, ne znam, šutjela si,
nosila svoj križ i za Domovinu molila.

Danas ti za sve vraćam ovom pjesmom,
uskrsni u njoj poput feniksa iz pepela,
kada se vidimo pričat ćemo o svemu,
dotle snivaj svoj vječni zasluženi san,
a mi ćemo snivati našu slatku slobodu.

 

NA RADIMLJI, OVIH GODINA

Ove sam krajeve u odori vojničkoj upoznao,
zadnji rat harao nam je Domovinom,
danas ga nema, ali opet čujem pucnje,
vaše molitve i lepršanje duša prema nebu.

Na Radimlji sam, sjećamo se pretprošlog rata,
učili su nas da nas je oslobodio, usrećio,
a vi ste šaptali da nije, da čuvamo bistrinu.
Hvala vam, jer vaše riječi nagrizaše opsjenu
dok ste snivali, baš kao i oni ispod stećaka.
Kažu bit će vas desetak tisuća kad uskrsnete,
vojska ste, ponosna i čista, a ne razbojnička četa.

Gledate nas u oči, slavlje se polako bliži kraju,
odlazimo, a na zapadu sunce vašim sjajem blješti.

 

VOLJELI SMO

Kažu, ništa se ne može učiniti,
preduboka je i nastrana ta ljubav.
Gledao sam izočno kroz prozor,
nije valjda tako, postoje i oni drugi,
golub je sletio na lepršajuću zastavu,
voljeli smo svoje tamničare tih dana.

Nisam mogao pobjeći, tek nijemo kriknuti,
nitko se nije obazreo, uvijek je bilo budala.
Padoše mi na um Izraelci u pustinji,
osjetih peckav pijesak u nosnicama, i vjetar,
putuje se teško, kola zapinju, obzorje daleko.
Bože, tko sam ja da osuđujem, zahtijevam?

Prenuh se, klate se vrata kavane,
tramvaji klopoću kao mlinski kamen,
onako po zemlji, kad nije ni o čijem vratu.
Virim susjedu preko ramena u novine,
ti i ti iz svijeta kažu da bilo je dobro,
crvenim se, netko se crvenjeti mora,
sve je ovo... ma daj, pusti, polako.
Dijete plače... Što će ono u kavani?

 

JESI LI SPREMAN?

Je li to tek obična tkanina,
(ta zastava s tri boje),
krpa kao i sve druge?
Samo danas po njima,
ili po onome što je ostalo od njih,
s nama u pozadini,
kao u kakvu iščašenu filmu,
nalik onom suvremenom?

Nekada si bio spreman umrijeti za nju,
pasti kao list u kasnu jesen,
negdje u kakvu blatnjavu rovu…
Samo, jesi li to više?

Priznaj, dršćeš pred nadošlom misli,
jer danas si ipak netko,
a tada si bio na početku.

Oni su nestali prije mnogo godina,
jugokomunisti su ih zatukli kao pse na putu,
onako kako su običavali činiti,
protivnik je bio otpad i ništa više
dok su sebi tepali da su novi ljudi.

Spušta se polako ljetna noć,
plam svijeća izranja iz mraka,
koračaš šljunkovitom stazom…
Jesi li spreman, jesi li..., jesi...
slijedi te uporno u stopu,
čak i onda kada pronalaziš vrata.

 

....................................................................................................................

 

Širokobriški mučenici

 

 POBJEDNICI
           Širokobriškim mučenicima

Bilo je slavno i bilo je raspamećeno,
sudarila se vremena kao noć i dan u zoru.
Ljudi su bježali, djeca plakala, majke kršile ruke,
oni su dolazili, bijesni i divlji, besmislom opijeni,
priroda je skamenjeno šutjela i pamtila.

Neki drugi pritegli su svoj bijeli pasić i čekali.
Ni mrava nisu zgazili, ni ptici zaustavili pjev,
ovo je njihovo, sa svojim su narodom i svojim Bogom,
zašto bi bježali, mogu živjeti jedni pokraj drugih,
vrijeme će pokazati tko ima krivo, a tko pravo,
svima su nam majke od krvi i mesa, očevi isto tako.

Sve je išlo brzo i jednostavno, kako se poželjeti može,
nisu se otimali, imalo se vremena odmoriti, pa i popiti,
samo je nešto u dubini bića zbunjivalo, remetilo pobjedu,
zar je baš sve ovako moralo ispasti, zar nije bilo druge…?
Njihova je krotkost pekla, tako nesmiljeno pekla,
izliječiti je može samo dobro piće i grube riječi.
»Da, tukli su se s nama, pobijedili smo ih, imamo pravo.«

Godine su prolazile, franjevačka je krv snažila Brig,
pukao je o svemu glas nadaleko, kao i o njihovim mučiteljima.
Stavljali su ih za uzor, o njima neprestano raspitivali,
one druge su nastojali zaboraviti, izbrisati kao mučan san.
Svanjivala su nova vremena na dalekom obzorju,
nije ih se moglo zaustaviti ni tamnicom, ni metkom,
širokobriški mučenici ispružili su svoje nevine ruke,
prihvatile su ih još nebrojene takve i čvrsto krenuli.

 

SUDIŠĆE

Planina je gledala užasnuta odozgor,
ne znam je li bila noć ili dan,
nemilosrdno se posao dovršavao,
skončali ste na Sudišću, poput lopova,
trebala vas je prekriti crna zemlja,
gusti, ljepljivi, povijesni mrak.

Ali, dogodilo se potpuno drukčije.
Izronili ste na svjetlost dana,
nošeni sjećanjem, molitvama žarkim.
Odgonetali smo tko ste, kako završiste,
primili vas nježno u svoj naručaj,
ponovno predali majci našoj zemlji.

Vaše pogubljivače ogrnu sram.
Sudišće im bljesnu pred očima,
stadoše pred presvijetlo Božje lice,
svoje zakloniše skutima haljina,
vi se okolo poredaste kao porota.
Znam da ste im milosrdni bili,
kušamo i mi postupati tako,
nije lako, teško zaboravljamo,
jer to se više ponoviti ne smije.
Neljudski je na nekoga podići ruku,
naročito kad je nevin, kao što ste vi bili,
ljudski je samo paziti na svoje stope
da ne bi zgazile ni mrava, ako je moguće.

 

SLIKE

U daljini psi povremeno laju,
vozila jure svojim putem,
kasno je ljetno popodne,
nastojim napisati pjesmu,
na drugom katu samostana.

Lipe mi domahuju kroz prozor,
u njedrima im je nemir,
borovi malo dalje planduju,
baš ih briga za sve.

Šumi vjetrić na Širokom Brijegu,
kažu da tu ga uvijek ima,
misli mi uroniše u prošlost:
određeni za odstrijel prolaze,
mučitelji nijemo škrguću zubima,
zna se tko je pobijedio,
komu se sada slavoluci dižu.

Zid ispred gimnazije šuti,
tu su neke postrojavali,
poslije im se izgubi trag,
osta samo lelujav spomen,
rijeke djece u školi,
uz bok franjevačkog zvonika.

Fra Didak Buntić zagledan stoji,
dolje grad, ovamo Brig,
bila udarila glad i bolest,
neukost i gola sila,
nesta ih uz Božju pomoć,
samo da potraje tako.

Zovu me na druženje,
još mi se pjesma piše,
mlađahan dolazih ovdje,
sad već ima puno godina,
ali osjećam da srce je isto,
gleda majku kao djevojčicu,
prstima dotiče ulazna vrata.

 

STARI TAJ PROFESOR

Izlazilo je sunce nad Brigom,
crveno kao ruža, meko kao vatra,
djeca su snivala svoje snove,
protkane novim spoznajama,
naizgled ih ni za što nije bilo briga.
Idila je žestoko pucala u zgradama,
borba se potmulo mirisala u zraku.

Gledao je taj stari profesor zamišljeno,
pamti ljude koji su zidali zgrade,
pamti zanesenjake koji su sve počeli…
Hoće li to ponovo biti prah i pepeo?
Hoće li crvena vojska ovuda projahati?
Znao nije, očima je sve obuhvatio,
kavicu je otišao popiti, cigaretu smotati.

Profesora više nema, samo su zgrade tu,
ni cigarete se više ne puše kao prije,
novi duh ujahao je u vrijeme,
bi to kao za oluje, kao za potresa,
mi tu, a sila na onoj tamo strani.
Profesore, kaži mi što ti se čini,
jesmo li si razbili okove, udahnuli slobodu?

Zamišljeno me gleda, vrijeme premošćuje.
Ja sam, kaže, bio nekada kao vi,
a hoćete li vi biti kao ja sada, ne znam,
ovo je jedino važno, ostalo su magle,
ako se srce ne promijeni, sve je fatamorgana.
Valjda shvatih što mi htjede blago reći
tonući polako u još jedan običan, siv dan.

 

ONE NA STRAŽI

Tu ogradu nedavno postavismo,
na pomoć ostarjelima i iznemoglima,
da tamo dolje posjete povijest,
ubijene i zapaljene franjevce.
Kolijevka je to u kojoj se odnjiha prkos,
tijekom svih njihovih zlosilnih godina,
godina koje crvenilom zastidješe vrijeme.

Danas kišne kapi miluju mjesto,
objesile se o ogradu i bdiju.
Nitko ne smije oskvrnuti dogođeno,
tek se u njemu možemo progledavati,
pitati se gdje smo mi nakon svega,
čuvamo li svoje naslijeđene svetinje,
pjevamo li svoje dosanjane pjesme?

Na nebu se pojavljuje duga,
ovo je novo vrijeme, novi ljudi,
otvaram Sveto pismo i čitam.

 

SVIJEĆA I DJEVOJČICA

U sjeni stare ispovjedaonice,
tamo na Širokom Brigu,
jedna svijeća uvijek sja.
Čuva sjećanje na vas,
razgoni mrak u našim dušama.
Jer nama su teško lagali,
nas su teško strašili,
ti crveni masonski zombiji.
Ali vi ste nam otvorili oči,
tada kada smo razmišljati stali.

Djevojčica neka zanosno gleda,
majka joj istinu tiho šapće.
Vi živite iako bezdušno umoreni,
ispovijedate nas što još hodimo,
pratri naši dragi, mučenici vrli.

 

NA PUTU PREMA NJIMA

Stopu po stopu gazili smo gustišem,
uvjeravali su nas da je bez mina,
bilo je to tamo negdje oko podneva,
u Promini, u Mratovu, kod Radasa.

Šutio sam i osluškivao vrijeme.

Ako je istina, svjedočenja kažu da jest,
onda su ih vodili ovim putem, svezane,
njih Hrvate, braća Hrvati podrijetlom.
Fra Radoslava Vukšića, ravnatelja gimnazije,
fra Fabijana Paponju, marna profesora,
fra... nepoznatoga jednoga, do sada,
te tri puna kamiona nevoljnoga puka.
Pričalo se odvajkada tako u selu.
Njih trojica odbaciše papiriće s imenima,
zrnca krunice, dijelove odjeće,
što puk revno skupi i pomno sakri.
Gonili su ih kao stoku na klanje,
da što prije dovrše taj dosadni posao.

Odgonetam njihove posljednje misli,
odgonetam njihove posljednje riječi.
Prenosi mi ih povjetarac na licu,
travke koje smjerno rastu oko jame,
ptičica što živahno odnekud dolijeće.

Crvena zvijezda na spomeniku bezubo se kesi,
odmahujem rukom, dosta te rugobo.

Mi danas tragamo za njima trojicom,
mi danas tragamo za samima sobom.

 

SA ZOROM U OČIMA

Vatra je polako pucketala u peći.
Neke duge zimske humske noći.
Lica je prožimala večernja molitva.
Spominjao se naš kleti Ivan.
Domagoj to uopće nije razumio.
Usudio se jednoga dana pitati ćaću.
Dobio je blagu pljusku iza ušiju.
Od tada se okanio sličnih pitanja.
Naperio bi tek bolje uši kad oni šapuću.
Bude to nakon molitve i večere.
Polako, uzbuđeno nazirao je mozaik.
Nešto se tu jamačno ne poklapa.
Did priča drukčije nego učiteljica.
Slaže komadiće kao sličice i šuti.
Riješit će on sve te zakučaste dvojbe.

A godine su prolazile kao rijeka.

Bio je mladić spreman za ženidbu.
Sjećao se toga dok je grlio pušku.
Znao je da je vjesnik slobode.

Iznenada doletje užarena strijela.
Malaksalo je stisnuo prijatelju ruku.
Znao je da on nastavlja njegov san.
Otišao je gore sa zorom u očima.

 

OTPOR

Tuđi pločnici pod nogama,
glava si kući u domovini,
tako je jednostavno moralo biti.

Svako malo stizala je milicija,
odvodila je mamu, tetku...
otac je počivao u grobu,
kotrljala se uobičajena naša zbilja.

Stiskaš krunicu u džepu,
onu što ti ju dade baka,
sve ju češće moliš i živiš.

Pristigle djevojačke godine...
»Vrijeme ti je ići, oni nemaju duše,
oni ne praštaju«, reče majka.
A ti, svjesna, samo slegnu ramenima.

U duši ti zbog svega vrije otpor,
vratit ćeš se jednoga dana,
njih tada biti ne će, zacijelo ne će.

Još jedne ružne vijesti u medijima,
o tvomu narodu, o tebi, o nama,
svraćaš pred lice Mu u staru crkvicu,
topli se duša, nazire se sloboda.

 

BLIZINA I METAK

Nije je bilo u tim nesretnim vremenima,
blizine, tople kao kruh kojeg u ratu obično nema.
Tražila se svijećom, skupljala među krhotinama,
jer jedino je ona nagovještavala željenu nadu.
Metak je, pak, poput osa zujao uokolo,
gasio sjaj u zjenicama, tjerao u prošlost.
Tek dijete nije marilo ama baš ni za što
skupljajući svoje igračke po šarenu podu.
Stariji su šutke pili svoje ratne dane,
obavijeni mišlju da bit će nekada bolje.

 

SJEME ZLA

Gledao sam sijače toga dana,
bahati, ledeni i beskrajno ljigavi,
a oni se ustobočili iza njih,
kažu, međunarodna su zajednica.
Skupa su s prijezirom sijali sjeme,
zlo, kao i njihova ropska duša.
Drhtao sam nijemo sluteći posljedice,
već danas, već sutra, već prekosutra...
kad će susjed susjeda opet za vrat.

Znao je to časni general Slobodan,
viknuo da stanu, dignuo junački pest,
pa prešao otkupljen u nebeske visine,
dok je u njihovim očima planuo strah.
Znali su da su krivi, da je koprena pala.
Oni su udruženi zločinački pothvat,
prekriven togama i prijetvornošću.

»Odstupi đavle«, prekrižila se mati
čvršće stišćući izlizanu krunicu u ruci.

 

....................................................................................................................

 

Općenito

 

I TAKO...

Pospremljena postelja,
sunce se ukazalo,
vrijeme je krenuti na posao.

I tako iz dana u dan.

Njih su ubili,
jugokomunisti, prije mnogo godina,
molim se na njihovu grobu.

