DUHOVNOST

Print Friendly, PDF & Email

DOŠAŠĆE I BOŽIĆNO VRIJEME

 

PRED DOŠAŠĆEM

Došašće neprimjetno kuca na naša vrata.
Obuzeti svakodnevnim brigama iznenađeno se trzamo,
mašemo mu pospano, ništa čudnovato, takvi smo.
Prespavali smo vrijeme koje je moglo biti dobro,
na našim putovima zablude su poput korova nicale,
u našim snovima opsjene su teške carevale.

A svaka su vrata širom otvorena trebala biti,
i ona bogataška, i ona siromašna, i ona učena, i …
Vrijeme je novih svjetala i novih putova.
Čuješ li, to se tebi danas govori, uteći ne možeš,
dobrota svijetli i nema toga tko je utrnuti može.
Kako je to lijepo i kako je to gordo,
samo da nije lijenosti i praznoga srca!

Došašće kuca, djeca pitaju za Božić i darove,
ne može se biti hladnim i slijepim.
Bog dolazi na zemlju i treba ga dočekati.
Gledam svoje ruke, jesu li otvorene,
što rade, daju ili samo grabežljivo primaju?

Bože, što ću ako te ne prepoznam,
ako Došašće nezaustavljivo prođe mimo mene,
poput brzog vlaka kroz zapušteno predgrađe?

 

ISPRIKA ZA DOŠAŠĆE

S tobom, ruku pod ruku, stajalo je došašće.
Kada je stiglo, ne znam, bio sam odsutan,
znam da pokucalo je i na moja vrata,
ali ljudi, ja sam bio odsutan, vjerujte mi,
pustite kraju što sam bio s vama, jeo i pio,
ja sam bio odsutan i nisam mu zamijetio dolazak.

Tako je to u ova vremena, kažu napredna.
Noge su me odavno zaboljele od trčanja, traženja,
opet nisam dočekao došašće, stiglo je samo.

Ispričavam se svima, pa i samome sebi,
naročito se ispričavam djeci, baš njima,
pitali su kada će stići darovi, kada će biti Božić,
nisam ih razumio, imao sam svoga posla,
zapravo lunjao sam i gubio vrijeme, iako ozbiljna lica.

Neka, ispričao sam se lijepo i otvorit ću srce:
došašće je mudrost što se ulijeva u mene,
ne će me ostaviti, nikada ne ću biti sam,
zamijetit će to trgovci na tržnicama i vozači tramvaja,
napravit ćemo zato društvo onih što se usude,
ispiti punim plućima radost, opiti se njome.

 

BADNJA VEČER

Na prozor moje sobe Badnja večer kuca,
a vani je hladno i netko dom svoj traži.
Badnja večer putuje, tko joj vrata otvara,
osjećam, njezin je dom tvoje i moje srce.
Kada Isus otvori svoje oči i krene svijetom,
stope Badnje večeri zacijelo će slijediti.

Djeca sve znaju, kliču vani od radosti,
badnjaci su već uneseni, i slama, i žito.
Ma nije važno što grad lijeno spava,
probudit će se on, provrit će u njemu pjesma,
no, kada se slavlje prelije u sadašnjost,
hoće li ostati mir, poštovanje i saznanje?

Prijateljima pišem čestitku, ima ih mnogo,
najradije bih ostao šuteći, večer je ova krasna,
želio bih da me ne traže, ne zovu, ne spominju,
dok ne budem kao ova večer, kao ova djeca,
tada bismo svijet promijenili, tužne utješili.

Badnja je večer, sat na tornju otkucava,
čujem ga kao svoje misli u nevolji,
dijete drži majku za skut haljine i smiješi se,
još malo i ponoćka će, ostavljam nemirna slova,
s neba Isus pruža ruku i nešto toplo zbori.

 

NA BADNJU VEČER 2002.

Spustila se tiho Badnja večer na naš kraj,
još jedanput u svojoj odjeći staroj, ali blistavoj.
Naše su novine suvremene, i televizija, i radio, i…,
pa ne govore mnogo o tome, imaju prječega posla.
Kroz prozor čujem zvuk zvona i zvuk divlje glazbe,
u zemlji smo Hrvata, ništa čudno, bit će tu još posla.
Herodi stoje sa strane, lukavo i budno motre.
Djeca k'o djeca, ništa ne znaju, jaslicama se dive,
gle kako voda žubori, Isus spava, vol drijema,
otac je unosio badnjake, namještao trobojnicu,
oči su mu bile tople, baš kao u Marije večeras.
U knjizi čitam o Haagu, o nama, o njima,
kakva je to povijest, tko nam je namijeni?
Spustila se tiho Badnja večer na naš kraj,
puk se sprema za ponoćku, svjetla gore,
noć je mirna i snijeg pomalo sipi,
sve je isto kao i lani, a opet tako novo,
Bog ne zaboravlja svoj nevoljni narod,
primit će ga pod svoje skute i pomilovati.
Pucnji su odjeknuli bez najave, bezdušno,
ne, nije to veselje, to je smrt i mržnja,
Kostajnica ostaje bez svojih sinova i kćeri,
onih što su zapamtili progonstvo i palež.
Hrvati san svoj snivaju, oni im ga ruše,
još malo i Isusovo ćemo rođenje slaviti,
anđeli pjevaju o miru, o suživotu, o pravdi,
kada će to biti, stvarno ne znam, možda ni drugi,
znam samo da će hrvatski narod tomu nazočiti.

 

PRIČA IZ PREDGRAĐA

Marno su te godine popisivali pučanstvo,
uzeli ste svoje stvari i krenuli na put,
nitko vas nije očekivao, nitko vas nije trebao,
bili ste još jedna fukara više u gradu.

Bez ružnih riječi, očaja i vike,
mirno ste potražili mjesto u predgrađu,
magarcu je to bilo nešto uobičajeno,
a vol je volovski netremice piljio.

Nebo vas je i tu bez po muke pronašlo,
Dijete je radosno širilo ručice, gugutalo,
veselili se pastiri, veselila se priroda,
nebo je zagrlilo zemlju i oni su zaplesali.

Još i danas živi ta priča iz predgrađa,
čak su i uloge, mnogi kažu, u dlaku iste,
uglađeni ne razumiju, fukara sve shvaća,
a Bog smiješeći se mrsi pojmove i nove stvara.

 

TRI MUDRACA

Na početku smo dvadeset prvog stoljeća,
a za slobodu i dalje nesmiljeno robijamo,
tamo u tuđim dalekim zemljama.

Nismo svi dovoljno jaki križ nositi,
oni to znaju i kušaju nas slomiti,
hoće nas pobijediti, osramotiti.

A Božićna je noć tiha, miroljubiva,
uznika se naših iz dubine spominjemo,
svima sve opraštamo, ali stati ne ćemo.

Ne daju nam to suze ranjene djece,
očeve svoje ona ne viđaju dugo,
noću ih sanjaju i trzaju se nijemo.

Gledaju nas tri mudraca upitno,
nije im jasno što nam je danas,
na put treba krenuti, Dijete pronaći.

Zastajemo časak i ruku pružamo,
njihova je topla, prijateljska, uvjerljiva,
hodamo tako u smjeru privlačne slobode.

 

KORIZMENO I USKRSNO VRIJEME

 ....................................................................................................................

GOLGOTE GLAS
Put križa

(pdf)

SKUPLJANJE SNAGE

Križam se, evo, Bože, smjerno pred tobom.
Mnoge sam putove prošao, mnogo toga čuo,
bilo je zanimljivo, bilo je teško, bilo je…
Sada želim samo biti s tobom da bih te slušao,
da bih shvatio gdje sam to grdno griješio.
A nisam htio, vjeruj mi, bio sam samo slab,
mnogo toga me je varalo, lažnim nadamo opijalo.
Pred licem ti stojim i gledam te prijateljski.
Na svoju si me sliku stvorio, znam to dobro,
no sličim li ti ili mi je krabulja još na licu?
Kakav god odgovor bio znam da sam pred tobom,
želim doći do svjetla, udahnuti svježeg zraka.
I ti si nekada hodio zemljom i teško trpio,
križ su stavili na te i htjeli te nemilosrdno zgaziti,
nisi se dao, dostojanstveno si prošao svoj put.
Zašto i ja svoj tako ne bih prošao unatoč svemu,
i ja imam leđa, i ja imam prijatelje, i još mnogo toga.
Govoriš mi sve to nijemo očima. Ja stojim pred tobom.
Da, stvarno, zašto ne bih, nisam sam, da, stvarno?