I tako iz dana u dan.

Razabirem svoje misli,
smjerno se križam,
odlazim među ljude.

I tako iz dana u dan.

 

RAZMRSIVANJE

Kroz prste neumoljivo curi vrijeme,
uspomene se u srce tiho slažu,
trebat će sve jednom opisivati,
znam to i ispijam piće do dna.

Šećem ulicom u gluho popodne.
Odjekuju mi koraci kamenim pločama,
nečija ih je ruka tu jednom stavila,
nečiji ih znoj obilato zalio,
ali ja moram ovuda ići, upravo sada,
netko će nekada i mojim stazama.
Kao da već nije, naslućujem u izlogu.

Zvonik se stare crkvice isprsio,
motrimo se, dva dobra stara prijatelja.
On promatra vrijeme i ljude,
ja tragam za stopama davno pobijenih,
za svojim stopama u nemirnom okružju.
Ispreplelo se bivstvovanje nekad i sad.

Bože, jesam li dostojan to razmrsivati,
pitam se i za njih i za sebe,
nečije dijete povlači me za rukav,
majka ga kori, ja ostajem sam.

 

DAN S OKUSOM GORČINE

Ponovno iskapaju mrtve, tamo u Sloveniji,
naši su to s Križnog puta što sanjaše slobodu,
umjesto toga zatukoše ih kao pse,
oni što se danas nazivaju antifašistima,
oni što govoraše da ih mržnja oplemenjuje.
Ne razmišljam, ne može se to danas,
samo se molim i stresam gorčinu sa sebe.
Uskrsnut će oni, tamo gore jamac im je Bog,
ovamo dolje jamac smo mi, krhka bića,
ali kada dignemo svoj pogled i svoje ruke
sposobni smo počistiti zlo i popraviti štetu.
Na radiju ponovno vijesti iz politike...
Ti neki ne bi propitkivali prošlost.
Sjećam se požutjelih slika iz albuma,
pokazivala mi ih starica što osta djevojkom,
ta vremena odnesoše joj ljubav i sne.
Kako, dakle, odmahnuti rukom i otići?
Ma mene je briga za njih i za domovinu,
stijeg ne smije pasti unatoč našim žrtvama.
Ako ga mi ne budemo čuvali, tko će?!
I prolazi još jedan dan u domovini hrvatskoj,
s obiju strana nametnute nam granice.

 

NIŠTA, MOŽDA
           Korićanima

Znakovi pokraj puta,
početak i kraj sela,
a njega nigdje nema.
Nikla tek dva, tri krova,
i kapelica skroz mala.
Pokazaše nam još kuću,
u zadnjem ratu srušenu,
i temelje hrvatskog doma
na kupljenoj djedovini.

Nigdje zaista ničega nema.

Možda je to tako neviklu oku,
kao i onima što se boje.
Ma, sjeme je zasijano, bubri,
čujete li šum u plamtećoj tišini?
Oživjet će srušeno tada,
oživjet će srušeno sada,
bit će ponovno smijeha ovdje.

Uzalud svi ti ratovi,
Drugi svjetski i krivi prijatelji,
isti nasrtaj u ovom posljednjem.

Tako kažu djeca slušajući pjesnike,
gore na Vidikovcu.
Da ih razumiju, ne razumiju,
ali znaju da pravo govore.

Naše je vrijeme tu iza ugla,
samo ga treba zgrabiti i poći,
bojovnici mole za nas.

 

PONESI CVIJET

To ne šumi vjetar gorjem,
to moje srce kuca za te,
u Maclju, ispod zelene trave.

Ubi me zavedeni brat,
kušajući novim čovjekom biti,
uz pomoć zla, mržnje tvrde.

Ja njemu oprostih davno,
oprosti li on sebi ne znam,
žao mi ga u dno duše.

Ponesi cvijet s ovih livada,
neka ti miriše u sobi,
poput dunje u starom ormaru.

Šapni djetetu da bilo je tako
zbog Hrvatske, čežnje davne,
kako nekada, tako i danas.

 

U CRNOM ŽENE

One nisu smjele plakati,
one nisu smjele pričati,
one nisu nikome pripadale,
osim sebi i svojoj djeci,
osim muci svojoj ljutoj,
osim Bogu svomu blagom.

Dugo ih nisam razumio,
dugo su mi bile smiješne,
dugo sam tražio drugo društvo.
Sada znam da su nas othranile,
sada znam da su uzdigle stijeg,
sada znam da su pobijedile.

U crnom žene, tu pokraj nas,
iz onoga tamo Drugog rata,
poput svjetionika na moru,
u trenu tame, u trenu prkosa,
s crninom teškom na tijelu,
s bjelinom prečistom u srcu.

 

NAŠ JUNAK

Puste ga godine čvrsto stiskle,
ostao od nekada samo žar u očima,
prisjećanja kojima se drugi čude.
Djeca o njemu u školama nisu učila,
živio je bez zasluga i priznanja,
to na Križnom putu nisu davali,
mogao si zaraditi tek naboj u čelo,
poput stotine tisuća njih tih dana.
Večeras pred nama raznježen stoji,
kaže da oprašta svojim mučiteljima,
a nama zatitra topla suza u oku,
zalepršaše slova iz romana o njemu.

 

....................................................................................................................

 

DOMOVINSKI RAT

 

OZBILJNO GORKO

ratni su vjetrovi
prohujali mojim dijelom Hercegovine

prijatelj i ja u vojničkoj odori
u čizmama usred vrućeg ljeta
nakon naših zgarišta i ruševina
idemo vidjeti što je bilo
s njihovim selom oznakom zla

razbacani ostatci njihovih vojničkih odora
ovojnice od ispaljenih naboja
posljedice borbi
slike ugasla života

pred nekom razrušenom kućom
na zidiću na dohvat ruke
plavo vjedro za vodu stoji
(isto kao i kod moje kuće)
uzaludno čekajući vlasnika
da vodom iz njega ublaži žeđ

gledam ga
dva su osjećaja u meni:
žao mi ovih u dušu
što uzaludno nastradaše
sretan sam
što su naši prošli ovuda

zaključujem ozbiljno gorko:
sada tako mora biti

 

POSJET

iza nebodera barake u blatu
nikoga ne poznam od onih
što skupili se vani i što su unutra
pričaju mi da njihova djeca
igraju se s djecom iz nebodera
zajedno idu u školu
a oni su ovdje stigli iz Bosne iz...
bili su u logorima
sada su tu
ne usuđuju se pitati što dalje
dijelimo nešto čokolada
ovi moji htjeli bi to slikati
ja to ne mogu
osjećam se smiješno i zbunjeno
za ove ovdje sam bogato obučen
(ustvari samo prosječno)
uz to nemam potrebu
pitati za sapun prašak za pranje...
gledam ta lica
stiskaju mi na kraju ruku
kažu mi naš si prijatelj
želim samo jedno
biti samo toliko dugo Bog
koliko je potrebno za izreći
neka sve odmah drukčije bude

 

RAT OVE 1992.

ubojstvo je stvarno

krv je stvarna

»životinje« su stvarne

 

ONI I MI

Bože njih ne zanimaju naši životi
njih ne zanimaju naša djeca
njih ne zanima naša budućnost

znam razbili smo njihovu igračku
morali smo
ona je bila naša tama

krhotine se ne mogu
(i ne smiju skupiti)
dok oni još vjeruju
u lažni njezin sjaj

kako tužno o Bože

 

POČETAK DANA

crna novinska slova
crna kava
crni oglasi o smrti
palih hrvatskih vojnika
molitva na usnama
vjera ovo ne će biti uzaludno

Bože mrzim ovakav početak dana

 

ODLAZAK RATNIKA I.

bilo je predvečerje kada se
kao i mnogo godina prije
opet netko iz obitelji naše
zaputio u nepoznatu daljinu

majka je bila ozbiljno tiha
znala je u dubini duše svoje
sada se samo šuti i moli
topla iskra nade u srcu pali

moj je brat kretao u boj
za svoj i za naš dom
noseći pušku o ramenu
razgarajući odlučnost u srcu

sve je bilo svečano tužno
znali smo tako mora biti
svanut će nova zora noseći dah
pitomijeg dana u grudima

 

KAD DOMOVINA PLAČE

u tuđem dalekom gradu
kasno noću spremam se poći spati

kroz zatvorena prozorska stakla
čujem neki poznati glas

to domovina moja tiho plače
dok je nitko ne vidi i ne grdi

sinove i kćeri njene kosa tmurna kosi
a ona kao mati brižno bi ih skrila

kasno je ne mogu ići spati
čini mi se meni je nekamo poći

 

PJESMA NEPOZNATOM MLADIĆU

pada
olovna
smrtonosna
kiša

nesmiljeno bezobrazno

tijelo mu sapeto
htjelo bi sunca
igre i slobode

oni koji šalju ovu kišu
imaju li dušu
izgledaju li poput nas
njihova djeca
smiju li se kao i naša

besmisleno izgledaju riječi

čuje se tutanj i prasak
skupljen uza zid
stidi se samoga sebe

osjeća mora izići van

prijatelji su njegovi već tu
djeca što u tren odrastoše
oni prkose ovoj kiši
spremni na sve što ima doći
poput ispranih morskih hridi

 

MOJ PRIJATELJ HRVATSKI VOJNIK

ugledah u novinama na slici
drveni križ na blatnjavom grobu
ispod slike piše da natpis kaže
nepoznatom hrvatskom vojniku

znaš li u tren postao si moj prijatelj
čuo sam tvoj glas hrvatski vojniče

natpis je varljiv ti nepoznat nisi
nepoznat je tek smijeh ti lice
mjesto gdje si se plačući rodio
žena koju si jednom volio

znaš li u tren postao si moj prijatelj
čuo sam tvoj glas hrvatski vojniče

vjeruj mi učinit ću sve što mogu
na svoj način nastaviti tvoj hod
bit ćeš sa mnom po suncu i po kiši
slavlju nakon prijeđena puta

znaš li u tren postao si moj prijatelj
čuo sam tvoj glas hrvatski vojniče

 

MOLITVA IZ ROVA

večeras kada budeš prolazio našom bojišnicom
svrati Bože i u moj rov
ispričat ću ti najljepše priče koje znam
biti iskreniji nego ikada prije
obećat ću ti da ne ću biti
kao oni s druge strane
borit ću se kao ono ti
kada si bičem tjerao trgovce iz hrama
pritom ih nisi mrzio
učinio si tek ono
što si trebao učiniti

svrati Bože večeras i u moj rov

ne ću te imati čime počastiti
razumjet ćeš me
svakog trena oni mogu zapucati
prijateljski ćemo sagledati moju sadašnjost
dogovoriti se da u budućnosti
ne idemo jedan bez drugoga

svrati Bože večeras i u moj rov

možda ne ću prepoznati tvoj dolazak
zato molim te budi uporan
zovi me
zacijelo ću se odazvati
čujem li tvoj glas

 

RATNI TRENUTAK

Naslage vremena poput pepela
pale na živo ugljevlje života.

Ne dam se zbuniti.

Ovo nije vrijeme za sjećanje,
ovo je vrijeme za hod.

Mahnut ću svima rukom
kad sve bude gotovo.

 

ZNATI GDJE POČIVA PRAVDA

Vijesti kažu da naši i njihovi
potpisali su mirovni sporazum.
Dogodilo se to nakon tisuće mrtvih,
tisuće ranjenih, tisuće ucviljenih.
Jedni drugima pružili smo ruku
da se ovo više ne ponovi.

Samo,
je li ovo zaista kraj?

Tko će objasniti onom malom dječaku
zašto je njegov otac ubijen,
zašto su morali bježati od kuće?
Tko će mu objasniti tko je to
uništio njegove predivne igračke,
uništio njegovo djetinjstvo?

U mirovnom sporazumu
ništa ne piše o tome.

Oni koji sada zaustavljaju rat
mogli su to davno učiniti.
Propustili su mnoštvo divnih prilika,
a sada bi da operu ruke.

Ne možemo im to zaboraviti,
iako im opraštamo.

Ne postoji pravda
ni na istoku, ni na zapadu,
ni na sjeveru, ni na jugu.

Pravda postoji u tebi i u meni
uz zaista mali uvjet.

Uvečer kada se dan smiri
ako se iskreno upitamo
Bože, jesmo li učinili sve
što smo trebali i što smo mogli
možemo reći da znamo
gdje počiva pravda.

 

PJESMA ZA HRVATSKU

S prvim majčinim mlijekom
usisao sam i tvoje ime
i ne znajući i ne htijući.

Kasnije sam otkrio
da »bilo je to dobro«.

Zbog tebe nisam volio društvo
u kojem sam morao živjeti,
ni njegova znamenja, ni njegove veličine,
upijao sam priče koje se nisu smjele pričati,
sanjao snove koji se nisu smjeli sanjati,
... koji se nisu ...,
jednom riječju bio buntovnik
bez obzira na moguću cijenu.

Danas s poštovanjem izgovaram tvoje ime,
slušam vijesti, bojim se, drhtim
i molim da mi oprostiš.

Ti i ja pjesma smo
što se jedna drugoj pjeva.

Naši putovi kao rijeke
teku, samo teku.

 

ČUVARI TAME

Iz neupitnih svojih visina
bacili su pogled dolje na nas,
zijevnuli su i protegnuli se lijeno,
sutra su njihove sluge pisale u novinama
da nije lijepo što smo ih uznemirivali,
trebamo se strpjeti, viši razlozi nalažu tako,
sloboda nije neozbiljna stvar
da bi se svakome dala,
radije slušajmo njih, čuvare svoje,
oni će nam već pokazati put.

Nismo imali snage za poslušnost,
ali jesmo za hrabar smiješak,
zbunili ih time, razbili im namjere,
ustrčali su se i uspaničili,
oni čuvari tame.

Mi nismo ustvari htjeli mnogo,
tek samo graditi novu budućnost,
živjeti slično kao i drugi,
imati djecu, pričati im priče,
ostaviti im u zalog ljupku domovinu
bez straha od bilo koga.

Nisu nas htjeli shvatiti
i zato će njihova djeca
jednoga dana učiti
da očevi su im išli krivim stazama
i da oni ne smiju biti takvi.

Vjerujte, doći će takvi dani.

 

BOL

Olovka, novine, radio, zemljovid,
neodržano predavanje, neispisani listovi
i tako unedogled dok popodne klizi
u smiraj u zaborav.

Nedaleko odavle teška se bitka bije,
otišli su moji prijatelji,
nisu se žalili, pjevali su,
tko zna hoće li se vratiti.

Boli me ovaj trenutak,
a ništa učiniti ne mogu.

Tješi me tek činjenica
da oni znaju da sam s njima,
da ću učiniti sve
da njihov napor ne ode
u smiraj, u zaborav.