 

I. MIRIS SMRTI

Sve je bilo izvedeno po propisu i zakonu,
Bože moj, nisu to radili prvi put, što vi mislite?
Ti si bio kriv i trebao si stradati za uzor drugima.
O ozbiljnim se stvarima radilo, ljudi moji,
uznemirio je poglavare, poremetio ravnovjesje.
Ne treba spominjati povredu ljudskih prava,
to je za neke druge, dostojnije, a ne za ovoga ovdje.
Drugačije mišljenje je razbibriga za odabrane,
samo oni to dobro shvaćaju i onda drugima prenose.
Gledaš ih, Bože, njih svoje suce, i šutiš, i trpiš.
Zadovoljni su da su to dobro i vješto napravili,
neće njima netko dobroćudan kvariti posao,
lukavci se traže, oni tvrde šije, oni bezobzirni.
Gledaš ih uporno i znaš da pobjeđuješ,
treba samo preskočiti smrt i sve je gotovo.
Mislili su da ti to nećeš moći, da ćeš sličiti drugima,
mislili su da ćeš pobjeći, da ćeš se prestrašiti,
možda čak i njih ponižavajuće moliti za milost.
A ti si zagrlio svoju osudu i pošao dalje.
Sreo sam te na tome putu, prepoznao i pozdravio,
i osjetio prijezir poglavara, i osjetio miris smrti.

 

II. PROLJEĆE I KRIŽ

Otkucavali su lijeni popodnevni sati.
Palestina se osula proljećem, nadolazio je život.
Vojnici uvježbano staviše križ na tvoja leđa,
motrio sam to iz prikrajka i drhtao što će biti.
Popločana cesta zvonila je od udaraca, ptice su bježale,
miješali su se koraci puka, tvoji, vojnički, koraci hulja.
Bolje bi bilo da ste se svi zajedno odmarali,
u Jeruzalemu se prave dobra osvježavajuća pića, a vi tako.
Gledao je Bog s nebesa, mnogih nije bilo briga.
Neka se sveti ime Njegovo, ali nas neka pusti na miru,
ne treba nama njegovo kraljevstvo, imamo svoje.
Pogledajte taj sklad, tu vojsku, te poglavare,
sa svim poteškoćama mogu izići na kraj.
Isus je šutio, njemu na pamet nisu padale ove misli,
znao je da je njegov otac i naš otac, da smo braća,
jednoga dana istina će izići na vidjelo, jednoga dana.
Proljeće se budilo, a ti si odlazio na daleki put.
Htio sam te pratiti što duže, da mi ostaneš u uspomeni,
vremena su teška, vremena su križovita, osjećam to,
uspomena na tebe grijat će me, mudrijim činiti.

 

III. PRAŠTANJE

Noge su naposljetku smalaksale i Isus je pao.
No, išlo je sve po zamisli, što se i očekivalo.
Uostalom, i svejedno je, ta isto će umrijeti.
Ćutio je sve ovo Isus u okolnom mnoštvu,
bilo puka udaralo ga je u tjeme, u čelo, u mozak.
Oče nebeski, ti čuješ ovo i znam da znaš da teško je,
ali neka tvoja riječ bude zadnja, uvijek zadnja,
ovdje na prašnjavoj zemlji, stazi što vijuga.
Ustat ću se ja, koljena još mogu izdržati.
Pogledaj samo te okolne vojnike, njihov mar,
nadaju se da će ovaj posao brzo završiti,
možda me budu barem malo cijenili zbog toga,
ta i oni su samo obični krhki ljudi.
I njihove majke plaču kao i moja, i očevi,
pogledaj ih, Oče, milostiv im budi,
jednoga će dana progledati, mora se to dogoditi.
Tada će me zavoljeti, tvrdom svojom ljubavlju,
znat će da su nepravedno progonili prijatelja.
Poglavari neće progledati, tražit će nove vojnike,
ali i njima budi milostiv, Oče, i njima.

 

IV. POGLEDI

Bol se pred majkom nije mogla skriti,
iako si je u dubini svoga srca od toga htio sačuvati,
ta majka ti je, ona najdublje osjeća što se s tobom zbiva.
Od početka je bila tu negdje, pratila te smjerno,
a više bi volio da je ostala kod kuće, kao i drugi,
da se smjerno u tišini molila za te i one koji te progone.
Gledao si je pogledom odlazećega, sinovski nježno,
trebalo je zapravo biti obrnuto, svako dijete to zna.
I ona je tebe gledala i trpjela poput mnogih majki,
rađao si se po drugi put, a nije to trebalo.
Bio si zaista njezin sin, njezin hrabri sin,
znao si kako se pati i kako se ne proklinje.
Ništa ne može potamniti milost koju si nosio u sebi,
ništa ne može uništiti tvoju ljudskost, tvoje božanstvo,
sve su to prividi, bijedno zavođenje zla, prijevara.
Ne boj se, sinko, pratim te, ništa ti oni ne mogu,
tvoje ime i tvoj spomen vječno će ostati,
njih će nestati, vjetar će im rasuti postojanje.
I neka ti je, zato, laka zemlja, neka te blago čuva.

 

V. PRIJATELJI

Bič je fijukao zrakom, Isus se grčio pod križem,
vidjelo se da se upinje, ali jednostavno ne može dalje.
Vojnici su zgrabili prvoga koji im je došao pod ruku,
neka pomogne ovome ovdje i posrami tu svjetinu,
dobro je da su mu ruke težačke i opore, znat će to.
Nije važno što tog Šimuna nije bilo od početka,
mislili su oni što su potajno patili s Isusom,
barem je sada tu, magarac će pričekati svoju užinu,
razumije on bolje od ovih ovdje što se događa,
ta toliko je prašnih krajeva zajedno s Isusom progazio.
Neki su se počeli i Šimunu smijati, vrijeđati ga,
pogledao ih je mrko, strašljivo su smeteno ušutjeli,
zna on bolje od njih što je kruh svagdanji,
zna on bolje kako se rane previjaju,
zna on bolje kako se nad urodom bdije,
zna on bolje…, zacijelo, zna on bolje.
Njih su dvojica nosili križ i postajali prijatelji.

 

VI. JA VERONIKA

Nije ti Veronika bila ni majka, ni sestra,
bila je tek jedna iz puka, pamćena ni po čemu,
ali bila je uz tebe, vjerna kao najbolji prijatelj.
Vojnici su je oštro pogledali i pustili na miru,
znali su da od nje nema nikakve opasnosti,
može samo unijeti malo ljudskosti u ovaj jad.
Bio si blag prema njoj i sliku joj svoju ostavio,
čuvat će je za teške čase, uspomenu što liječi.
Zacijelo je još ponetko htio pristupiti, ali se bojao.
Žaliti takve treba, ne osuđivati, ta ne vide dobro.
Sve se gubi kada se za nešto boji, kada se nešto čuva.
Pitajte o tome ratnike na bojištu, ozbiljno ih saslušajte,
očeve i majke, naročito majke, one mnogo toga znaju,
one su uvijek u prvim redovima, na prvoj crti.
Rubac je zgrijao srce, otrao mi suzu, razbistrio um.
Ja sam bio Veronika, prepoznao si to lako.
Da, da, bio sam Veronika. Jesam li još to?

 

VII. PREPOZNAO SI ME

Curio je znoj nemilice, i krv, teško se išlo dalje,
a trebalo je ići, Oče, ne sutra, nego danas.
Zemlja tako privlači, zagrlio sam je kao majku,
oni su se ponovno uskomešali umorni od mene,
ni njima ni meni ovo nikako da prođe.
Ispremiješale su se slike, Galileja mi pred očima,
Isusom su me zvali, prijateljevao sam s njima,
liječio ih, u domove im zalazio, tješio ih,
bilo je to tako dobro i lijepo, zahvaljivali su mi,
sada sam negdje na nekom nepoznatom mjestu,
oni su tuđi, oni su divlji, oni su sve zaboravili.
Kako to da nisu postali ja, da nisu postali oni,
kada će progledati, kada će se trznuti, tko to zna?
Jesu li i moji učenici prestrašeni postali takvima,
gdje li su sada, gdje je Petar, gdje Ivan?
Vidim tebe, šapćeš mi svoje ime, o, da, poznam te,
ti si onaj što me uporno slijediš iz godine u godinu,
nastavi tako, čekat ću te gore u raju s jednakima tebi,
pričat ćemo tada opušteno kako je bilo, i smijat ćemo se.
Ne čudi se što sam te prepoznao, samo, prepoznaj se i ti,
odbaci svoju slabost, budi konačno sposoban gledati.

 

VIII. VELIČINA UPLAKANIH

One se nisu bojale plakati, vidljivo iskazati svoju bol,
pratile su te iz koraka u korak, iz patnje u patnju,
htjele su te zaštititi, a nisu mogle ničim osim suzama.
Muškarci, gutajući svoju bol, nijemo su im odobravali,
znali su da se i njihova čast sada suzama spašava.
Zaista se nije smjelo dogoditi jedno ovakvo popodne,
Isus je nešto drugo zavrijedio, a ne sramotni križ.
Bijes je rastao u srcima, nije se smio iskazati,
netko drugi sada upravlja našom zemljom, ne mi.
Ma tko su ti što plod nečije utrobe hladno uništavaju,
zar i njih majka nije rodila, zar im netko nije bio ocem,
čiji su oni ustvari porod, znaju li im roditelji plakati?
O, neka je blagoslovljena svaka nevina suza,
neka je blagoslovljena svaka žena koja ćuti majčinstvo,
neka je blagoslovljen svaki muškarac koji ćuti očinstvo.
S njima je Gospodin, njima se ništa dogoditi ne može.
Oni postoje, korijenje im osvaja zemlju, rastu,
silnici prolaze, u tužnom mimohodu prema ništavilu.
Nemoj da se i tebi što uplakane žene promatraš to dogodi,
znaj da one ne plaču za Isusom, one plaču za tobom,
upitaj se bi li i sam trebao plakati ili biti zahvalan?

 

IX. POBJEDA BJEŽI

Golgota je bila blizu, još samo koji korak i gotovo,
jest da se više ne zna kako se ide, ali ide se,
tamo gore bit će kraj i bit će početak, novi dan.
I opet nisi uspio izdržati, o zemlju si se oslonio,
a oni su te odsutno podigli vidjevši te već na križu.
Poglavari su se zadovoljno smiješili, događaji idu dobro,
pobjeda je na vidiku, ovaj put zacijelo nećeš pobjeći.
Jedna je ptica sve nijemo promatrala i šutjela,
trebat će o ovome propovijedati po Galileji, po Judeji,
ništa nije gotovo, sve tek počinje, kao u rano proljeće,
potrebno je samo malo pričekati, klica će se probuditi,
a onda će započeti novi život, čuješ li, novi život!
Da, život, samo mogu li ja to, je li proljeće i za mene,
puno je bilo magli i puno je bilo blata na mome putu,
lako je bilo Isusu, on je bio Bog, a ja to nisam,
kako se oprati, kako zaboraviti, kako biti drugačiji?
Jesi li to mene, Isuse, pogledao ili nekoga kraj mene,
nije važno, isti smo svi mi ljudi i hrabrosti nam treba,
na zemlji smo rođeni i nebo tek trebamo iskusiti.
Daj pogledaj još jedanput, bit će mi puno lakše,
daj pogledaj još jedanput, bit će ti puno lakše.
Naši koraci neka prijateljski budu upravljeni zajedno.

 

X. BITI GOL

Postao si tek jedna od igračaka u njihovim rukama,
stvar si, a ne čovjek, rade s tobom što hoće,
tko to radi iz zadovoljstva, tko iz dužnosti, tko na silu,
nije to više važno, treba se zbiti što se zbiti treba,
ali sramota je zacijelo njihova, i grijeh, i kazna,
ti znaš da si nevin i da je to tvoje spasenje.
Prolazit će ponovno ovim gradom tvoji učenici,
iako ih sada nigdje nema, iako su teško zbunjeni.
Hoće li znati biti velikima, biti golima, biti tvojima?
Svatko tko nešto ima, tko se nečega grčevito drži,
ništa nema, rob je u okovima, igračka za druge.
Sa zemlje se putuje samo onako kako se na nju i došlo,
a putovati treba, sat odsutno otkucava vrijeme.
Znam li ja sve ovo ili sam i ja poput tvojih učenika,
danas kada su vremena drugačije obojena, ali su ista,
patim li s njima, nadam se i odlučujem biti drugačijim?
Znam što ću: prepoznat ću drugoga kraj sebe,
ruku ću mu pružiti da bismo zajedno pobjeđivali,
uvjeren sam, i ti ćeš biti s nama, zajedno ćemo se veseliti,
nakon toga pokušat ću odgovoriti na postavljeno pitanje.

 

XI. BUĐENJE

Udarci čekića muklo su odjekivali uzvisinom.
Ništa posebno, sve već viđeno toliko puta do sada,
mnogi su zločinci tu zasluženo skončali život,
istina, ovaj izgleda nešto drugačiji, ali nije važno.
Bože, kakav nesporazum, kakva prijevara zla.
I nije se to samo tebi dogodilo, mnogi su to iskusili,
i nije bilo samo ovdje, upamtila su to i druga mjesta.
Pomozi nam, Bože, ne biti onima što čavle zakivaju,
pomozi nam prepoznati tvoju dobrotu u drugome,
pomozi nam pobijediti zlo, odhrvati se napasti,
pomozi nam…, o veliki, o silni, o dobri Bože.
Tek smo prohodala djeca što prve korake uče,
zaštitu tražimo, i pravi oslonac, bojimo se,
ostat ćemo, nažalost, takvima do kraja života.
Probudi nas, vrijeme je shvatiti što se zbiva.
Budući naraštaji neće pitati za naše muke i padove,
pitat će samo za uspjehe, mudrost koju smo stekli,
muka i padova imat će i sami, što će im naši.
Probudi nas, Bože, zastor teški s očiju skini,
križ nije zlo, nije poraz, križ je hrabrost i pobjeda.

 

XII. OPROŠTENJE

Podigli su te iznad zemlje da je bolje vidiš,
i vidio si laž, i vidio si prijevaru, i vidio si zločin,
ali vidio si i dobrotu, vidio si ljudskost, vidio si vjeru.
Zbog toga si i mogao zavapiti da im opraštaš to što čine.
Mogu li i ja tako zavapiti danas i s tobom na križu biti,
može li tako moj narod zavapiti i u slobodu ući?
Zlo nas stišće, nismo u njegovu kolu i ne želimo biti,
gledamo zemlju odozgo, sići nam ne bi htjeli dati.
Molimo te, Bože, otpusti nam teške duge naše,
samo si ti bio bez grijeha, i majka tvoja, nitko više,
mi smo svi grješnici, ali za nevinošću žudimo.
Učinit ćemo taj potrebni korak, snagu skupiti,
opraštamo, evo, dužnicima, progoniteljima, svima.
Neka već jedanput ova zemlja urodi mirom i pravdom,
neka već jedanput svačija ruka bude ispružena na pozdrav.
Teško je zajedno biti, a ne poznavati se i bježati,
takav život vodi u samozaborav, polagano umiranje.
Gledam te na križu, mučno ti je, ali ne proklinješ,
svima si oprostio, oprosti i meni, molim te,
shvaćam što mi imaš reći, skupljam potrebnu snagu,
zajedno ćemo ovom zemljom prolaziti, drugima dolaziti,
kraljevstvo će tvoje cvjetati kao najljepši proljetni cvijet.