 

VOJNIKOVA PRIČA

Vjetar huji iznad moje glave i cvijeće raste. Dobrovoljno sam se javio kad se ratna truba oglasila. Lovio sam tenkove kao u djetinjstvu leptire na livadi. Samo jednog nisam uspio uloviti. Sjećam se, iz kamenjara sam došao u nepreglednu ravnicu. Prvi put u životu. Smijali su mi se kada su vidjeli da mi je to neobično. Kasnije smo postali veliki prijatelji. Isti su nas zrakoplovi gađali. Ne oni iz filma, nego pravi. Osjećao sam da je to i moja ravnica, moj dom. Da, bilo je tako tih godina. Dodijelili su mi kasnije odlikovanje. Žena je plakala, mali sin bio zbunjen i smrknut. Danas odlikovanje leži u ladici. Ako nekada ponovno budu slična vremena, želio bih da ga sin izvadi na svjetlo dana. Ispričat će mu ovakvu ili neku sličnu priču. Nije važno što će biti zamuckujuća kao i ova moja. Pisac nisam, ali voljeti znam.

 

RAĐANJE DOMOVINE

Svećenikova molitva približavala je nebo,
pucnjevi su bili opomena stvarnosti,
jednoga hrvatskoga vojnika spuštali su u grob.

Žena mu u crnom hrabro cjeliva bol,
djeca se svila uz nju poput loze što traži život,
puk potresen, obogaćen mislima zajedništva.

Zastavu su uzeli polagano i s ljubavlju,
u zraku je ostala titrati misao:
to se domovina rađa iz smrti i pepela.

 

SLIKA

Došao si smireno i iznenada
do toga časa: svoje slike na zidu.

Stavili su te u okvir,
a ti si sve okvire razbijao
dok si se za svoju Hrvatsku borio.

Djeca ti kažu da nisi umro,
nego se preselio u vječnost.

Mi smo te se ozbiljno sjećali
dok smo onoga dana stajali u tišini
i prebirali po svojim zaslugama i krivnjama.

Nestalo te kao bljeska, kao oluje, kao...

Uslikali su te ne mnogo prije,
a da za sve ništa nisu znali.

Jedino je Hrvatska znala.

 

U BOJ, U BOJ

Stajali su na užarenu suncu tako ugodno mladi.
Jedan je u džepu stiskao teško stečenu diplomu,
drugi sliku svoje drage, danu mu u rujno predvečerje,
treći..., ma daj pusti, nije sada vrijeme za to,
glazba je tutnjila, glazba je zvala, u boj, u boj,
cijev uz cijev, kaciga uz kacigu.

Znala je sve to starica dobra i naborana lica,
što se često krstila i skrušeno molila u svome srcu.
Davno je netko njezin pošao istim putom,
ostalo je sjećanje i crna ploča sa zlatnim slovima.

Djeca su nestašno galamila idući iz škole,
željela su se malo odmoriti od svojih zadaća.
Poslije će učiti pjesmicu što im ju je učiteljica zadala.
Znate, jednu od onih pjesmica o domovini, kažu.

U boj, u boj, snivalo je u njedrima okolnih brda,
dok se sve ponovno ne prene i ne proključa.

 

POLJUBAC, I

Teška i sumorna vremena bijesno su galopirala,
topot smo njihovih kopita u domovima svojim slušali.
Znali smo da kucnuo je čas, sraz se mora dogoditi,
pa smo se skrivali po podrumima, pa smo stiskali šake,
pa smo teško psovali, pa smo ispunjeni vjerom molili,
pa smo... uranjali u trpke trenutke prkosna poljupca.
Netko je zastavu ljubio, dok je netko drugi odlazio,
dječje su oči nijemo gledale krhotinama svojih snova.
Domovina se, o Bože, sinu svome časno odužuje,
pucnjevi tjeraju začuđene ptice i sve se stišava,
samo još poljubac plamti kroz noć, noć tvoju i moju.

 

SLANO 1997.

Upeklo sunce ono naše žestoko hrvatsko,
odmaram se dok cvrčci neumorno cvrče.

Do prije nekoliko godina oni su se sunčali ovdje,
htjeli su se oprati od svoga nečovještva, ali zaludu.

Kada su dolazili, dimnjaci su ih dočekivali nijemo,
vrata su tada škripala zbog vjetra ili vojničke čizme.

Koračali su nesmiljeno, baš kao po tuđem,
tragovi su im zaudarali zločinom i toga su se bojali.

Danas ih ovdje više nema i nikada ih više biti ne će,
ali bit će crvenih krovova i zvonkog dječjeg smijeha.

 

NOVINSKE VIJESTI

Puče diljem kugle zemaljske, Europa više nema granica,
tako danas čitam u rastvorenim šarenim novinama.
Svi smo pobijedili, još je pisalo podebljanim slovima,
(valjda da netko ne bi slučajno drukčije pomislio)
još neviđena budućnost pred nama se poput saga stere,
nastupa sloboda, jednakost i bratstvo, treba ih čvrsto stisnuti.

Još su jednoga Hrvata odveli, bunovna, u sami cik zore,
pisalo je malo dalje u istim novinama, bezosjećajnim slovima.
Djeca su ostala plačući, držeći se za majčine skute,
namrgođenog bezdušnog vojnika to nije bilo nimalo briga.
Bože moj, on stvara Europu bez granica, moju i tvoju.

Presvijetli mirotvorci na ovim našim prostorima
žestoko su se ljutili što se o njihovim plaćama piše.
Istina je da su izuzetno visoke, ali zaslužili su ih,
nije lako prljati postole negdje tamo u Herceg Bosni,
trpjeti čežnju za zavičajem, čajem poslijepodne.
Hrvati su navikli na razdaljine i svakakvu prašinu,
oni nisu, oni su iz nekog drugog uljuđenijeg svijeta.

U ruševnoj crkvi služena je sveta misa za pobijene.
Bili su, znate, ranjeni i mirotvorci su jamčili za njih.
Svećenik je izrekao da neka je blago mirotvorcima
(onima u svakome od nas, da ne bude zabune),
a bijela je golubica prhnula iz duše ubijenih
i odletjela prema plavom nebu, svjedočio je neki dječak.

Stoje novine predamnom poput otrova u kristalnoj čaši,
savijam ih u zrakoplov, kao u ranim školskim danima,
bacam ih i one lete, lete, a mene baš briga gdje će pasti.
Platio sam svoju kavu i mogu ići, bez obzira na poslužitelja.

 

PRAVI IZLAZ

Pod stoljetnom lipom oni piju hladno pivo,
naše pivo ispod naše lipe,
osjećaju se nadmoćno sa svojim oznakama i vozilima,
tuđi vojnici koji su polegli na naše krajeve,
a ništa im nismo skrivili, evo, prisežem.

Kažu da nam donose mir, baš onakav kakav trebamo,
oni to kažu, ne ja, dok usput krijumčare i uživaju
(vi koji čitate ove retke ne odajte me što rekoh,
optužit će me da sam protiv mira, protiv dobra, protiv...).
Zvoni njihov smijeh našim dolinama i razbija se o brda,
tamo smo, naime, mi, bliže nebu i bliže istini.

Pritiskla ljetna omara i pritiskli tuđi vojnici,
vrati dostojanstvo narodu svome, Gospode,
putovi su naši široki, svatko može ići njima,
pritom samo mora paziti da bude prijatelj,
nema drugog izlaza ni za nas ni za njih.

 

NEPRILAGODLJIVI

Tvrdim da oni imaju dva lica, a jednu dušu.
Rekao mi je to dječak odlučna pogleda na trgu.
Znate, to su čudni ljudi, dodao je još starački,
njihov je osmijeh pokvareni slatkiš lijepe vanjštine.
Oni su... nabrajao je dječak, a meni je bilo muka.
Pred oči su mi nahrupile slike tih umišljenih novinara,
njihovih priča o psima rata na našem časnom prostoru.
Kada bih sada sjeo s njima u neko okolno sastajalište,
prisežem da me ne bi razumjeli, da bi se čudili.
Ne slaže se hrvatska i njihova istina, ama baš nikako,
naslućuje to i jato mirotvoraca stiglo sa svih strana.
Ne znaju oni gdje su, ali znaju što trebaju reći,
kako pravdati dnevnice, sažalijevati i jedne i druge i treće i...
Uistinu čudni ljudi, vjerujte mi, ali naš mir odnijeti ne će.
Čuvaju ga neprilagodljivi kojima napisah ovu pjesmu.

 

A PIJETAO JE ZAKUKURIKAO

Dolazili su po njih u toplo hrvatsko bosansko jutro.
Briga ih što su budili djecu i snove im razbijali,
oni su izvježbani vojnici, nasrnut će na svakoga,
ta u divlju su Bosnu došli, kakva ljudska prava,
domoroci su uvijek domoroci, govorili su im njihovi.

A pijetao je zakukurikao, ovo je njegovo vrijeme,
dok je zora nešto znala i zato je svanjivala mutna,
padala u krilo kao teška magla u blatnjavu jesen.

Suđenje se vuklo poput »ćire« kroz Herceg Bosnu,
optužnicu je trebalo spremiti, stručno uništiti nevinost,
o višim se stvarima radi, shvatite već jedanput,
ako netko dobije četrdeset i pet godina tamnice teške
ili koju godinu više ili koju godinu manje,
svejedno je to, vjerujte nam, potpuno svejedno,
oni trebaju biti krivi, i točka, velika točka.

A pijetao je zakukurikao, prkoseći zori i blatu,
zna da će ga čuti i možda mu o kraju pomisliti,
no on ne bi bio on da se prepao, da je ustuknuo.

Da, da, Haag je zanimljivo izletište, znamenitosti pun,
ako ih ponestane mogu se i Hrvati pokazivati,
oni su, naime, stari divlji ratnici što Europom haraše,
ostade im to u krvi pa nastaviše i u današnje vrijeme,
ali stat ćemo mi njima već u kraj, pameti ih dovesti,
spoznat će kako treba biti uljudan i kako treba slušati,
ne razmišljajući, bez rogoborenja, ponizno i klečeći,
znamo mi dobro kako se to radi, dugo smo vježbali,
stoljeća su zapamtila naš hod, našu čizmu, naš gnjev.

A pijetao je zakukurikao, Petru baš u uho,
na sve strane poletjelo je perje, ne zna se čije,
je li se to Petar prenuo, je li to Petar ugasio vatru?

 

RIJEČI STAROG RATNIKA

Pitaš me gdje sam bio, što sam radio,
onih godina kada je oružje pjevalo,
a ptice šutljivo gnijezda svoja čuvale?
Zbog čega vas sve to večeras zanima?
Možda sam bio tamo gdje vi niste,
možda sam radio ono što vi niste?
Možda, sve je sada možda,
ja neustrašivo stojim pred tim,
kao nekada pred tenkovima,
gledajući ih, njušeći, oružje potežući.
Moj je svijet drukčiji od ovoga,
ja ne znam trgovati, smješkati se,
stvari nazivam pravim imenom,
za one velike badava se borim.

Ostavite se pitanja, sve sam rekao.
Ako si pravi, lako ćeš sam sve saznati,
a ako si njihov čekaj da kucne tvoj čas.

Mi smo tu, nitko nas pobijediti ne može,
oslobodit ćemo i sebe, i vas, i njih,
dobro je zarazno kao topao sunčev dan.
Pogledaj prema obzorju, vidiš li što?
Oni dolaze i pretvaraju se u… pozdrav.
Pozdrav za dolazak ili odlazak, shvati sam.

 

NOTE

Vrata su pakla stubokom bila otvorena,
i mračno je bilo, i hladno, i jezivo,
samo su svjetleće kugle neumorno parale zrak.

Bože, koliko ih samo ima i kamo lete?

O, da, znamo to dobro, lete prema nama,
netko bešćutno odrađuje svoj krvavi posao.

Što da Hrvat radi u ovakvoj noći,
sarajevskoj crnoj noći i njezinim raljama?
Može kriknuti, tko će ga čuti, tko li se sažaliti,
trenutno je previše onih sličnih njemu,
može prošetati ulicama s izgladnjelim psima,
a može i malo zastati ispod rijetkih stabala.

Stvarno, zašto nešto od ovoga ne bi učinio?

Zajcove note kao strijele poletjele su u noć,
slijedile su ih i note slične njegovima,
glasovir je bio dobar kao i uvijek,
disao je s otvorenim prozorom.
Vremena je nestalo, Hrvat je plovio,
sarajevska se noć snebivala i drhtala.

Da mi je znati gdje je ta budala,
žestio se vrstan strijelac pretražujući nebodere,
pronaći ću ja njega, bit će on miran, miran.

 

PRIJATELJA SU POVELI

Disao je topao dan, a bila je crna noć,
nisu to pogađači vremena znali predvidjeti,
nitko, osim ljepljiva straha u grudima.

Nastupali smo marno usred njihova sela,
u tmurna ratna vremena, naslućuješ već,
vjerno smo izvršavali nečiju naredbu,
neumoljivi potez pera po bijelom papiru.

Ovi ovdje pripadaju s onu stranu crte,
prijetnja su nam, a i mi njima,
budimo pametni, budimo na oprezu.

Poveli smo ih kao blago u planinu,
skrivao sam pogled i lice, uzalud,
prijatelj me ipak prepoznao i pozdravio,
ostao sam nijem, muški kukavički stamen.

Dobro, što sam mogao, možda reći ne,
ne znate vi moga zapovjednika,
kod njega i za manje stvari glave lete.

Naši su vojnici prijatelja odlučno poveli,
ja sam ga poveo, prije nego on mene,
zajednički dani su vjetar što je prohujao,
ozbiljan se posao danas radi, ozbiljan posao.

Neki je pijetao gledao s vrha kuće,
nismo mu je dirali, kao ni druge,
ostajalo je selo, zamicali su ljudi.

 

VINO

Bio je rat i trebali ste svatko na svojoj strani biti,
nije važno što vas je nekada dobro prijateljstvo vezalo,
kada se gine, onda se gine među svojima, unatoč svemu.
Čuli ste povremeno jedan za drugoga, oba ste se borili,
vojske su vam se još samo čarkale, napinjale mišiće.
A onda se dogodilo da je jedan od vas bio ranjen,
pucao je netko s treće strane, možda opet neki prijatelj, tko zna,
svanjivali su i vukli se lijeno teški oporavka dani.
Ma da mi je samo gutljaj vina, onoga hercegovačkog, kao nekada,
bilo bi mi tada svejedno, i za ranu, i za rat, i za sve,
mislio si zaokupljen bolju i mišlju gdje ti je sin.
Na vratima se u taj čas pojavio prijatelj, s bocom u rukama,
primio si ga kao snoviđenje, kao dar, kao…,
čijem se Bogu zahvaliti, njegovu svjetlost u sebe upiti?
Riječi su tekle, noć je već pala, boca je odavno bila ispijena.
On je otišao k svojima, žurio je, zapovjednik ne voli kašnjenje.
Nakon nekoliko dana čulo se da su vam se vaši potukli,
počelo je žestoko, nitko nikoga nije štedio, prijateljem zvao,
povijesne slike skrivene su još dublje u ormar i pamćenje.
Ustao si, uzeo ispijenu bocu i bacio je prema njihovima, svojima,
ne, bacio si je prema njima, njima čije ime nisi htio izustiti.

 

PSALAM, NAŠ HRVATSKI
               Međunarodnoj zajednici

Preko javnih glasila zaorio je strogi tuđinčev glas:
»Jugoslaviju sačuvati treba, po svaku cijenu!
Učinite to, ali brzo, ja vam dajem zeleno svjetlo!«

Ne želimo ništa posebno, tek isto što i drugi,
slobodu, pravo na svoje granice, jezik, povijest.
Smeti ih, Bože, jezike im podvoji, namjere zbrkaj.

Vojsci ne smijete otimati oružje, bundžije ste,
nitko vam ga ni prodavati ne smije, pa ni za obranu.
Posao dovršiti treba, tek tada bit će mir, sloboda za sve.

Oni pucaju na nas oružjem koje smo i mi kupovali,
onemogućiti ih moramo, plodna polja sačuvati, i dječji smijeh.
Idemo na pogibeljan put, Bože, krunica je oko našeg vrata.

Vas da priznamo, što je vama, sve ste pokvarili,
a do zadnje sitnice bili smo razradili mudar nacrt.
Morate se vratiti odakle ste došli, mi ćemo za vas misliti.

Rodili smo se, imamo pravo na svoj dio zemlje, na svoje nebo,
zastava naša lijepo leprša, grb je pun ponosa i ljubavi.
Pomozi nam odrasti, Bože, zajedno s drugima za stol sjesti.

Vaša zemlja neka ostane podijeljena, što će vam cijela,
možda je sastavite jednoga dana kada se naučite ponašati.
Učit ćemo vas demokraciji, morate biti poslušni učenici.

Ah, zraka nam treba, udarili su na nas sa svih strana,
peče rana u tijelu, nespokojstvo, zlurad smijeh protivnika.
Oslobodi domovinu našu, Bože, bit će tada mjesta i za druge.

Drznici ste, vraćajte odmah što ste uzeli, hulje jedne,
lažete da druge pozivate na ostanak, gazite ljudska prava.
Uključili smo sav naš ustroj, zapamtit ćete ovaj dan.

Djedovi su ovo nama naši ostavili, ćutimo njihovu muku,
tuđinac i gost nikada ne mogu biti gospodari u našoj kući.
Očuvaj nas zaštitniče naš, Bože, na putu pravom, pobjednom.

Samo vi sjedite, možete i kavicu popiti, Dayton razgledati,
sve smo pripravili, tu ćete potpisati i možete ići.
Sjetite se prijema, pa nas kod sebe dočekajte raširenih ruku.

Rat su pustili kada su htjeli, rat su zaustavili kada su htjeli,
krvav je to bio film za nas, za njih još jedan uobičajeni posao.
Ne daj da nam otimaju zemlju, Bože, i ljude, naše najveće blago.

Što, kakav Domovinski rat, kakve vrijednosti i uzori,
Haagom ćemo vam razbistriti sjećanje, pripitomiti vas.
Tamničke su teške godine za vas, one će vas izliječiti.

Nismo učinili ništa, tek smo domovinu branili,
a oni nama sunce sakriše, djecu siročadima učiniše.
Smiluj im se, Bože, kada pred tvojim sudom budu.

Ponovno nešto ne smije u krivo poći, naši će ljudi paziti,
njihova je zadnja, nepogrješiva, oni će vam sve kazati.
Slušajte ih i dat ćemo vam mrkvu, a možda i ne.

Nisu kraljevi, nisu naši, ali nama bi kraljevati htjeli,
kuću nam zaposjesti, zalihe isprazniti, siromaštvo ostaviti.
Urazumi ih, moćnom rukom, Bože, desnicom pravednom.

Nikakvo pravo nemate upravljati samima sobom,
tenkovi će naši srušiti sve što budete izgradili.
Shvatite već jedanput, sve je to za vaše dobro.

Tako nam slobode danas treba, sustavno nas robe,
a brat naš ne smije nam priteći u pomoć, braniti nas.
U tebe su oči naše uprte, Bože, izdržati nam pomozi.

                                                                                             nastavlja se

 

PRED OLUJU

Gledali smo ih toga dana,
Did i ja ispred porušene škole,
kako vojnički odlaze u planinu.

Tamo su pjevale strojnice,
tamo su bombe cvjetale,
tamo se svadba krvava slavila.

U naprtnjači darovana boca vode,
da im bude lakše, ljudskije,
mladićima mojih i tvojih godina.

Negdje tamo duboko u Bosni.

Više ih nikada vidio nisam.

Vidio sam samo slobodu.

 

GODINAMA POSLIJE

Gledali smo se u oči, Vukovare ti i ja,
toga snjegovitoga zimskoga dana.
Išao sam Trpinjskom cestom, Mitnicom,
ti si ranjen bolovao na svojoj postelji.
Na groblju tišina, i hladnoća, i red,
hrvatski vitezovi spavaju svoj vječni san.
Ne smije ih nitko buditi, bdjet ćemo pozorno,
i mi ćemo jednom poći prema njihovu odredištu,
hoćemo li samo biti dostojni susreta s njima,
hoće li nas sve zajedno Bog pomiriti s drukčijima?
Ovčara nijemo upire prstom u maglovitu daljinu,
tamo su oni koji su sve dopustili, priželjkivali,
kakva li im sviću jutra, sanjaju li što?

U razrušenom franjevačkom samostanu topla molitva,
namjesto slika vjernici u crkvi gledaju ranjene cigle,
kroz prozor i vrata ulazi vjetar i pozdravlja ih,
njihova su srca ljudska, njihova su srca snažna.
Isus se nekada rodio na sličnome mjestu,
zašto se danas ne bi rodio ovdje, tu kraj drvena oltara?

Godinama poslije u mome srcu odjekuju vijesti s krugovala,
nisam se ovdje borio, ali jesam strahovao i nadao se,
negdje drugdje bio spreman ostaviti kosti,
Vukovar je tamo, a i tamo je ovamo, sve je to zajedno.
Dopusti Vukovare zato da te zagrlim, da te poljubim,
kao prijatelji sastat ćemo se i rastati u isto vrijeme.

Pretvorit ćeš se ponovno u ljepoticu, šapće Vuka,
hrvatska suza raširit će se u pobjedonosan smijeh,
bit će opet pjesme, ribe i dobrog slavonskog vina.
Dunav će namignuti vragoljasto, zamirisat će proljeće,
probudit ćeš se iz teška, grozomorna, blatnjava sna.

 

PLOČA

Na ovom su se trgu igrala djeca,
imala su svoj svijet i svoje snove,
ljupkije od čelika, baruta i vojnikā.

Jednom u Domovinskom ratu.

Fijuknulo je i bljesnulo iznenada,
sunce je prestalo sjati, ptice pjevati,
roditelji se uhvatili za srce.

Jednom u Domovinskom ratu.

Dvoje mladih zastaje i čita,
ploča je crna, slova su zlatna,
suza topla kliznu niz lice.

Jednom u današnje vrijeme.

 

PODIVLJALI RATNICI

Daleka je ta zemlja Vijetnam,
teško je mogu naći na zemljovidu,
ali postoji, sa svojim gradovima i selima,
brdima, rijekama i jezerima, i šumama,
ljudi tamo pate kao ti i ja, raduju se isto tako,
i sunce nam je zajedničko, i zrak,
i planeta na kojoj obitavamo, i još mnogo toga.
Priznajem još jednom da nikada tamo bio nisam
i ne znam hoću li ikada biti, stvarno ne znam.
Ali oni su bili, oni, samouvjereni ratnici,
i ništa vidjeli nisu, osim svoje sebičnosti.
Protutnjali su kao horda divljih konja,
negdje tamo s Divljeg Zapada, Bog te pitaj odakle,
ječala je priroda, i ljudi, i zrak, životinje se sklanjale.
Prah te zemlje upio im se u kožu, u nosnice,
ni danas ga još isprali nisu, još ih budi u snovima.
Sada su tu, podivljali i tuđi, istina, privlačne vanjštine,
stope im idu u krivom smjeru, oni to ne vide,
dječaci neki obješenjaci ubacuju im kamenčiće u tabor,
i smiju se, smiju se, a oni ih gledaju ne shvaćajući.

 

NA BADNJU VEČER 2002.

Spustila se tiho Badnja večer na naš kraj,
još jedanput u svojoj odjeći staroj, ali blistavoj.
Naše su novine suvremene, i televizija, i radio, i…,
pa ne govore mnogo o tome, imaju prječega posla.
Kroz prozor čujem zvuk zvona i zvuk divlje glazbe,
u zemlji smo Hrvata, ništa čudno, bit će tu još posla.
Herodi stoje sa strane, lukavo i budno motre.
Djeca k'o djeca, ništa ne znaju, jaslicama se dive,
gle kako voda žubori, Isus spava, vol drijema,
otac je unosio badnjake, namještao trobojnicu,
oči su mu bile tople, baš kao u Marije večeras.
U knjizi čitam o Haagu, o nama, o njima,
kakva je to povijest, tko nam je namijeni?
Spustila se tiho Badnja večer na naš kraj,
puk se sprema za ponoćku, svjetla gore,
noć je mirna i snijeg pomalo sipi,
sve je isto kao i lani, a opet tako novo,
Bog ne zaboravlja svoj nevoljni narod,
primit će ga pod svoje skute i pomilovati.
Pucnji su odjeknuli bez najave, bezdušno,
ne, nije to veselje, to je smrt i mržnja,
Kostajnica ostaje bez svojih sinova i kćeri,
onih što su zapamtili progonstvo i palež.
Hrvati san svoj snivaju, oni im ga ruše,
još malo i Isusovo ćemo rođenje slaviti,
anđeli pjevaju o miru, o suživotu, o pravdi,
kada će to biti, stvarno ne znam, možda ni drugi,
znam samo da će hrvatski narod tomu nazočiti.

 

ODLAZAK RATNIKA, II.

Njihove ulice iz djetinjstva više ne izgledaju isto,
kao da su se beznadno rastali, a duboko se vole.
Gledali su kako napadačevi topovi oru cvijeće, ubijaju kuće,
pokretani tko zna čijom rukom, u koje prljave namjere.
Trebalo se suprotstaviti i krenuli su toga maglovitog jutra.
Pratile su ih ukočene oči njihovih najbližih, voljenih,
drugi su bili u podrumima, negdje daleko u svijetu.
U srcu su nosili opojni zov slobode, dostojanstvo čovjeka.
Pobijedili su unatoč svemu i svakomu, s nadom u očima.
Pijani od sreće slikali su se s poznatima i nepoznatima.
Sada ih te slike more više nego išta drugo na svijetu.
A kamo ste to išli, pitali su ih duboko zavaljeni u stolice,
bespotreban je to bio rat u ova suvremena vremena,
propitat ćemo vaše ponašanje, objasniti što se dogodilo.

Ponoć je već prošla i hrvatska himna na radiju odsvirala,
žena i djeca spavali su gladni, s crnom mišlju o budućnosti,
on je bio bez posla, umoran, shrvan slikama s ratišta,
neprestano su ih budila svakodnevna događanja, nepravde,
na televiziji je pogledao još jedne bezlične uvrjedljive vijesti.

Pucanj je odjeknuo gradom koji ga možda uopće ni čuo nije.

Ratnik nakon pobjede odlazi svojim suborcima na priču,
a Hrvatska i dalje grca pod nečijom teškom čizmom.

Trznulo se pospano dijete i otvorilo oči usred umirujućeg sna.
Sutra je pričalo da mu je blagi ratnik svoje odličje davao,
a njegovo mu se smiješilo u daljini, poput izlazećeg sunca.

 

TRI MUDRACA

Na početku smo dvadeset prvog stoljeća,
a za slobodu i dalje nesmiljeno robijamo,
tamo u tuđim dalekim zemljama.

Nismo svi dovoljno jaki križ nositi,
oni to znaju i kušaju nas slomiti,
hoće nas pobijediti, osramotiti.

A Božićna je noć tiha, miroljubiva,
uznika se naših iz dubine spominjemo,
svima sve opraštamo, ali stati ne ćemo.

Ne daju nam to suze ranjene djece,
očeve svoje ona ne viđaju dugo,
noću ih sanjaju i trzaju se nijemo.

Gledaju nas tri mudraca upitno,
nije im jasno što nam je danas,
na put treba krenuti, Dijete pronaći.

Zastajemo časak i ruku pružamo,
njihova je topla, prijateljska, uvjerljiva,
hodamo tako u smjeru privlačne slobode.

 

NJIHOVA STAZA

Tamo gdje su mnogi od njih sada,
ne dopire prasak granata, ni udar naboja,
čuje se samo sreća koja pršti kao smijeh.
Ne, nisu se prestrašili i pobjegli,
prošli su oni uzdignuta čela svojom stazom,
stazom od čelika, stazom od smrti.
Dragovoljci su bili u teška nesnosna vremena.
Dolazili su iz svih krajeva i zemalja,
praćeni ljubavlju, vjerom i ponosom.
Domovina je bila ugrožena, ognjišta razorena,
neprijatelj je nadmeno vjerovao u oružje,
oni su vjerovali u sebe, u krunicu oko vrata.
Išli su svojom stazom, u povorci, kao braća,
pamtila su ih praskozorja, rosna trava
i mrav kojega nisu htjeli zgaziti na putu.
Šapćemo danas tiho da u miru Božjem počivaju,
dotle mi nastavljamo njihovim korakom,
prepoznajemo im stope, prepoznajemo im stazu.
Što li nas čeka na njoj, hoćemo li uspjeti?
Pogledaj nas, Bože, kao i njih, i korake nam učvrsti,
ne želimo se osramotiti, sve bezobrazno zaboraviti.

 

U NEBO ZAGLEDANA
                                 Ljubici

Rađala su se mutna teška jutra,
znala si to po drhtaju svoje tople duše.
Domovina se odupirala povijesnim burama,
patila, tražila prijatelje i snivala.
Čuvala si je žarkom molitvom i nadom,
onako kao nekada prije za vrijeme učenja.
U nebo si gledala i nisi se bojala,
osjećala si Bog je tu, drugi su tu.

Tratinčice su se ugibale pod dodirom čizme,
bilo je takvo doba, ti si se molila.

Kraljica mira gledala je i smiješila ti se,
dala si joj svoj glas, svoje vrijeme.
Oslanjali smo se na tebe, vjerovali ti,
stjecali smo prijatelje razasute na sve strane.
A ti, što si mislila dok si pepeo otresala,
dok je podrum stiskao i pričao svoju priču?
Znam, ti si u nebo gledala, ljepotu živjela.

Otišla si uspravno kao što veliki idu,
riječi su blijedi odsjaj tvoga hoda.
Znaš li da je baka Ruža pitala gdje si,
svjedoci su stotine njih, tisuće njih,
radio valovi su s uzdahom zašumjeli.

 

VREMENA NEKA BIVŠA

Požutjele su fotografije u mom trošnom albumu,
očito je da su se nabrale puste, uzbudljive godine.
Imena neka već sam zaboravio, lica nisam,
jer ugođaj doživljenoga stalno titra u meni,
tjera me čuvati ih i rijetko pregledavati.