 

XIII. MOLITVA

Mnogi su pobjegli, ali majka je stajala uz tebe.
Rodila te je, poznaje tvoj prvi plač, tvoje prve korake.
Kako da sada ne bude uz tebe, kako da te zaboravi!
Iako si mrtav zna da si živ, da ništa nije bilo uzalud.
Tvoje riječi ne prolaze, kao ni tvoja silna djela,
ostaješ na ovoj zemlji do kraja njezina trajanja,
a gore na nebu vječno, kao što si i od vječnosti.
Dobro bi bilo da sve to shvatimo, da se urazumimo.
O, moli Marijo za nas grješnike, za nas patnike,
ne bismo htjeli lutati ovom zemljom izgubljeni i sami,
kraj će nam brzo doći, moli Marijo ustrajno za nas.
To te molimo mi krhka stvorenja s raspucale zemlje.
Sada si kod svog i našega Oca potpuno nas poznajući,
ne dopusti nam zato biti lakomislenima i nemirnima,
još nas vjerojatno mnogo puta čeka, mnogo znoja.
Nauči i nas moliti, ali najprije za druge, za slabe,
tek tada ćemo progledati, shvatiti tko smo sami.
Nije molitva teška, samo je gorka suza takva,
ona suza što kapa i rastvara tvrdi kamen.
Je li je netko isplakao za mene, spominjao me?
Moli, Marijo za me, i ja ću se moliti,
pogledat će nas tvoj sin i k njemu ću doći.

 

XIV. KOLIJEVKA

Posao je priveden kraju, temeljito, kako to oni znaju,
još te samo u grob treba staviti, pločom odijeliti,
tamo propovijedaj, tamo liječi i govori da si Bog.
Oni se nakon toga svojim obiteljima vratiti mogu,
i svojim svakodnevnim stvarima da se zaborave.
Čak će i ruke pomno oprati, kako to već treba.
Samo da ti netko lakovjeran na grob ne bi dolazio,
ti trebaš biti zaboravljen, izbrisan iz sjećanja.
A tebe se tako lako zaboraviti ne može!
Previše si toga na ovoj zemlji učinio, pokrenuo,
previše je toga što svijetli i ne da se potamniti.
Slijedit će te tisuće, svih uzrasta i rasa, u stopu,
njih će slijediti tek malobrojni pokvarenjaci.
Za grobove će im istraživači možda pitati,
a tvoj će grob biti kolijevka kroz koju će se rađati.
Ti otići ne možeš, uvijek si s nama, brineš se za nas,
nije grob kraj, on je tek početak našega života,
vodiš nas za ruku kao majka i pokazuješ nam put.
Znam, sve je lakše izreći nego se po tome vladati,
ali nisam ja sličan njima, ima ljudskosti u meni,
u tebe bih se, Bože, htio ugledati, makar griješio,
upisujem se, evo, u tvoje učenike i slijedim te.

 

XV. NOVA STVARNOST

Tek šaka novca bila je dovoljna da sve zaborave.
Oni se ne bore za domovinu, za istinu, oni su plaćenici,
vojnička čast je tek dobro obavljen posao i ništa više.
Tvoji su učenici sve znali, pričao si im često o tome,
ipak, počeli su skupljati snagu tek u trenucima predaha,
onda kada su neki od njih vidjeli pomaknut kamen, prazan grob.
Da, stvarno, uskrsnuo je, pričali su oduševljeno, ali potiho,
istina je sve što nam je govorio, sve što je na zemlji činio.
Sličili su ti na djecu, na loše učenike u školi, ali bili su tvoji,
nisi ih mogao ostaviti same, zalutat će lako na putu.
Opet si ih učio, korak po korak, novoj stvarnosti,
nema smrti ni pobjede plaćenika, ni nepravde nema,
pravednik je uvijek pobjednik, uspravan i dostojanstven,
njega zaborav stići ne može, svojim velom prekriti,
on je svjetionik u noći, čvrsta ruka u olujama.
A oni odlaze u prošlost, duboku neznanu prošlost,
zaborav im je plaća, radost i smijeh, zaborav im je sve.
Razmišljam kako sam ovom zemljom hodio, za što li se borio?
Križ što plamti i uskrsli na njemu nijemo me gledaju,
vjerujem, razumjeli smo se, svatko svojom stranom ne hodi,
jer ona je jedna, samo jedna, ma kakve obrise na sebi imala.

 

JEDINSTVO

I ja imam križ, Bože, i meni je moj tako težak,
znam i pasti, znam se izgubiti, znam nažalost i vikati,
ne slijedim te u tomu smjerno, molim te oprosti mi,
dići ću se ja već i hrabro u novi život zakoračiti.
Neću to moći ako križ svoj ne obgrlim kao majka dijete,
neću to moći ako svoje srce ne otvorim, i svoje ruke.
Zato neka je slava tvome imenu, tvome vječnom spomenu,
jednako sada, kao i na početku, i uvijeke, dok ima nas ljudi.
Mi smo tvoj rod, i tvoj ponos, znam da to ne zaboravljaš,
trudit ćemo se na čast ti biti, dobrotu tvoju zemljom pronositi.
Što bismo mi bez tebe, što bi ti bez nas, hajde reci,
radujemo se jedno drugome, u prijateljstvu uživamo.
Slomit ćemo zajedno sve okove i sve putove prokrčiti,
ništa nas neće moći zaustaviti, prevariti da smo nitko.
Ti ćeš biti naš učitelj, mi ćemo biti tvoji učenici,
slušat ćemo te pozorno kao unuče djeda dok priča priču,
ako nekada budemo malo nemirni razumi nas, nije to ništa,
tek smo se trunčicu zaboravili uživljujući se u život.
Novo je doba pred nama, znamo to, znam to već odavno,
osjetio sam kako me zoveš, kako mi ime točno spominješ,
ne želim te izgubiti, prečuti tvoj glas, inače ću daleko odlutati,
a to ne bih smio, to ne bih trebao, jer ja sam krhak.
Tek s tobom, Bože, moj život poput bistre rijeke teče, teče.

 

....................................................................................................................

 

Pojedinačno

 

NJEGOVA KRIVNJA

Ponovno je bilo proljeće u njegovoj zemlji,
zrak je mirisao cvijećem i životom,
a on je odlazio na prezreni drveni križ.
Zvali su ga Isusom, Mesijom i Spasiteljem,
putovao je svojom zemljom, tješio i liječio,
ljudi su se divili, voljeli ga, zavidjeli mu.
Oni pobožniji među njima govorili su da je Bog,
ali tko je mario za to kada novost sustiže novost.
Poglavari su bili oprezniji od običnog puka,
nisu odmah donijeli zaključak, htjeli su ga iskušati.
Nije se pokazao jednim od njih, zato su ga prekrižili.
Poznavali su oni već takve, opsjenare i varalice,
križ njih samo može izliječiti ili prignuta šija.
On je bez razmišljanja izabrao prvo,
uz čuđenje puka, nerazumijevanje učenika.
Kakva naivčina, govorili su revni narodni poglavari,
sve se to dalo srediti, u miru i tišini, ta ne bi bilo prvi put,
trebalo je samo htjeti otvoriti prava vrata, ništa više.
Kriv je zato da i nije kriv, nesposoban prilagoditi se,
takvima ne treba dati proljeće, ni cvijeće,
njima treba crna tvrda zima i mrak.

 

DNEVNI ZAPIS

Poveli su ih nemilosrdno na križ
u popodnevni gluhi sat.