Danas su pljunuli na naše generale,
tamo u Haagu, kao na Njega u Jeruzalemu.
Nevinost je tekla potocima, rijekama,
smijali su se cinično odlazeći na počinak,
posao je svršen, još samo udariti točku.

Gledam se u vojničkoj odori, našoj, hrvatskoj.,
Prolaze lica, bojišta, strepnje i nadanja…
Nosili smo tih dana prkos u umornim očima,
nismo dali da nas pregaze, u ništavilo odvedu,
pobijedili smo, zadivili svijet, njih razljutili.

Mame nas sada u stare komunističke lance,
preko medija unatrag vraćaju nam dane,
obećaju brda i doline, u uho zavodnički šapću,
bojovnici zato ponovno dižu svoj glas i stupaju,
zemlja se trese, priključuju se mlađi, odmoreniji.

Listam album, plovim događajima prošlim,
proleti nekad sjenka licem, žigne u prsima.
Nije uvijek bilo lako, moglo je možda drukčije,
odmahujem rukom jer povratka na to nema,
novi putovi, novi izazovi, nove pobjede su tu.

 

TI DANI

Još jedanput bacio si pogled:
murva, stara kuća, novi dom.
Žena skamenjeno stoji na pragu,
djeca joj nemirno hvataju skute,
a ti, ti slutiš dolazak slobode.

Pjevate u kamionu, onako svatovski,
u srcu vam tutnje ratni bubnjevi,
opet ste zajedno, kao prije mnogo godina.
Iskačete na prve pucnjeve, bitka počinje,
ratna se zastava leluja, leluja na vjetru.

Klinac te večeras izveo na sladoled.
Kimnuli smo ti glavom u prolazu,
znamo da se svi nisu vratili iz Oluje…
Hoće li i ovaj klinac to razumjeti?
Razgovarate prijateljski, u suton dana.

 

VOJNIČKE PRIČE

Nikakve glazbe tu bilo nije,
samo gradska obična birtija,
sastali se stari ratnici,
noć je, novi je dan počeo,
šume priče o tim trenutcima,
opasne, ubitačne, lomljive.

Trebalo je ostati čovjek,
tamo su bili oni, naoružani,
ovamo si bio ti, s okusom nade,
uloge tako pomno podijeljene,
kukavice bijahu u zavjetrini…
Tko će komu slomiti vrat?

Pije se crno vino, znalački,
onako malo u dnu čaše,
odmotava se polako crna noć,
ječe škrte vojničke riječi,
došla nova vremena,
rastu neka nova djeca.

 

MIJENE

Pročitah nečije tuđe poticajne riječi,
nepotpisane, one što stižu elektronički,
stajao sam nad njima i polako snatrio
dok je bilo još jedno sivo, oblačno jutro.
Prepoznah i svoju žicu pa mi zasja sunce,
malo odluta kad sretoh umorna prijatelja,
život prolazi i doživljeno klizi u zaborav.

Sinoć sam opet čuo smirena ćuka,
po danu, pak, slušah raspjevane cvrčke,
vratiše se nakon kiše i hladnoće,
još im je do pjesme i veselja.

Gledam slova, mislim teške misli.
Otkopavasmo danas one iz bivšega rata,
jugokomunisti ih kao na vrpci riješiše života,
a ja bih trebao biti nježan i jak,
trebao bih biti suosjećajan i sretan.
Mogu li ja to, nepoznati pišče?
Dirnuli su mi u domovinu, u njezine ljude,
progonili ih kao bijesan pas mačku,
sada sve to nastoje prekriti zaboravom.

Pjevao je pjesnik u tamnici,
čitam mu knjigu, spašenu u dosjeu,
tada ga je progonila, sada mu svjetla obraz,
on je, pak, uvijek isti, vremena nipošto nisu.

Trljam oči, dosanjali su se neki snovi,
pjesma je pronašla moj narod i on nju.

 

ONA JE ŠUMJELA
                    Peri Borasu

Nosili su ga tog zimskog popodneva,
povorka je bila žalobna i duga,
hodili smo šuteći i razmišljajući,
jer još si mnogo mogao dati.

Molitve su otišle pred Božje lice,
a onda te stadoše spuštati u zemlju.

Ne tako davno branio si dom,
bio si u rovu, na braniku domovine,
pjesma ti ipak ne zamri na usnama.

Prenuh se kad razglasom zašumi glazba.
Prepoznah je, to je ona za moje riječi,
znaš, one o rovu, molitvi, domovini.
Spjevah je u neko popodne,
iz odlučnosti, ljubavi i poštovanja.

Šumjela je povijest tih trenutaka,
kao lahor kroz grane borova.
Ti ostaješ, mi polako odlazimo,
srest ćemo se opet jednoga dana,
tamo gore u Božjem licu.

 

BI TAKO

Vlast stiskla humsku zemlju,
nemilosrdno, ona jugoslavenska.
Ante je brao duhan, rano, rano,
žudio je još mekog dječjeg sna,
ali novac je nekako trebalo namaći.
Dok je pucala hladna bura,
marno je učio iz kupljenih knjiga.
Uništit će prostrana polja duhana,
zasijati..., što ono, Bože?
Odazvao se prvom zovu trublje,
stisnuo pušku kao nekada motiku.
Zarumenila se naša prelijepa zora,
pukao gromovito bljesak, oluja,
oživjela hrvatska mjesta i polja.
Stigla sloboda, posve drukčiji dani,
sada smo svoji na svome.
Pričao bi možda još tako djed,
ali Jelena ga povuče za brke,
ona hoće igre, bezbrižnosti dječje.

 

HRVAT I ONI
           Zvonimiru Čiliću

Na sudu u Haagu,
objesili Hrvatsku naglavačke,
rekao bi stari dobri Matoš.
Pitali su ga stvarno svašta,
njega iz srednje Bosne,
pa i kad je unovačen.
Rekao im je odlučno: Nikada,
ja sam se sam rado prijavio.
Gledali su ga posve bijelo,
budala čovjek i gotovo.
Zacijelo je neki žgoljo,
a oni su bogati i slavni,
samo da im ona žena nije...,
samo da im ona djeca nisu...
On, Hrvat, u kasno popodne,
uz njihove prazne poglede,
časno je pisao stranicu života,
gledajući u oči obitelji,
gledajući u oči svoga oca
što na Križnom putu nesta.

 

TAKVI SU BILI

Svu noć slijevala se vojska,
dok su mjesta nemirno spavala.
Zamicala je hrvatska mladost,
uz brektave zvuke kamiona.
Oluja im je bila u očima,
toplina duboko u grudima.

Oglasila se pred samu zoru.
Gorjelo je tada nebo, zemlja,
neprestano se napredovalo,
žurilo se prema granici,
da je se utvrdi, zatvori,
jer iza je sanjani dom,
makar spaljen i opljačkan.

Onda se opet slila vojska,
u naša mjesta, naše gradove,
s pjesmom na usnama,
jer sloboda je bila u rukama.

Takvi su bili ti olujni dani,
priča bojovnik bez posla,
u zadimljenoj seoskoj krčmi,
ali zadovoljan u duši.
Država se ipak rodila,
naučit ćemo graditi ju.

 

DVIJE OBALE

Kad puca puška,
il' se netko ženi,
il' netko mri.

Bi tako odvajkada,
u zemlji humskoj,
zemlji ponosnoj.

Ne htješe to Turci znati,
jadna li im majka,
stisnuše raju zlo i naopako.

Puče puška u Dračevu,
pogodi sultana u Stambolu,
jeknu gora, jeknu dol.

Don Ivan bunu raspiruje,
ide za njim staro i mlado,
slobodu tiče na obzorju.

Onda opet ustaše drugi,
smrviše zvijezdu, kokardu,
zrak se udahnu svježi.

Don Ivanova vojvodina,
naša Herceg Bosna,
dvije obale, rijeka ista.

 

....................................................................................................................

 

OPĆENITO

 

HERCEGOVINI

bili su često grubi prema tebi
razgonili ti sinove trnuli ognjišta
ali ti si uvijek znala svanuti u zoru
umiti se za novi dan spremiti se
za nova prijateljstva i nove ljude

očaj nikako uspio nije
unakaziti tvoje drago materinsko lice

djeca su ti tvoja tepala i onda
kada su hodili tuđim hladnim pločnicima
sanjali o tvome rastu ljepoti i snazi
pričali o tebi svojoj djeci
bez obzira što ona nisu mogla
uvijek razumjeti roditeljske riječi

nisi zaboravljena
kolijevka se zaboraviti ne može
jedno si od onih prostora što ulijevaju život
otvaraju nove vidike i svojim dodirom liječe

 

SVOĐENJE RAČUNA

Uveli su nas u baruštinu
(nije važno što mi to nismo htjeli),
izmišljali nam vođe, trovali njihovim djelima,
tjerali su nas da se smijemo, široko,
neprestano provjeravali jesu li uspjeli,
samo nisu mogli zaviriti u našu dušu,
čuti našu molitvu i naš bunt.

Vremena su prohujala preko nas
kao vlak tračnicama u noći.

Sada zaista nije važno da se to zbilo,
važno je samo probuditi se do kraja,
i dalje čuvati toplu pjesnikovu riječ,
prkos kojim su se izgovarale hrvatske riječi.

Put kojim idemo
ne bi smio mirisati njihovim cvijećem.

Bijeli smo galebovi u letu,
pred nama je sloboda neba,
zemlja na kojoj moramo živjeti,
vrijeme koje moramo isklesati
u predivan spomenik stvarnosti.

 

BLUES ZA SAMOGA SEBE

Anđeli će me jednoga dana prema nebu ponijeti,
krila će im biti lagana, satkana od mojih dobrih djela
(nadam se da ću ih dovoljno sakupiti),
putovat ćemo iznad ove zemlje gledajući je toplo.
Ne znam hoću li pronaći svoju malu Hrvatsku,
ali bit će mi u srcu kao životvorni kucaj.

Zato kada dođe to vrijeme zastavu mi pripremite,
položite je po meni da mi ona bude odvjetnikom.
Znam da slab je Bog na nju zbog mnogo razloga.
Poslije pozdrava dostojanstveno je skinite i smotajte,
baš onako kako su radili mnogima ovih godina.
Njihove su namjere duboko i u mome srcu.

Neka se dogodi blues uz usnu harmoniku,
teška je ova dolina suza, znam, ali pobjedljiva.
Uvečer treba znati otpočinuti od dnevne žege,
sjetiti se Galilejca što ribare je svoje poučavao.
Negdje je on tu i sada, skuplja svoje učenike,
samo da mi vrata ne budu zatvorena, prozori zastrti.

 

MOLITVA ZA MOJ NAROD

Dotakni narod moj, Gospode, ovih dana,
izliječi ga svojom jakom desnicom,
dugo je lutao pustinjom, teško i bolno,
tragovi su još vidljivi na njemu,
nemoj mu zamjeriti, nemoj ga odbaciti.

Ni meni ne zamjeri kad ti se ovako obraćam,
oba su Zavjeta u meni, i Stari i Novi,
kušam sve pomiriti, lijepo lice izgraditi,
nije to lako, vukovi počesto gladni zavijaju,
ja im ne mogu pripustiti ni sebe, ni svoj narod.

Vjerujem u tvoju mudrost i čisto srce,
ti ćeš znati razumjeti nježne drhtaje hrvatske,
ne dopusti da se ikada ugase, neka svijetle,
bez njih bi glazba ovoga tvoga svijeta bila siromašnija,
biće tvoje tužnije za nestašnog iskrenog prijatelja.

 

SVIJEĆE U NOĆI

Pred bistru hercegovačku noć
upaljene svijeće na humkama gledam.
Čine mi se kao svjetla grada,
samo mirnoga i povučenoga u se.
Vjetar se igra njihovim plamenom,
a iza svakog jedna povijest stoji,
ona opora hercegovačka i hrvatska.
Noć se spušta i tamom obvija sve,
samo svijeće plamte i to jače što je noć gušća.
Prepoznajem da uvijek je tako bilo,
pa i onda kada su nas u rana jutra budili
i vodili u svoje brloge tužne i sive.
Svijeće su tada gorjele u srcima majki,
u srcima svih onih što su znali.
I noć se pretvarala u dan,
a dan u nas.

 

DOM

Dolje negdje, ispod ovih oblaka, moj je dom,
nježan i jak, prkosan i gostoljubiv kao ljubav.

Zrakoplov plovi, moje misli s njime,
a domaćice su ljubazne, htjele to ili ne,
ljušte se sjećanja, duša se rastvara u cvijet.

Vidio si izloge pune svega i svačega,
natpisi su tajanstveno žmirkali i zvali,
hodao si ulicama europskoga grada,
slušao Europu kako diše,
kako prede kao sita mačka
i čuo sebe kako nijemo vrištiš:
ovo nije moj dom.

Zašto nije, pitale su okolne zgrade,
ti misliš da si drukčiji, možda bolji?
Ovo nije moj dom, uporno si ponavljao,
u mom domu cvjetaju razgovor i mir,
ljudi se susreću uz šalicu kave,
žele jedni drugima dobro.

Pusti snove, prihvati se stvarnosti,
podrugljivo ti odgovaraju trgovi.
Ti, ipak, dostojanstveno hodaš naprijed,
sjećaš se svojih mrtvih, bitaka teških,
odatle kao zraka u cik zore,
uzdiže se toplina i blag odlučan pogled.

Hoćete li što popiti, pita me domaćica zrakoplova,
ne, hvala, odgovaram zbunjeno, a ona se smiješi.
Upravo sam gledao veličinu malenosti svoga doma,
Bog ga je držao na svome sigurnom dlanu,
igrao se s njim i želio mu dobro.

 

BIJESNI KONJ

Moj narod što je meka srca
odnekuda je iznenada dojahao,
dok je nastajalo zbunjeno djetinje jutro.

Nitko sa sigurnošću još ne zna
iz koje je zemlje pristigao,
na kojem je to mjestu uzjahao.

Ono što se zna jest samo to da je
negdje zanoćivao, negdje snove sanjao,
tko mu se protivio, trebao je biti jači.

Pogled mu je, tko zna zbog čega,
osvojila današnja domovina,
i tu je ispružio svoje umorne kosti.

Odlučio je rasedlati vjerne konje,
živjeti u miru s drugim suputnicima,
pokušati od izbjeglice postati domaći.

A upravo mu to počesto nisu dali,
pokušavajući ga uvjeriti da je zalutao,
na pogrješnom mjestu poželio ostati.

Zato su mu crne horde rušile izgrađeno,
plašile ga mrakom što proždire,
podmetali mu svoje opakosti i laži.

Dolazile su sa svih strana zemlje,
u svako doba dana i noći,
poput okorjelih prljavih lopova.

Moj narod bijesna konja jaši,
tko će mu pomoći pripitomiti ga,
smjerno ga odvesti na pojilište?

 

NJEZINO IME

Dan je lijep, kao misao dobra čovjeka,
htio bih mu se otvoriti, prijateljem ga učiniti.
Ne uspijevam, domovinu mi, naime, kradu,
oni čija su lica zavodljivim prahom posuta,
koji nevine riječi izgovaraju kao da režu nožem.
Bože moj, što to učiniše od riječi,
zar ne znaju da će im one jednom biti suci?
Ne će tada vrijediti ni grimiz ni zlato,
svatko će sebe otvorena lica susresti.
I što će vidjeti za neku je drugu pjesmu.
Znam samo da tada moja će domovina stajati časno,
izbavljena od svih mrakova i svih probisvijeta.

Kako da joj, dakle, uzvišeno ne spomenem ime:
to si ti i ja, sa svim svojstvima svojim,
imena kradljivaca nipošto spominjati ne ću,
neka na njih teški zaborav padne
kao zastor poslije loše predstave.

Svaki je dan novopronađeni dragi kamen
za staviti u mozaik ponosne nam domovine,
javlja mi se spoznaja u srcu u drhtaju topline.
Znam to i kušat ću biti na visini zadatka,
poput dragovoljca u blatnjavom rovu,
dok se sunce pomalja i cvijeće se proljetno budi.
A njezino ime na obzorju mudro šuti i plamti
osvjetljujući mi dan, bistreći mi srce i um.

 

SLIČICE IZ HRVATSKE

Sv. Ante zaplovio je izjutra na vrijeme,
sigurno je sjekao more, iako mu je ovo prva vožnja.

Jaki, kapetan broda, pušio je polagano lulu,
dugo je sanjao o ovoj plovidbi, radovao joj se.

Uplovili smo u uvalu Lonđin, mirnu i čistu,
more je bilo bistro i plavo, kao nebo moje domovine.

Smjestili smo se na mjestu Tvrdica, malo ponad mora,
kućica nas je primila prijateljski, smješkala se.

Kušo se brinuo za mnoge stvari,
to je njemu prirodno, mudrost kojom se živi.

Uvečer smo bacali mreže s kajića Mate,
ujutro smo gledali jesmo li imali sreće.

Đani se marno upućivao u ribarske tajne,
kušao život naših predaka, odgonetao mu tvrdoću.

Molili smo se na nedalekom Otusu,
crkvica je bila sv. Ante, podrijetlom iz dvanaestog stoljeća.

Slagale su se lagano sličice kao listovi biljke u proljeće,
moja je domovina Hrvatska disala i mi smo joj slušali dah.

 

ZEMLJA ČUDESA

Nitko tu nije htio dolaziti i graditi svoj dom,
tek hajduci što su harali i sa sebi sličnima ostajali,
jer bilo im je tu dobro, izazove su voljeli, i slobodu.
Hercegovino, što Hum se zvaše, zemljo pradjedova mi,
zemljo što smije se nekome u brk i s njim vino ispija,
što da s tobom učinim, kako da te čistom očuvam?
Uvijek kada zagusti zna se na koju ćeš stranu,
zbog toga si neprestano razapeta na životnom raskrižju,
između onih koji te mrze i onih koji te ljube.
Ipak, unatoč svemu tvoj je dom uvijek otvoren,
može se doći i ostati ako želiš, ali cijena se zna,
zemlja Humska traži srce i munju u pogledu,
kamo god se pođe sa sobom se ustrajno nosi,
tuđi daleki gradovi postaju tako samo prolazišta,
do onoga trenutka kada se bude vraćalo.

Prepoznajem danas znak na tvome čelu i sretan sam.
To kraljica Katarina skuplja svoju rasutu djecu,
dovodi ih u svoj Hum i poput majke tepa im blago.
Vjetrovi, naime, opasno ovim krajevima pušu,
ne smiju ih zamesti, ne smiju ih ožalostiti.

Na mome dlanu tvoje srce počiva i gleda me.
Razumijemo se dok jesen mirna Humom pada.
Još malo pa će grožđe biti zrelo, i dunje,
ubrat ćemo ih za nas, za naš sretan put,
poslušat ćemo što nam to šapće kamenje,
i kadulja, i šipak, i drača, i smokva, i trešnja,
živjet ćemo puni miomirisa zemlje čudesa,
čudesa što ih razumiju samo oni blaga srca.

 

SUVREMEN SAM

Nešto ću vam reći, onako u povjerenju:
beznadno ljubim svoju domovinu,
ni osjećaj prve ljubavi tome dorastao nije.

Znam da ovo nikome ne će te kazati,
nije da se nečega bojim, samo...
znate, reći će mi da nisam suvremen,
a ja to jesam, zaista vam kažem, jesam.
Stavit ću to i u naslov ove svoje pjesme!

 

ODGOVORI MI

Ovih smo se dana slučajno sreli,
pričao sam o svojoj, o hrvatskoj povijesti,
on je prepoznao svoju, baš svoju.

Bilo mi ga je žao, istinski.
Da je barem pošteđen on ili ja,
manje bi majki suza svojih isplakalo.

Ovako dobismo biser bolju oblikovan,
kamo da ga stavim, odgovori mi!

 

ZLA VREMENA

Ljudi, nastupila su zla vremena,
u našemu kraju iz čista mira poludio pjesnik.
Što se smijete, ta barem njima kažu da su takvi,
dakle, on se samo vratio u svoje prirodno stanje.
Znate, o tome su i naše nezavisne novine pisale,
svojim ludilom prešao je nevidljivo dopuštenu granicu,
pa su morali o tome svoj konačni pravorijek izreći
vrijedni čuvari društva sa svojim farizejskim licem.

Zgriješio je svojim ludilom, grdno je zgriješio,
rekao je istinu, golu do srži, neugodnu do bijesa,
prekršio je sva pravila poretka što se tek uspostavlja,
treba ga zato skloniti što dalje od naših nevinih očiju,
debela hladovina ne će mu smetati, tamo mu je mjesto.

Poludio, ljudi, pjesnik, samo se ne zna zna li on to.
Opijen je domoljubljem, vjerom, nadom u pravednost,
pa kako će takav nešto shvatiti, za veliko se boriti?

Zla su vremena, čudni ljudi okolo hode,
treba se čuvati, ne dopustiti da te tek tako slome.

E, moj pjesniče, uzdrhtala hrvatskoga srca!

Oprostite, tko je to rekao da je negdje pjesnik poludio?

 

DOGOVOR

Da, priznajem, kriv sam kao i čitava moja domovina.
Nisam više mogao trpjeti, dragi suče, a to je kažnjivo,
znam, čitao sam o tome dosta puta, ali sam malo što zapamtio.
Glava mi je tvrda i pamti samo slobodu, i slobodu, i slobodu,
pa kako da se onda ponašam prihvatljivo, poput janjca krotko.
Bilo bi najbolje da se nekako dogovorimo, nađemo na sredini puta.
Neka bude, evo, ovako: ti suče slomi verige, a ja ću ugasiti mrak,
ne moj, nego tvoj, onaj što te obavio kao ljuštura, kao bršljan.
Svjetlost će te poput sreće obasjati i u novo doba odvesti.
Bit ćemo tada zajedno, ti i ja, progonitelj i progonjenik.

Samo, mrak treba zgasnuti, daj puhni i ti malo, suče dragi.

 

KRIŠKA LJETOPISA

Proljeće je, buntovno predvečerje, mladac čita,
mladac drži ljetopis u svojoj bijeloj ruci.
Zvonio je već Anđeoski pozdrav,
razlijegajući se maglovitim gradskim krovovima.
Izranjaju likovi iz duboke prašinaste prošlosti.
Ovaj je ubijen te i te godine na ovakav način,
onaj je ubijen te i te godina na takav način.
Nižu se imena i prezimena kao suhe brojke,
a imali su dušu, Bože, baš kao i ja, kao i ovaj mladac,
nisu dali da im je otmu i zato su otjerani u zemlju,
zemlju hrvatsku u Bosni, Lici, Hercegovini...,
neki u zemlju tuđu što drukčiji okus imade.
Laž je da su šutke pali i da nisu imali što reći.
Još su se godinama prije toga borili i pobjeđivali,
čuvali su svoje hrvatstvo, čuvali su svoju vjeru,
ali krvarili su, Bože, nemilice iz mnogobrojnih rana,
nadali se Europi, ona im pomagala nije,
slala im tek palikuće i uhode, porobljivače i inkvizitore,
tek ponekad koju ljudskiju glavu.
Čita mladac i Bleiburga se dotiče,
kasnijih teških tamnica i smrti zarađene u njima.
Pitam se što li mu sve ovo znači?
Mrzim odgovor kakav god bio,
pomolit ćemo se još za njihovu dušu, k stolu sjesti,
život ide dalje, suklja kroz povijesnu tminu,
pale se nova svjetla, novi likovi nastupaju.
Ljetopis je sklopljen, stavljen po strani,
predstava nova počinje, stara je završena,
ja igram u njoj dok zastori ne budu spušteni.
Kada se to dogodi, što će mladac neki misliti o meni,
hoće li zastati barem tren kraj moga imena ili produžiti dalje?
Tko to zna, reći ću samo sv. Petru da mu milostiv bude,
podsjetit ću ga da život je tek kriška ljetopisa,
što najslasnije se kuša sa svecima u raju.

 

JESEN, PARIZ I JA

Jesen se polako primiče Parizu.
Upozorio me na to lelujavi žuti listić.
Otkinuo se s obližnjeg stabla,
a mi smo se vozili, začudo, brzo,
vidio sam ga samo u letu i na brzinu,
kasnije su ga pogazili prolaznici ili vozila,
netko jest i vjerojatno to ni opazio nije.

Diše Pariz dahom varljive ljepotice,
one kojoj dugo upućuju pozornost i tapšu je,
pritom misle na sasvim nešto drugo,
potpuno bezosjećajni na njezine uzdrhtale osjećaje.

Jesen se polako primiče Parizu.

Ma, baš me briga za to,
imat će tko opjevati te dane.
Gradove moje domovine zacijelo spominjati ne će.
Pjesmama ćemo ih u prolazu darivati samo mi,
ponosni hodočasnici ovom zemljom,
opirući se svakom naletu turobnih zlih misli.

Diše Pariz ispraznim sjajem i raskošju.

U autobusu i podzemnoj željeznici nitko nikoga ne pozdravlja.
Dvoje mladih, prljavi i s pivom poznate marke u ruci,
bauljaju ulicama, odsutno mašu budućnosti.

Na proputovanju sam prema svojoj domovini.

 

POVIJEST

Mirna zimska noć ležala je nad Rimom,
motrio sam to otvorenih očiju
s jednoga od njegovih brežuljaka,
slušao mu srce, zamjećivao sjaj u očima.
Što li misli, čemu li se nada ove noći?
Mnoge sam dane u njemu proveo,
sada sam samo u prolazu, u sjećanju.
Gledam obližnju kupolu sv. Petra,
tu negdje jednom su apostole pogubili,
a danas ih slave, žarko i predano,
preci hladnih izvršitelja naloga.
Posao je to, što ćete, živjeti se mora,
pogledajte tu opjevanu slavnu povijest,
pogledajte te grobove, tu umjetnost.
Gledat ću kad se meni bude gledalo,
ja sam samo Hrvat sa svojom sudbinom.
Dok su oni ovdje gradili, stvarali,
moji su ratovali, hrabro i bespoštedno.
Čujete li zvuk strjelice, zvuk roga?
Jesu li ih nagradili za to, koga upitati,
stekla je Europa još stotinu Rimova,
i bilo je još stotinu poginulih junaka.
Rimu moj, udahni duboko i probudi se,
došli smo ti u posjet, darove donijeli.
Želiš radoznalo vidjeti čemu su nalik.
Nama su nalik, nama, nikome više.
Sat otkucava vrijeme, mjesec s neba zuri.
Povijest je u našim rukama, čvrsto,
povijest je u našim venama, duboko.
Čudiš se, eh, da, čudiš se, stari moj.

 

POUKA JEDNOGA SLIJEPCA

Velike riječi u srcu, olovka koja slabo piše,
vani se polagano spušta sparna ljetna večer,
moj me narod tuče u čelo, u glavu ulazi.
Hoće da kažem odlučnu i hrabru riječ za njega,
a ja sam samo čovjek, krhak i nepredvidljiv,
ni sa svojim poteškoćama ne znam što ću,
kako ću onda znati s tuđima, majko moja mila.

Uzimam knjigu povjesnicu, o svome narodu učim,
velik je, kaže ta knjiga, kao Jadransko more,
a neki bi ga običnom baruštinom htjeli nazvati,
ne porobljava tuđe domove i gradove, pitom je,
kada ga napadnu bori se kao lav, kao…
I još je mnogo toga bilo, nisam mogao dalje,
radije bih da je moj narod kao i drugi,
da ga se boje i sanjaju noću, da mu se ulizuju,
lakše bi mu bilo, zaboravio bi na neizvjesnu vojnu,
ovako, spao je na mene, kao da me ne zna.

Ma, nije važno, zajedno treba ugaziti u blato,
bit će još puno predvečerja, samo mnogo ljepših,
i olovaka što jurišaju i pobjeđuju razvijenih zastava.
Kazao mi je sve to stari slijepac prilikom svoje šetnje,
i još mi je mnogo toga rekao što je za drugu pjesmu,
vjerujem mu, bolje on vidi od drugih, mnogo više zna,
patnja ga je do kraja pročistila, pripitomila i osnažila.

 

PONUDA

Roditelji su moji govorili ikavicom, onako prirodno i lijepo,
bilo je tako i s njihovim roditeljima, i s njihovim, i s njihovim.
Ja tako ne činim, školovan sam, pišem knjige na drugi način,
ne mogu tek tako odbaciti ono što sam do sada napravio.

Gledam mačku kako skače ispred zida kuće u mome selu,
zna li ona da sam se baš tu rodio, godina onih siromašnih?
Sada je ostao samo zid ugrađen u novu kuću za neke druge,
ostalo je i moje sjećanje na petrolejku, ubožnost i prozorčić.

Šumi ikavica u meni kao ponornica Hercegovinom,
slušam to neprestano i očekujem kada će izbiti, prokrkljati,
mora se to dogoditi, svi ćemo malo pomoći, rukave zasukati.
Za početak, žrtvujem šum nekog drugog izgovora.

Oprostite, ne će to tako ići, bune se neki drugi, i to žestoko,
u svoje i u tuđe ime, neki s većim uspjesima i častima,
njihova su imena u javnim glasilima, u stručnim radovima.
Imaš ti još puta da bi stigao do njih, polako samo, ne žuri.

Ne zamjerite, ispričavam se smjerno, htio sam biti na pomoć,
danas se, znate, naš brod usmjeruje novim pravcima i lukama,
zašto ga ne pogurati, zašto ne pronaći sebe, onoga pravoga,
samo se tada može putovati i pučinu kao kruh s maslacem kušati.

Ja sam svoj brod upravio i zastave pobjedničke na jarbole stavio.
Vraćam se odlučno na početak da bih uspješno kraju doplovio,
sjećam se svega, sve je to moje, samo povijesnu prašinu stresam,
pijem čašu crnoga hrvatskoga vina i pjevam kroz polje, kroz goru.