Oni su se odmarali iza ručka
i baš su im trebali pokvariti san.

Svjetina je posrtala i vikala,
vojnici su tvrdo svršavali posao.

Kako samo ne znaju uživati, Bože,
zašto su tako dosadno prosti i divlji.

Križ je tukao po tvrdom kamenu,
gledatelje do ludog zanosa dovodio.

Pa i taj glavni, Isus što ga zovu,
zar baš nije znao biču izbjeći?

Oprosti im, Oče, ne znaju što čine,
dobri su oni, dobri, znam ih ja.

Ma, treba i ovo danas pretrpjeti,
važno je da poslovi idu dobro.

Pukla je iznenada silna munja s neba,
hramska se zavjesa na dvoje razderala.

 

USKRSNA PJESMA

Doći će Uskrs, znam, i bez moje pjesme,
no, ja bih je baš htio oživjeti ovoga tmurnoga dana,
neka svjedoči o jednome hodu kroz ove godine,
godine tvoga i moga preispitivanja i snalaženja.
Možda je nekada netko pročita čeznutljivo u samoći,
znat će tada da nije prvi sa svojim plamenim mislima,
život je izuzetno klizava nit što probada biće nas svih.

Uskrsli Isus prošao je već davno svoj zemni put,
možemo ga sada pitati za savjet ili zaboraviti,
odluka leži pred nama kao kestenje u tešku jesen,
kestenje što prođemo ga, šutnemo ili uzmemo u ruke.

Pa daj, budi, kao ono nekada, prijatelj, Isuse,
pomozi nam naš Uskrs pronaći u šumi teških nesnalaženja,
potrudi se još malo, ne odlazi, nevjerni smo, ali ipak ljudi,
shvatit ćemo već jedanput našu nemoć i bolnu našu šutnju.

 

....................................................................................................................

 

GOSPINGRAD

 

....................................................................................................................

 

STOPAMA MIRA

Otajstva krunice

(pdf)

 

Pogled

Priprava

 

USPON

Bistrina Sredozemlja iznad uzavrele glave,
pod nama tvrdi, tako izlizani kamen.
Mnoge su noge ovuda u molitvi prošle,
sada bi trebale i moje, nutrinom odjekuje.
Neke su bile bose, neke obuvene,
neke siromašne, neke bogate, neke…,
čemu nabrajanje u ovaj milosni čas,
svi smo braća i sestre, htjeli to ili ne,
iste nas muke bole, isto nas nebo grije.
Pružam ruku, kušam otvoriti plašljivo srce,
u tišini, beskrajno sam, unatoč svemu.
Ne može biti da je moj hod uzaludan,
tek ispunjen običaj, prazna neka riječ,
ja sam putnik na ovoj prašnjavoj zemlji,
upućen u luku s onu stranu spoznaje.
Kraljica me mira nasmiješena čeka,
i moji prijatelji, roditelji, braća i sestre,
shvatio sam to, ne pitajte gdje i kada.
Meni je danas poći, nebo prstima taknuti,
kao dijete kad dotiče majčino i očevo lice.
Ali, sve su moje teškoće preda mnom,
kao zid, kao mrak, kao slabost, kao…
One su moja svakodnevna prtljaga,
što nikada je na žalost ne gubim.
Doziva tvoj glas i ja se nanovo budim,
dok na obzorju blaga svjetlost titra.
Evo me, želim ići, ne sutra, odmah,
ni obuću ne vežem, svejedno mi je,
privlače vrhunci i ja stupam smjerno.

 

Drugi

Radosna otajstva

 

Anđeo Gabrijel navješćuje Mariji da će začeti i roditi Isusa

OSLUŠKUJEM TI GLAS

Palestina u buđenju još jednog proljeća,
sve tako nalik hercegovačkim krajevima,
skroman dom u zabačenu selu i ti u njemu,
sa svojim mislima, nadanjima i bojaznima.
Preskromna da bi baš ti očekivala anđela.
Ali, on je došao i donio vijest upravo tebi.
Mogla si slobodno izabrati ne čuti je,
odbaciti spoznavanje težine koju nosi.
Znam što si učinila toga dana i hvala ti.
Nastavila si i poslije isto, u vremena još teža,
nisi stala na pola puta, gorda i mučno daleka.
Prepoznala su to stoljeća, i sama osluškujući,
gonjena željom izdići se iznad nepravde i bijede.
Danas i mene glasovi kušaju, iz dana u dan,
nekada ih ćutim kao biser, nekada kao kamen,
a bilo bi samo potrebno čuti anđelov glas,
čuti glas Božji iz zanosnih nebeskih visina,
čuti tvoj glas, odlučan, topao i smjeran.
Da mi je znati kako si uspjela pravo izabrati,
ne prepustiti se sirenskom zovu vremena?
Očito, pronašla si mu nježnu, toplu dušu,
šapnula mu da se ne boji, Bog je s njim.
To činiš i sada, u ovaj povijesni čas.
Treperi neka riječ, u lahoru nad brdom,
to Bog, zar ne, progovara preko tebe,
htio bi mi biti prijatelj i suputnik na zemlji.
Osluškujem tvoj glas koji povijest mijenja,
samo da još promijeni mene, mene, mene,
kao jeka odjekuje u nutrini i ja nastavljam dalje.

 

Marija ide svojoj rođakinji Elizabeti u pohode

RUKE PRUŽAM

Gledam lica u prolazu, ljudska su i topla,
a znam da ih brige muče, rane peku.
Ipak, zaogrnuta su radošću i to me opušta.
Prijatelji su očito koji su svome u posjet došli,
kao ono nekad ti, Marijo, rođakinji Elizabeti,
u Judeju, u mjesto daleko tamo preko dolina.
Ovaj je kraj nekada tek samo sebi bio blizu,
i onim sličnima, kobi iste, žilavosti uporne.
Komunizam ga bio prekrio plaštem teškim,
djeca su mu obijala nogostupe svjetskih gradova,
branili su im povratak, išli ih uhoditi i ubijati,
ali oni su se uvijek vraćali, ognjište raspaljivali.
Bili su i drugi takvi, saznavali smo skrivećki,
i povijest je morala jednom pravo poteći.
Na ovoj tvrdoj zemlji ima mjesta za sve nas,
šapću mi to bose noge u prahu i kamenu,
pružam svoje ruke u smjeru čovjeka kraj sebe,
zajedno ćemo dijeliti topli kruh zemaljski,
zajedno ćemo dijeliti riječi, naume i pobjede,
ne će nas u tome spriječiti nikakve zavjere.
Zvuk zvona odjekuje u dolini, podne je,
jesu li tvoji, Bože, oni koji se sada ne križaju?
Oprosti, znam, svi smo ti jednako bliski,
drukčije tvoje oči sude od naših ljudskih.
Ćutim da hoćeš poslati mene da im to kažem.
Pomozi mi da znadnem i da budem ponizan,
mnogo je već silnika ovom zemljom prošlo,
ja im se ne želim pridružiti, ama baš nikada,
ja samo želim tebi odan biti, sada i u vijeke.

 

Marija rađa Isusa

VREMENA

U vrijeme teško, izvan blještavila i slave,
rodio si se, Isuse, u naš lomni svijet.
Kažu da je noć bila hladna i zvjezdana,
kao u krajevima kojima stupam danas.
Kažu još da si unatoč tomu bio veseo,
jer anđeli su ti razdragano pjevali,
a oni što kruh svoj zarađuju teško
u mimohodu stupali su i radovali ti se.
Vremena su, rekoh, bila huda,
tako na žalost slična ovim današnjima,
nevini u tamnici, krivci na slobodi,
vladari oholi, nedodirljivi, neodgovorni,
zemlja kolonija, ili kako se već to zvalo.
Gleda me tvoja majka ozbiljno i blago,
ispričati se moram na mislima turobnim.
Zar nije ona danas ponovila tvoj glas,
mir pred vrata svakog srca donijela?
Mnogi su se ovdje nanovo rodili,
zapljusnuo ih val one noći iz Betlehema,
nije važno javljaju li javna glasila o tome,
svijest se mijenja i povijest ljudska.
Prepoznajem to dok hodim ovom stazom.
Ustaju bolesni, zapostavljeni, prevareni,
novo je doba pred nama, u nama,
do na kraj svijeta poruka blaga stiže,
čovjek Božju sliku u sebi prepoznaje,
unatoč magluštinama ponovo se rađa,
topao i nevin, poput dana iza brda.