 

DOBRO JUTRO, KOLONIJO

Obala rijeke i dijete u svanjivanje dana.
Gledalo je prema jugu i očito se nije bojalo.
Motrile su ga ptice, travke, sav okolni svijet,
a ono se nije dalo smesti u svome naumu.
Htjelo je na drugu stranu i tražilo načina.
Trzalo se samo na riječi koje su odjekivale brdima.

Dobro jutro, kolonijo, Dobro jutro…, Dobro…

Padale su noći, svanjivali dani, rijeka protjecala.
Naišao je i starac sa svojim zavežljajem,
upućen kamo i dijete, ali klimavo i polako.
Ono ga je uzelo za ruku i povelo prema mostu.
Izgradilo ga je za sebe, za svoj sutrašnji prijelaz.

Iznenada je oblak ispunio dolinu i ogrnuo ga,
a neka se blažena milina razlegla zrakom.

Dobro jutro, kolonijo, Dobro jutro…, Dobro…,
postajalo je sve bljeđim i bljeđim.

Svanjivale su neke nove zore, dolazili neki novi ljudi.

U dolini je do dana današnjega ostao spomen na dijete.

 

MI SE VOLIMO

Moja je domovina silno zbunjujuća.
Kada kažem lijepa Hrvatska,
kada kažem Bosna i Hercegovina,
ima ih koji ne razumiju što mislim.
Ne znam zaista kako im pomoći,
meni je, naime, sve potpuno jasno.

Ja samo jednu domovinu imam,
zbog toga je čuvam kao svoje srce,
voleći obje njezine klijetke,
bdijući neumorno nad njima.
Sretan sam kada kucaju skladno,
mrštim se kada nastupe poteškoće.

Život nije neozbiljna igra,
pjesma je što se pjeva tisućama ljeta,
tko je čuje sve je, ama baš sve, razumio,
pa i ove moje jutarnje stihove snene.

Drava šuti, s njom i Drina,
pružajući ruke Jadranskom moru,
sjena Harauvatije s iranskih stepa
mirisom ispunja podneblje,
i nastaje blagdan, i nastaje slavlje,
ja i domovina volimo se.

 

U MOSTARU MIRIŠU LIPE

Ispod moga prozora ćutim kako mirišu lipe,
jer u Mostar je stiglo proljeće, sunce i vedrina,
ne znam kojim je povijesnim putovima putovalo,
znam samo da progovara kroz drvored, kroz lica,
pričekaj, gledaj kako se vedri, kako šumi blago.

O zimama ne bih, pustimo ih danas u miru,
bit će ih još i trebat će ih preživjeti, samo toliko,
radije gledam prkosno u lice oholim rušiteljima,
sjatili se sa svih strana i divlje viču: naše, naše,
a nije, ovo je tek samo naše, tvoje i moje.

Zvone zvona kod franjevaca i na katedrali,
razgone magle, odišu svježinom i snagom,
u Mostaru mirišu lipe i ptice udomljuju,
Neretva šumi i otječe ustrajno prema jugu,
a od tamo stiže toplina, bistrina i topao zov.

 

DUGO

Dugo su zastave u noći vihorile na vjetru,
dugo su oni gazili mrklinu u neprijateljskom zaleđu,
dugo su oni slavili njihovu blistavu pobjedu,
dugo su oni liječili svoje rane i umorne noge,
dugo su oni upisivali svoja imena u pobjedničku knjigu,
dugo su oni tražili svoja radna mjesta i malo razumijevanja,
dugo su oni pisali po svojim javnim glasilima,
dugo su oni govorili o Domovinskom ratu,
dugo je to bilo u zemlji hrvatskoj, zemlji napaćenoj,
dugo se kuhalo, dugo su svanjivala nova, naša vremena.

 

DOBRA VEČER

Vama, dragi lordovi, vrli skrbnici svijeta,
želim dobru večer i dobru probavu.
Dobru večer želim i vama hrvatski generali
dok trunete po zatvorima i javnim glasilima.

Ne ljutite se na mene, na moju slobodu,
ja sam ubogi hrvatski pjesnik i sanjar,
slijedim svoju zvijezdu, otkucaje njezina srca,
reče mi da vam se obratim, da vas pozdravim.

Čujete li bȉlo jednog napaćenog naroda,
njegov prkos, njegovu ustrajnost, njegov krik?
Ah, da, znam, nije vam lako, mili lordovi,
susreli ste se s tim narodom još na Bleiburgu...
Dokle će cmizdriti za demokracijom i pravima?
Vi, generali, zbog čega ste ga žilavo branili,
zar niste mogli uživati u svojoj moći i znanju,
što ćemo s vama, kako da vas nazovemo?

Dobra večer, uzvišeni prosvijetljeni lordovi,
dobra večer, generali što hajete za dom i Boga,
dobra večer, srebroljupci, dobra večer, dobri ljudi.

 

ŽAO MI PJESNIKA

Čitao sam dnevne novine,
a one mi pričale o pjesniku.
Već na početku rata, ovog našeg,
skrasio se u inozemstvu i zarađivao.
Kad je završio taj isti rat,
vratio se u svoj razrušeni grad,
pustio suzu i prokleo barbare.

I dan danas oči su mu rosne.
Neprestano priča o svome progonstvu,
neki mu svesrdno pomažu u tome.
I bi mi ga žao iz dna duše,
skrivećki, muški, ovlažiše mi se oči,
zbog njegove tuge pregoleme,
a njih nešto mi ne bi žao.

Odnekud izroniše likovi djece
što granata ih pokosi u igri,
zaljubljeni dvojac u šetnji,
kojega, pak, poljubi snajper,
majka obitelji s vjedrom u ruci,
što ne uspi doći do slavine...

Pustimo to, slike su prošlost,
pjesnik je živ živcat,
samo, meni ga je tako žao.

 

ONI PROLAZE

Bojovnici su odlazili na svoj opasni put.
Maglovitog jesenjeg jutra otišao je i on.

Hrabro se tuče, svjedočili su suborci.
Žena i djeca ponosili su se i brinuli.

Ukazao se nenadano na njihovoj televiziji.
U očima mu se vidio posljednji pozdrav.

Protjecalo je vrijeme, neumitno i uporno.
Zastor je pao na opora ratna događanja.

Tvojom i mojom ulicom prolaze žene i djeca.
A proljeće je, a ljeto je, a jesen je, a zima je.

 

NEMOJ, BOŽE...

Nemoj, Bože,
da opet ostane samo nada.

Bilo je dosta i tebi i nama,
godine su svanjivale mrke,
padali smo i različito se ponašali,
ipak smo mi krhka djeca,
trebamo zaštićenost i toplinu.

Nemoj, Bože,
da opet ostane samo nada.

Svanulo je novo stoljeće, čak tisućljeće,
gledaj kako nam zemlja cvjeta,
sjeća se sinova otišlih na vojnu,
ponosna je zbog njih i zato se kiti,
zna da se tijelom vratiti ne će,
ali je njihov duh tu,
koraca nijemo poljima.

Nemoj, Bože,
da opet ostane samo nada.

Dijete se sprema na prvu pričest,
zastavu stavljaju preko umrlog ratnika,
tvoja je to zemlja, naš dosanjani san.

 

MATERINA RIČ

Ikavicom pišem svoj prvi stih,
a treba sam i već napisati mnogo.
Nemilice su ukrali materinu mi rič,
pretvorili me u tuđinca samome sebi.
Ostvariva sam njiove zamisli,
sada više ne, nastojim skinuti lance,
a znam još će mnogo sapinjati me,
moj se krik ne čuje dovoljno snažno.

Ima li nas rabri upaliti baklje,
rastirati povisne magle i mrak?
Šiknula bi tad ikavica iz dubine,
ko vrelo u polju nasuprot kuća,
označila bi nas svojim žigom,
povela za ruku majčinski nižno.

Što je ono što nam krenuti ne da?

Povist kuca u obliku budućnosti,
ukazuju se neka nova obličja...
Jesmo li to mi ili daleki tuđinci?

Materina rič zove, opominje, moli,
tio i kradom otvaram svoja vrata,
moja se nutrina raduje, ja još šutim.

 

VAMA JE TO BILO NEŠTO

Valjale se teške jugoslavenske godine,
življah daleko, ali opet blizu,
pisma putovaše dugo, telefona ne bi,
sam iskušavah životnu sreću,
u zemlji vašoj, njihovoj, tko zna čijoj.

Arapski učih s mislima na Hum i Bosnu
sjećajući se Turaka, janjičara, koca…
Samo, što vi imate s njima?
Mi večeras zajedno pjevamo,
sutra ćemo se razići na sve strane.
Zar ima smisla išta vam reći na upit
je li komunizam divan, osloboditeljski?
Znam, vama je to bilo nešto,
ali razumite i mene i moj narod.

Ne znam gdje ste sada,
možda ste zaista postali komunjare
zaboravljajući moje ozbiljno lice,
možda ste izginuli ispod jeruzalemskih zidina,
kao očevi vam nekada prije na njima,
možda negdje prodajete revoluciju...
Ne znam stvarno što je s vama, prijatelji moji,
ja znam da sam preživio, udarcima unatoč,
i pišem sada neke tamo pjesme,
i ne daj Bože da sam komunjara.

Sanjao sam noćas da se penjem,
polagano, onom stazom prema Sionu,
pa onda prema dvorani Posljednje večere,
odatle gledam i Getsemani i grad u vrevi,
život ide naprijed, nikoga ne čeka,
a beduin prodaje jahanje na devi.

Okrenuh se prema Maslinskoj gori,
pa još malo tamo desno,
crkvica Gospodinova plača
ljeska se u zalasku sunca.

 

JEDNOSTAVNO POLITIČKA

Pričaš mi nešto o Domovinskom ratu,
natucaš o ustašama, NDH i domobranima…
Teške su to teme za popodnevnu kavu,
traže se prilagodljivci, oni za novo doba,
s obrisima dosade u vodnjikavim očima.

Zato, hajdemo o bezgrješnim partizanima,
moj bi otac rekao prokletim šumljacima,
antifašizmu, saveznicima i tim glupostima,
hajdemo o rock and rollu, godini '68.
Demokracija je, ljudi! Što se durite?
Zaplešimo, stiglo je nama sunce s istoka,
što zna djed i njegova carevina,
nova su vremena, nove namisli, nove...

Nisu se vratili s križnih puteva. Pa što?
Ostavili su kosti u tamnici. Nebitno je…
Oduzimali su im posao i kruh, bez veze,
tjerali su ih u inozemstvo, lijepo putovanje.
Ma, čemu ovo dosadno nabrajanje?
Upravo još jedne popodnevne vijesti
ponovno objašnjavaju kamo, kako, kuda.
Čekaj, samo da otvorim ove svoje uši,
pretvrdo su zatvorene… Ne ide, što ja tu mogu?

 

TVOJ I MOJ NAROD

Vani škrto proljetno sunce,
pred tobom napola dovršena kava,
uživaš u odmoru i okolini,
ovo je očito tvoj grad, tvoj narod.

Ja sam došao iz daleka,
vidim te prvi put, vjerojatno i zadnji,
i razmišljam što je tvoj narod činio momu…
Očito je da je bilo ružno i nepotrebno,
misliš li i ti tako, ne znam,
lice ti intelektualke tek marno sunce pije.

– Što misliš može li ih išta ogrijati,
njezin i moj narod? – kao da pitam oblake…
Ustajem polako, ti ostaješ, ja odlazim,
turistička razglednica utisnula se u misli,
pitanja bez odgovora stišću klijetke srca.

 

MULTI-KULTI

Opsovali su mi te kasne večeri majku,
nazvali me zadrtim nacionalistom,
zaprijetili mi ljudskim pravima i demokracijom.

Harisu ništa nije bilo jasno, kao ni Đorđu,
ispričao sam im sve u tančine, smijali su se,
kava je bila odlična, a za glazbu nismo marili.

Napali su me multi-kulti djelatnici,
a ja se sjetih bratstva i jedinstva, druga Tita,
bolje se to nekada radilo, moji drugovi i drugarice.

Padala je još jedna noć u Bosni i Hercegovini,
državi što je pretvoriše u krčmu, rekoše balkansku,
a mi samo žudimo za mirom, svatko u svome narodu.

 

DOK JOŠ NISMO

Sile nas na mir,
mame obećanjima,
straše kao djecu,
oni punih lisnica,
oni prazna srca,
oni slijepih očiju.

Dotle su nepokopani
naši mrtvi iz rata,
naši mrtvi iz buna,
naši mrtvi sa strelišta.

Majke kameno plaču,
očevi mrko šute,
djeca su zbunjena,
njih život čeka,
vas uporno nema.

Da, to ne dovršismo,
a sveta nam je dužnost,
zato idite, idite, idite,
ovdje vam nije mjesto.

Šapću vam to i travke,
žubore naši potočići,
pjevaju neumorno ptice,
pa poslušajte otkucaje srca,
shvatite što vam kažemo.

 

OTROVNO SJEME

Padaju riječi
glas
po
glas
u ljudsku povijest.

Oni o kojima se radi
sklanjaju se, bježe,
ali glasovi i riječi
uporno
cure
u
rečenice,
koje netko zaključuje točkom.

Klijanje može početi,
pojaviti se tekst
što će ga kušati pribiti
o mnoga čela i srca.

Rominja proljetna kiša,
zimsku prljavštinu spira,
mirisi u sobu ulaze,
i traju,
traju,
traju.

 

KRIJUMČARSKA

Noć je bila vedra, prava proljetna,
stapale su se slike i note,
on je svirao zanosno i vješto,
mi smo šutjeli i pili blizinu.

Pred očima mi slike krijumčara.
Nose duhan preko vrleti i bogaza,
kod kuće gladna usta povratak čekaju.
Čujem pucanj, dreku i psovke,
čujem i molitve, šum brzih nogu,
kovitlac života i smrti na dohvat ruke.

Ti njihovo si dijete, kao i mi ovdje,
htjeli su samo živjeti svoji na svome,
ali politika gramzljivih ne dade.
Borili su se, i tako do današnjeg dana.
Ti sada možeš u miru svirati Chopena,
ne zaboravi to kad stisnu huda vremena.

 

PRIGOVOR

Mogao si, vele, puno toga više,
spasio si tek na tisuće tamo nekih,
dotle uglavnom nisu bili u tome ratu,
nikako ili mrvicu i u ovom Domovinskom.
Prigovaraju nesmiljeno i naoko ozbiljno,
kao da je malo spasiti samo jednog čovjeka.
Ti dotle mučenički progovaraš kroz vrijeme,
a mi se nazivamo tvojom, Stepinčevom Crkvom.
I godine lete, i tvoj je glas sve jači i jači.
Smogli smo snage poništiti hudu osudu,
onu koju ti nisi priznavao, jugokomunističku.
Oprosti što to učinismo tek ovih dana.
Moram ti reći da i sam si kriv za to,
previše si nas volio, gledao nam kroz prste,
a mi smo još ustrašena djeca iz propalih režima.
Nije to ništa osobno, samo razmišljanje,
da bismo bili bolji, krjepči sinci domovine.

 

SVE JE TU

Pijemo vino crno kao noć,
pijemo vino jasno kao dan,
tu gore iza morskih valova,
a cijedimo i ulje iz žilavih maslina,
sve uz pjesmu cvrčka u njedrima.
Miriše prijateljstvo, odlučnost i ljepota.