 

Marija i Josip prikazuju Isusa u hramu

ISPRUŽENI DLANOVI

Stojim mirno na ovom brdu i gledam vas:
prepuni snova, obitelj na početku, idila.
Dopustili ste da se Bog umiješa u vaš život,
za uzvrat ništa tražili niste, čak ni šaku zemlje,
vaš dom bio je u srcima, u poštovanju, u blizini.
Što ste razmišljali dok ste Dijete držali u rukama?
Zar ne, htjeli ste biti odani, slušati Božju riječ,
u dlanove mu položiti sina da ga čuva i vodi.
Kako se samo božansko spustilo do ljudskog!
Ja u to ne mogu proniknuti, tek mogu vjerovati,
kada se vidimo jednoga dana sve će mi biti jasno,
dotle tek nastojim otjerati svaku brigu iz srca,
nije se skrbio Bog samo za tvoje dijete, Marijo,
on se skrbi i za Antu, Luku, Juru, svu djecu hrvatsku,
skrbi se i za svu djecu europsku, djecu svjetsku,
naš je Bog brižan otac i gane ga suza dječja.
Na Brdu ukazanja, na kamenitoj stazi stojim,
kad bih mogao rukama bih zagrlio čitav svijet,
ali ne mogu, tek ti ga prikazujem kao kruh svagdanji,
hvala ti što si me u njega poslao, nimalo slučajno,
prepoznajem zadaću i htio bih je do kraja obaviti.
Marijo, Josipe, Isuse, primate li me kao sina, kao brata?
Zar je odgovor potreban, zar već sve rečeno nije?
Smiješite mi se blago, kad bih ja znao tako,
koracam, u srcu mi buja nada, tiho, polagano,
radujem joj se kao dijete kruhu u siromaškoj kući.

 

Marija i Josip nalaze Isusa u hramu

RIJEČ

Dok je Isus stajao pred učiteljima i pismoznancima,
vi ste ga zabrinuto tražili od susjeda do susjeda.
Njegova mudra riječ nasuprot njihove ljudske riječi,
vaša roditeljska muka nasuprot njihove muke,
Isusovo poslanje nasuprot ovozemaljskim sponama.
Mnogo godina kasnije sve je postalo jasno,
imali ste pravo, izuzev njih, istina ne svih.
Riječi su pretvorili u strjelice i odapeli ih na Isusa,
skončao je poput najvećeg lupeža na križu,
presudilo mu je hudo srce s još huđim riječima.
Umišljam si da bar donekle znam kako mu je bilo.
I mene su šibale riječi, i mene su na križ vješali,
sram me priznati kako sam se sve ponašao,
ali, tvoj sin, moj brat, Kraljice mira, ruku mi pruži,
oprosti mi na oporim riječima i ljepljivom strahu,
pouči me da se učitelja, farizeja… ne trebam plašiti.
Plašit nam je se, rekao je, samo naših riječi,
rane koju zadajemo drugome, prijateljstva razvrgnuta.
Sada, nakon svega, okrećem glavu prema Križevcu,
oprosti Isuse što te uvijek nisam imao pred očima.
Na drugi način kušat ću riječi u sebi i oko sebe,
uporno ću tražiti put do njih, slušati ih u hramu.
Isus, Gospe, i danas zanosno na obali propovijeda,
sjedam među okupljeno mnoštvo, slušam otvorena srca,
nije me briga u što ubrojiti svakog pojedinog u krugu,
briga me da nešto ne zaboravim, da nešto ne preskočim.

 

Ti

Otajstva svjetla

 

Koji je za nas kršten na Jordanu

KAPLJICA

Upoznao sam mnoge rijeke u životu,
gazio ih, a one su me oplakivale i gušile,
nisam se dao, žudio sam prema drugoj obali,
besmisleno je potonuti, u virovima nestati.
Gledam te, Isuse, na Jordanu kako se krstiš,
htio si biti poput svih drugih, prignuti glavu,
ni Ivan Krstitelj nije to odmah razumio,
ne bih ni ja da mi nisu govorili o tome,
još manje da danas ne stojim ovdje.
Tvojim ulaskom u rijeku potekla je milost,
teče ona još i danas, tu oko mene, oko nas,
svi mi hodočasnici njezin smo rukavac,
trudimo se stići do matice, svjetlosti se napiti.
Operi nas, Bože, da možemo potpuno biti tvoji,
rasvijetli nas da spoznamo kako te naviještati,
učvrsti nas da ne klonemo duhom na putu,
učini nas jednostavno zrakom svoje milosti.
Donosim ovaj čas preda te svoju zemnu prtljagu,
blagoslovi je da mi ne bude teret nego suputnik,
neka preko moga bivovanja poteče slap vedrine,
onaj mir koji ti svojim vjernima pružaš,
neka to bude i s drugima oko mene,
tako rado s njima želim stvarati ujedinjeni svijet,
doprinijeti da se čiste sve naše životne rijeke,
vrate se ptice, grgoljanje vode, dječji smijeh.
Ne umišljam si da ću biti neki veliki izvor,
dovoljno je da budem tek kapljica na dlanu ti,
zgrijat će me tada tvoja toplina i bit ću drukčiji,
znat ću sve tajne i sam biti mala, zanosna tajna.

 

Koji je objavio svoje Božanstvo u Kani Galilejskoj

PRED ŽIVOTOM

Gledam u daljinu, tamo prema okolnim brdima.
Slike su daleke i nejasne, ipak pune su života,
čula mi moja tako kažu, prenose me k njima.
Ovdje se jednoga dana dogodila povijest,
ne će proći sve dok nas ima koji vjerujemo u nju,
mi smo njezini sinovi, njezini zbunjeni apostoli.
Kao da nam govoriš s one gozbe u Galileji,
čega ste se prepali, sag je pred vas rasprostrt,
ispunite doline životom, širite moju Riječ.
Skupili smo se u ovo tvoje molitveno središte,
opili se zajedništvom, nabujalom snagom,
idemo novim stazama, drukčiji nauk širimo.
Neki od nas bili su prije na suprotnim stranama,
tumarali smo stazama i bogazama svjetskim,
nisu nam znali reći gdje je skriveno blago,
tražili smo ga zdvojni, prstima otkopavali.
A sve je bilo tako jednostavno i tako blizu,
tvoj glas zaorio je kuglom zemaljskom,
počeo širiti mir, ljubav i dostojanstvo.
Znam, potrebno se očistiti od svih naplavina,
potom se obući u svečane haljine i čekati,
ti ćeš doći, prašnjavih sandala i bistra oka.
Svrati što prije do mene, odavno traje slavlje,
možda sam već podnapit, umoran i bezvoljan.
Hrabre me tek riječi tvoje Majke koja šapće:
»Učinite što vam rekne, on je moj Sin,
nikad vas ne će ostavit same, poslušat će me!«
Hvala ti, Kraljice mira, prijatelju na putu,
kamo bih ja bez tvoje majčinske ruke?!
Dan puca, ostavimo noć, zaronimo u život,
odluke su pred nama i toplina ljudske riječi.