Bog se široko nasmiješio,
Kraljica Mira dođe nam u posjet,
opismo se blagošću i poslanjem,
jer ozbiljni su ovo sada dani,
raditi nam je marno na Božjoj njivi.
Ta polja su zrela poput u jesen dunja.

Gledam sunce tamo na obzorju,
udišem ovaj zrak, ovaj ugođaj,
zemlja humska sve mi je dala,
pomalo sam u nevjerici zbog toga,
tuđinac me na svom jeziku nešto moli.
Shvaćam: ovo je naša zemlja, naš san.

 

SNAGA BLIZINE

Vjetar razbucao stijeg,
život razbucao Hrvata,
ogrnuti jedno drugim
utiru staze slobode.

U hrvatskoj domovini,
s obje strane granice,
ovih naših godina.

 

POGLED U ZRCALO

Njega nije bilo u tim dogovorima,
jer, rekoše, previše je siromašan i sam.

Oni su pravili povijest, za knjige i tako to,
on je živio za djecu, unuke, domovinu...

Srca si im mogao listati kao vrijednosnice,
njegovo je, pak, mirisalo na čistoću.

Došla je zima, onakva kakva ovdje zna biti,
oni su se smrzavali, on se grijao ljudskošću.

 

SUZA U KRAJIČKU OKA

Sjatili se pjesnici sa svih strana,
sjatio se puk u svojoj jednostavnosti,
a ja kroz okno sa sjedala zurim.
Okupile se kuće pri brežuljku,
usred njih crkvica i njezin toranj,
stameni dozivaju nebo i opominju.
Sada je, govore, život takav kakav jest,
slušam i nemam što posebno dodati,
tek naslućujem suzu u krajičku oka,
mog i naroda mog ispaćenog.
Pale se polagano večernja svjetla,
kao zvijezde u tamnoj povijesnoj noći,
obasjavaju i grle, o Bože, ovaj naš čemer,
odlaske u tuđinu, čežnju u srcu.
Snatrim o svemu tome i nestaje okno,
ostaju anđeli što čuvaju naše Ravno,
jedan dio domovine, jedan dio srca.

 

RONIM

Kipti ljepota u popodnevni sat,
a ja prstima morske kapljice diram.
Baš je dobro biti čovjek, Hrvat, ovdje,
šapće to i vjetrić milujući grane bora.
Jedino me buni stara oronula kuća,
tek korak od prolaza prema pučini.

Tko je bio i što se odigravalo ovdje?

Je li ovo mlinica koja hraniše puk,
samo gdje su žljebovi, kotači, voda?

Teška pitanja, a ja bih se odmarao,
okrećem se polako i zaranjam u dubinu.
Sol mi draška oči i nosnice, ribe prolijeću,
upekao zvizdan, cvrče cvrčci, tamo gore,
neka, polako, da malo ohladim glavu.

 

LJESKANJE

U predvečerje, ljetno, humsko,
plovili smo Domagojevim krajem,
s jednim tu iz okolice, britkim momkom.
Dok pirkao je povjetarac, šumjela trska,
ljeskala se povijest nam zapretana.
Odavde su kretale naše bojne lađe,
tamo su se zametali nesmiljeni bojevi,
jer htjeli smo slobodu, život kao i drugi.
Smijali su se gusari prijetećoj smrti,
nisu se bojali, bili su na svome.
I nikada ih nitko, zapamti, pokorio nije.
Tek su se sebe strašno bojali,
u trenutcima kad ti je svejedno.
Kako prije, tako i dandanas.
Slušao sam ranovečernje glasove,
sa strahopoštovanjem dodirivao vodu,
ovih rukavaca i majke Neretve.

 

VAŠE »LITO«

Sparno ljetno predvečerje,
uobičajen hercegbosanski gradić,
nešto pjesnika, novinara i umjetnika.
Puka je puno više i toplo nas ugošćuje.
Predstavlja se jedan između nas,
stihovi se silovito odašilju u noć,
nabijeni domoljubljem, obitelji i vjerom.

Razmišljam i sanjam otvorenih očiju.
Vidim kraljeve, princeze, silnu vojsku,
vidim kako me povijest mijesi i oblikuje,
nije mi neugodno, dapače, neka čini svoje.
Ja sam večeras Hrvat u hrvatskome mjestu,
ja večeras sudjelujem u njihovu Litu,
ja sam večeras presretan čovjek.

Nakon svega ostajemo dugo u razgovoru,
lete misli oko stola i hvataju nas,
ne smijemo popustiti, nadu otjerati,
bit će uvijek protivnih strjelica,
zaustavimo ih oklopom od htijenja.

Pjevaju rani pijevci negdje u dvorištu,
ulijeću k meni kroz otvoren prozor vozila,
šire se pospane oči i raduje uzavrelo srce.

 

O NJIMA I NAMA

Tramvaji su očito čudna bića,
veli mi to prodavač novina u prolazu.
Ma baš me briga za to i štošta drugo,
žurim kući jer puti su daleki i skliski,
još k tomu bura, kažu, orkanski puše.

Danas opet razgovaramo o njima,
našim mrtvima po raznim stazama i bogazama,
iz svih ratova, iz svih buna, iz svih mržnja,
tamo u urešenoj zgradi iz prošlih vremena.
Nismo zakonodavci, nismo vladari sile,
a nismo ni slatkorječivi neodgovorni političari.
Mi smo ljudi iz svakodnevnoga života,
s pipcima za čuti bilo svoga naroda,
onda kada sami ne letimo u visine.

»Hajde, makni se«, reče mi prodavačica na trgu,
»kupci od tebe ne mogu mi prići, čuješ li?«
Da, čuo sam, imala je pravo, život ide dalje,
prebirali mi po prošlosti ili pustili sve kraju.
Mnim samo da gore će iznad oblaka biti drukčije,
pojavit će se Bog, pojavit će se oni,
stajat ćemo iščekujući, bez veza i vezica.

 

OPORUKA

Kada stigne taj tren,
a zacijelo će stići,
zastavu mi nemojte zaboraviti.

Stoplite me njome
pa ću opet živjeti:
u cvijeću, u moru, u djeci...
Postat ću zrno pijeska
u voljenoj hrvatskoj zemlji.
Znat ću da nije bilo uzaludno
ni tada, ni sada, ni ikada.

Možda netko ne razumije,
e, tu nemam što reći.

 

LJUBAV PREMA NJOJ

Istodobno ste zapucali u njihovu smjeru,
dim se razišao, taoci nahrupili van,
oni su ubijeni, vi opet svi na broju,
duboko tamo dolje u judejskoj pustinji.

Čitam tvoje dugo izvješće na webu,
preskačem sve uzroke i posljedice,
nije to rat moj i moga naroda,
a i ne znam što bih rekao o svemu.

Mene je tek dirnula ljubav prema domovini,
i vaša i onih očajnika s druge strane,
nosili ste ju duboko u plamtećem srcu,
spremni položiti živote u svakom trenu.

Može li se to nekako prenijeti u naše živote?
Nije da smo hladni, ali još je premalo vatre,
dok nas dugi posli čekaju, zaprjeke na putu,
razmišljam lutajući pogledom kroz prozor.

 

SVOJE
       Stojanu Vučićeviću

Domovina se uvijek braniti može,
kako gore s nebesa, tako i ovdje.
Ona je srž tvojih dubina,
rastvorena knjiga najljepših pjesama.
Samo, budi njezin vjerni vojnik,
uvijek spreman na mrtvoj straži.
Bez nje si, zapamti, stalno siroče,
ma kamo god da zanesen kreneš.
Sveti se Pavao tiho smješka,
jer uvijek je, i u pogrješci, volio svoje.
Pruži svoj korak i ne boj se,
bilo puka kuca u tvojim njedrima.

 

S BOGOM HODI

Kad ono Turci navališe na Sinj,
kad ono naših bijaše tek šačica,
Gospa razastre svoj prekrasni plašt,
zaštiti bojovnike i njihove obitelji,
pa se glas o tome raširi krajinom,
nasta alka u spomen i zahvalu.

A kad ono petokraki strše Sinj,
kad ono zakukaše naše majke,
Gospa prstima prekri svoje lice,
jer se mržnja prosu krajinom,
pa se glas o tome raširi daleko,
zanijemi alka u dubini duše.

Prolazile su sumorne godine,
a onda nesta petokrakaša,
dođoše križ i Gospine slike,
čuvane u postavama odora,
vojvoda smjerno prignu glavu
dok je blagoslov rosio odozgor.

Puče moj, tako nevoljni,
puče moj, tako krasni,
hodi uvijek s dobrim Bogom,
da te nemile bure ne tuku,
protivnik u grudima prevari,
ime ti drago ne zametu.

 

USPAVANKA

U ovom trenutku moj narod spi.
Tako bih ga rado probudio.
Samo, komu da ga tada dam?
Nikakva vođe na vidiku,
tek opsjenari uzvikuju prazne riječi.

Neka moj narod spi, neka odmara.
Čuvat ćemo ga dotle Bog i ja.
Ruke su mu moćne, sve mu je jasno.
Meni je srce toplo, pokrit ću narod svoj.
Hladni su, naime, i dani i noći.
Čekamo zoru i naše svanuće.

 

TOGA DANA

Na Zapadu su nosili traperice,
nama su govorili da je on truo.
Moj ćaća je sadio onaj duhan,
muku liječio svojim crnim vinom.
Bilo je tako tih nesretnih godina.

Netko jednom donese Kapital,
crven kao huda njihova petokraka.
Ćaći slova nisu baš bila bliska,
ali je prepoznao boju i slike.
Nije trebalo baš ništa više.

Nakon igre tražili smo tu knjigu,
nje jednostavno nigdje nije bilo.
Tek vatra u peći odala je tajnu
slasno proždirući slova knjiška.
Samo su još korice mrvicu virile.

Bila je to rječita škola toga dana,
ona koja se uvijek u srcu nosi.
Spoznavali smo što to Hrvat hoće,
koji su njegovi junaci i istine.
Odrastali smo s nadom, tako stamenom.

 

USKRS S NJIMA

Sjedili smo u skromnoj kućici, na svome,
puno, puno godina poslije odlaska,
slavili Uskrs zajedno, kao nekada.
Za Titina vremena ne smijahu ovamo,
jer voljeli su Hrvatsku, imali dug jezik.
Odrastali smo bez njih i nadali se,
sanjali njihove pute i čekali pisma,
sloboda je, znate, blago koje se steći mora.
Na kraju svega bijaše kako bijaše,
zajedno smo sada i ispijamo crno vino,
osjećamo muku težaka, obzorje domovine.
Zrakoplov će opet poletjeti prema tamo,
trebat će čekati novo proljeće, ljeto...
a vrijeme tako curi u nepovrat.
Neka, važno je da domovinu imamo,
kutak za biti svoj, Božji i ničiji više.

 

PRAVI NAUK

Bilo je to ovako, nikako drukčije.

Did je ratovao za Austro-Ugarsku,
otac je s razlogom ostao doma,
brat je ratovao za ovo danas,
ja sam, pak, tješio ucviljene.
I sada smo, dakle, tu gdje jesmo,
nekomu na putu, ali što se može.

Razmišljam ovako, nikako drukčije.

Možda sve zvuči otrcano,
možda bih trebao ići ukorak s vremenom,
onako kako oni to očaravajuće govore.
Ali ne da mi se, odmahujem rukom,
svoj dom želim graditi kako ja hoću,
na temeljima nauka svojih pređa.

Ovim mi je putem, nikako drukčije.

Kada dođu hladna nesmiljena vremena,
znat ću da sam s njima duboko.
Grijat ću se uz kamin njihove mudrosti,
poput djeteta upijati im priče,
a onda rasti znajući da znadem,
da me nisu prevarili, da me nisu otuđili.

To je ovako, nikako drukčije.

 

U ZRCALU

Listam danas opet neke portale,
knjige listati nema smisla,
tražim istinu o tebi, o sebi,
domovino moja, brigo preduboka.

Lagali su mi teško, preteško,
a ti si bila zabrinuta,
možda im ipak povjerujem,
možda me strah zaslijepi.

Ma nije bilo moguće,
srce mi je nešto drugo šaptalo,
nešto sam i čuo od starijih,
nešto se samo od sebe otkrilo.

Slagao sam tako šaren mozaik,
ustrajno, kamenčić po kamenčić,
podcikivao na pronađenu istinu,
osjećao bujanje snage u grudima.

Znam, moglo je biti drukčije,
ali ovo je moj, naš put,
prepoznajem ga u onom starcu,
upravo prelazi široku cestu.

 

KRISTALI DUŠE

Iz moje domovine redale su se vijesti,
i dalje su ju nesmiljeno politički mljeli,
jer im se otrgla, barem zasad, iz ruke.
Ali mene su zanimali neki drugi krajevi,
oni tamo kršćanski, na tom Istoku,
opet su ih mediji bili puni ovih dana.
Gledao sam im suze kako more prave,
narasla im je patnja do tih dubina,
djeca su im, pak, ozbiljno u daljinu zurila.
Svjetlucali su kristali njihovih duša,
oprani kao jutro blagotvornom kišom,
dok sunce širi svoj plašt i toplinu.

Pojavi se golubica s maslinom,
pucali su na nju iz svih oružja,
ona je, pak, letjela sijući blagost i mir.

 

NJEZINA PJESMA

Pjevam pjesmu tim vremenima,
onako iz srca, nalik slavuju u proljeće.

Pričaju mi danas o svemu,
ja, pak, žalim da nisam bila tamo.
Rodila sam se poslije bitaka
kada su se vidale teške rane.
Sada od svega imam ljubav,
imam slobodu koju su mi oni dali.

Upalit ću svijeću, onu s trima bojama,
neka palima gori u vječni spomen.
Ja sam danas oni, ja sam oni prije,
stežem krunicu i gledam u mrklu daljinu.

A pjesma koju im pjevam,
neka bude zakvačena za oblake.

 

ZA NJU SE ISPLATI

Zastave su čudna bića.
Lepršaju na vjetru,
nemilosrdno se za njih tuku,
umirući ih stežu pri srcu,
njihovi im bližnji prigovaraju.

Jer one su važne,
one su naše misli
ispisane u vremenu.

Stavljam jednu takvu na vozilo,
neka me slijedi u stopu,
neka im kaže, a što to,
pa da sam jedan od onih
kojima nije svejedno.

Za nju se isplati boriti,
u neko lijepo popodne,
usred blata i gareži,
usred nemira i gungule.

Smisao je života
biti na pravoj strani
znajući da ništa nije uzalud,
da jamačno pobjeđujemo
budemo li to samo htjeli.

Trr, trr, trr,
pucao je dječak nemilice
čvrsto stišćući plastičnu pušku,
onu jednu s tržnice.
Pravio sam se da sam pogođen,
njemu je to bilo drago,
ja sam ponovno znao
da u sigurnim smo rukama.

Samo, prihvati se pluga, dječače,
puška može malo i pričekati.