 

Koji je pozivao na obraćenje i naviještao Kraljevstvo Božje

GODINE PROLAZE

Tvoje noge doticale su ovu trudnu zemlju,
tvoj duh govorio je ljudima u prolazu,
zemlja je znala tvoju neizmjernu veličinu,
ćutila da nitko dostojniji njome hodao nije,
a ljudi su uobičajeno sviđali svoje posle,
ne snalazeći se s tobom i poviješću što teče.
Tek nekolicina vjerujućih, skupljena odasvud,
upijala je tvoje riječi, spuštala ih duboko u srce,
da bi zatim o njima progovorila na trgovima.
Tako su prolazile godine, gubile se prilike,
a Isus je i nadalje uporno Riječ naviještao,
govorio o Kraljevstvu Božjem što ima doći,
pozivao na obraćenje, svjetliji pogled u život,
slušale su ga ptice, mravi, kamen, rijeke... i čudili se,
ne njemu, nego ljudima, meni negdašnjem u njima.
Zrno sam prašine, kap u moru, udisaj u zraku,
spoznao sam to idući ovim kamenitim putem,
a ipak tako sam velik, jer se otvaram tebi,
nije lako, ruke su mi pune stvari, srce bezvezarija,
korak po korak čistim dom za tvoj dolazak.
Slušao sam mnoge tvoje i polako shvaćao,
bio sam tvrde šije, previše ustreptalo dijete,
govorili su meni to moji roditelji, ali uzalud,
tek kad dotaknuh tvoju zvijezdu u svom oku,
rasplinuše se magle i zasja novi, ljepši svijet.
Mogu godine prolaziti, ja te napuštati ne ću,
kušat ću ti svojim životom ispisati lijepu pjesmu,
kakva god bila uzmi je i nasmiješi joj se,
to sam ja u svome stremljenju, moji životni časi.
Nadam se da svoje obećanje zaboraviti ne ću,
bude li tako probudi me, gurni me da zakliktam.

 

Koji se preobrazio na gori Taboru

ODLUČNA JEDNOSTAVNOST

Propovijedao si i grnuli su hrpimice za tobom,
nisi to pokušao iskoristiti, lukavo zavesti ih,
liječio si im srca i duše, otvarao im nove vidike,
kakva samo moć klicali su zaneseno u sebi,
neki su ti zavidjeli i gledali te preko oka,
ti si nastavljao dalje svojim zacrtanim putem,
kroz ljepotu Galileje, uz rubove Genezareta.
Učenici su išli za tobom, ali su znali dvojiti,
ne uvijek, ponajvećma kad stisnu nevolje,
htjeli su da jednom lupiš šakom o stol,
svima konačno saspeš u lice tko si i što si.
Ti si, pak, izabrao odlučnu jednostavnost,
snagu misli, vedar pogled u budućnost.
Kako bih samo htio shvatiti tu tvoju mudrost,
moj razum još previše domišlja i zanosi se,
bolje bi bilo da nešto šapne srce, onako potiho,
da se ljepota razlije u krhkost postojanja.
Nauči, Isuse, i mene i ovaj svijet razmišljanju,
znam, čini to Kraljica mira dugi niz godina,
ali mi to još ne uspijevamo, slabi smo učenici,
zapleli smo se previše u naše trice i kučine,
tek smo možda shvatili nauk tvojih učenika,
ništa od sjenica nema, nekog tvrdog obitavališta,
čekaš nas, putovati nam je, neutabane staze gaziti,
Tabor pretočiti u život i sjati, svakodnevno sjati,
svjetlošću nepatvorenom, radošću zaraznom.
Kad bih to znao vjerujem sve bi postalo lakše,
prepoznao bih se i prepoznali bi me drugi,
napravili bismo svijet po mjeri čovjeka i Boga.
Hej, kako bi to bilo lijepo, zanosno i zdravo!

 

Koji nam je po Euharistiji darovao Vazmeno otajstvo

RAZLIJEVANJE

Veliki četvrtak kao da je bio malo prerano:
učenici u sanjarenju, vlast u sjaju moći,
sve se odvijalo nekako uobičajeno lijeno.
A onda je osvanuo Veliki petak i križ,
mnoga su se srca stiskla i snažno zdvajala,
bilo je teško vjerovati u uskrsnuće,
činili su to tek malobrojni, poznavatelji života,
oni što su znali vidjeti iza maglovite pojavnosti.
Razlila se njihova vjera u lutajući svijet,
daleko od toga da su bili savršeni,
ma sličili su nama, jednako znali posrtati,
buniti se, umišljati si, slijepo odlutati.
Što se u svijet razlijeva iza moga djelovanja,
mislim da to pitanje trebam danas postaviti,
jer ti si, Bože, rekao da smo tvoja djeca.
Otvarao si nam oči, učio nas vazmenom otajstvu,
skupljao nas po nevoljnim zemaljskim cestama,
naučih li nešto od svega, gdje sam to ja danas?
Kao dijete roditelji su me vodili na misu,
gledao sam ih odrasle, ponizne, sličiti im htio,
danas jasno vidim da sve nije tako lagano,
traži se nutarnja preobrazba, ne puki omot,
tek je to pravi put, svjetlo u nedoumici,
lijek zavodljivim porukama javnih glasila.
Mnogi su ovdje spoznali nešto takvo,
želim im biti sličan, brat, suputnik i tragatelj,
to je bratstvo koje će promijeniti ovaj svijet,
razliti se snažno u sve njegove pore,
nahraniti ga tvojim kruhom nebeskim.
Zacijelo ćeš dobrostivo pogledati s nebesa,
očekujući da se naše postojanje prelije u tvoje,
tko to shvati živjet će blagdan radosti,
ne opažajući da se prijelaz već dogodio.

 

Suza

Žalosna otajstva

 

Isus se znoji krvavim znojem u Maslinskom vrtu

VRIJEME JE

Noć je nad Getsemanskim vrtom i Jeruzalemom,
masline samuju, stiže taj sudbonosni proreknuti čas.
Jasno mi je, Isuse, da ti je kao čovjeku bilo teško,
nešto sam i sam od tih trenutaka iskusiti znao,
u duši ih sada nosim kao zrcalo, kao razdjelnicu.
A radije bih htio sve prebrisati i zaboraviti,
sjećati se samo lijepih, dobrih, pobjedonosnih dana.
Gledam te i shvaćam da to tako lagano ne ide,
potrebno je kleknuti, na leđa teret križa primiti.
Znao si te večeri da će na zajednicu ti nasrnuti,
znao si tko te je iznutra jeftino otkucao,
sve si znao, ipak smjerno si htio prignuti glavu.
Vjetar je hladio orošeno čelo, tvoji su spavali,
događaji su pristizali, čuo se bat njihovih koraka.
Prepoznajem danas u tebi ljudsku čvrstinu,
obvija je tvoja meka, nepokolebljiva Božja ruka,
kao umoran putnik oslanjam se smjerno o nju,
znam da će me dovesti kraju putovanja mojih.
Gledaš me prijateljski, osjećam da me primaš,
dopusti da ti obrišem znoj s čela, šapnem riječ,
ti ćeš mi se samo nasmiješiti, lahorom me obviti,
nastupit će u mom životu nova vremena,
bit ću tamo gdje treba biti i kada treba biti.
Vijest se munjevito širi okolinom, svjetlost sipi,
oni nastupaju, mi idemo dalje i vrata se otvaraju.

 

Isus je bičevan

U BRLOGU

U bolja vremena učenike si uz sebe imao,
ali kada su oni došli njih je netragom nestalo.
Nastupili su trenutci velikih događaja,
progledao si se u svjetlu Oca nebeskoga,
otklonio mač, uzeo dostojanstvo i krenuo.
Kao veličina u njihov si tmurni brlog ušao,
prestrašio ih time pa ti namijeniše bič.
Htjeli su te preodgojiti, na silu i divlje,
ti si stameno primao udarce i šutio.
Čujem kako odjekuju zrakom i šibaju ti leđa,
osjećam strah vladara, strah izvršitelja.
Ništa za to što su već stoljeća prošla,
sve je uvijek isto samo se uloge mijenjaju,
ja, pak, želim biti potpuno drukčiji,
podmećem svoja krhka leđa i pobjeđujem.
Oni se deru, vrište, raspamećeni su, lome se,
u tvojim očima prepoznajem svoju sliku,
nije mi žao, nas smo dva prijatelji, zar ne?
Blagoslovi, Isuse, moj hod ovom zemljom,
neka bude častan, uspravan, topao i ljudski,
ali blagoslovi i hod sve moje braće i sestara,
naša je budućnost, tvoji smo učenici.
Bit ćemo blagi, svjetlost zemljom prosipati,
u njihovim brlozima o tebi ćemo pričati,
kucnuo je odsudni čas za novi poredak,
naprijed ćeš biti ti, iza tebe svi tvoji,
umivat će se lice povijesti za nova svitanja.
Hvala ti, ja sam uz tebe, sada i uvijeke.

 

Isus je okrunjen trnovom krunom

NOVI NARAŠTAJI

Tebi tada nisu dokazali razglašenu krivnju.
Znali su to i tvoji zagriženi progonitelji,
ne mislim na vojnike i njihov krvavi posao,
mislim na one ogrnute svilom, urešene odličjima,
kvario si im uhodan posao i morao si stradati.
Što se promijenilo od tada do danas?
Ti si uskrsnuo, mi se trudimo živjeti u vjeri,
vojska k'o vojska, a oni i dalje rade svoje.
Nadobudni nevješti novinar ne bi rekao ovako,
on bi raspredao priču o možebitnoj krivici,
kako je o tome saznao u povjerljivu razgovoru,
a djeca rođena ovih godina rekla bi drukčije.
Nitko nam ne će uzeti teško stečenu slobodu,
čuvat ćemo je kao blago, kao kruh, kao vodu,
donijet ćemo je kada dođemo pred tvoje lice,
čistu, neokaljanu, urešenu dobrim djelima,
mi se ne bojimo, mi predstavljamo novo vrijeme.
Svjesni se, naime, naraštaji iz pepela dižu,
ništa im ne znači poruga i smijeh oholih,
ni krune, ni plaštevi, ni kraljevski štapovi isto tako.
Penju se Brdom ukazanja, penju se Križevcem,
penju se brdima milosti razasutim diljem svijeta,
ti ih predvodiš, mirno, dostojanstveno i prijateljski,
progonitelji tvoji nestaju u prašini na obzorju.
Slušam u tišini svoga srca Tvoje mudre riječi,
osjećam da se s ovih brda dobro vidi i spoznaje,
nisam pogriješio što sam ponovno ovdje danas,
bit će vremena za posao, za smijeh, za dokolicu.

 

Isus nosi teški križ

ODLUČNOST

Gledam tu sliku već dugo ispred sebe:
ustrajno nosiš teški križ, a oni pocikuju,
kao da su pošli na vašarište, a ne na gubilište.
Zar si zaboravio hram, trgovce i bič,
onaj muški nastup, dostojanstvo i odlučnost?
Kako sam te samo obožavao u tom trenutku,
a sada sam, napušten i slab vučeš se teško.
Oči ti polagano traže moje, uvjereno veliš:
pusti podvikivanje, ja pobjeđujem, zar ne vidiš?
S okolnostima i postupci se mijenjati trebaju,
uvijek je dobro ako znaš što hoćeš i kamo ideš.
Osvrćem se oko sebe, drugi u tišini prolaze,
svatko je ogrnut teškim velom svojih misli,
nitko nije čuo ovaj prijekor, ovu mudru riječ.
Lako bih ja sve shvatio da mi je križ manje težak,
ne da mi spavati noću, opustiti se danju,
žulja, peče, lomi, smućuje, probada, kida.
Jesi li to još jedanput pao, njima na veselje?
Oprosti, previše sam se sada raspričao,
a bolje bi bilo da sam ti pružio ruku,
da sam te prepoznao u čovjeku koji prolazi,
u događaju naizgled nevažnom i neuglednom.
nam, znam bio bi moj križ tada puno lakši,
svjetlo bih prepoznao na svakodnevnom putu,
uspio zastati smjerno i duhom obgrliti svijet.
Kao nekada, pred prvu sv. pričest, tiho šapćem:
moj si put, Isuse, moja istina, moj život,
slijedit ću te, makar i križ morao nositi,
makar svi drugi puno drukčiji bili.

 

Isus raspet umire na križu

POGLED ODOZGOR

Bio si siromašan, ali predodređen za uspjeh:
nadaren, pun snage, ljudi su hrlili za tobom,
smiješila ti se budućnost kao malo komu.
Takva se prilika nije smjela propustiti,
šaptali su o tome na mjesnom okupljalištu,
a ti si pričao o ljubavi, pomirenju, jednakosti,
onako kako nitko nikada pričao nije.
Što se promijenilo do danas, tiho se pitam,
još tiše odgovaram da se ništa promijenilo nije,
i dalje jedni idu na križ, a drugi ih prikivaju,
jedino se radi o vjeri i količini svjesnosti,
nije sve, naime, dobrovoljno i iz uvjerenja.
Kad su tebe ono u Palestini razapeli,
gledao si ih odozgor, ustvari licem u lice,
prepoznao si u njima bol, krhkost, zastranjenje,
sve si im oprostio i svome ocu otišao.
Oni su ostali začuđeni, izgubljeni i sami.
Kad i ja na drugu obalu budem polazio,
htio bih ti biti barem malo nalik,
ako me to ne spasi ništa drugo ne će.
I ja sam jedan od onih ispod križa ti,
davnih godina, negdje tamo u Jeruzalemu,
svrni, dakle, svoj pogled i prepoznaj me,
skrušeno stojim pred tobom i tiho šapćem:
oprosti mi, slab sam, kajem se, shvaćam.
Ruku pružam prema tvojoj davno ispruženoj,
dodirujem je, tako je topla, tako je ljudska,
a tvoj božanski osmijeh nujno mi lice vedri.

 

Prosvjetljenje

Slavna otajstva

 

Isus je uskrsnuo od mrtvih

STOPE

Tih dana tvoji su bili neizmjerno radosni,
ali u isto vrijeme stidjeli su se svojih misli.
Ti si dokazao da ti riječi nisu bile lažne,
prebrisao si njihove bojazni i dvojbe.
Zahvalnost im se čitala na ovedrenom čelu,
opet su bili slobodni, iskupljeni i tvoji.
I u meni često dvojbe vrište, sapinju me,
nosim svoj život i misli me salijeću hude,
oprosti mi, duboko se kajem, ta čovjek sam,
molim se i griješim, padam i ustajem.
Gledam danas te svoje stope i stid me je,
ali ima u meni snage, htijenja i znanja,
evo, stavljam svoju nogu u tvoju stopu,
ići ćemo zajedno ma kud god to trebalo.
Shvatio sam ovdje na ovom mjestu
da svako je brdo Gospino Brdo ukazanja,
samo je pitanje svjedočenja, pružanja ruke,
jer tvoja milost grli snažno čitav svijet.
Znam, dok budem hodio stopala će biti žuljava,
ali ne želim stati, lažni hlad potražiti,
utiskivat ću svoje uboge stope u prah zemljin,
a one će me sjećati da sam tako prolazan,
ne će mi biti žao, jer ti im se smiješiš,
nježno ih uzimaš i neprestano čistiš,
žao ti je samo onih sa zemljom stopljenih.
Otvoreni grob, Isuse, tvoja je posljednja stopa,
otišao si svome Ocu izvršenog poslanja,
trudit ću se da me prepoznaš pri susretu,
jer ti si moj uzor, moj Bog, moj prijatelj.

 

Isus uzlazi na nebo

JUTRO

Maslinska gora i nadalje pamti tvoj korak,
prisjećam se toga stupajući utabanom stazom.
Pokazivali su mi kamen odakle si na nebo uzišao,
gledao sam turiste i hodočasnike kako pristižu,
plaćaju svoj pogled, neki sliježu ramenima,
odlaze i potom se slikaju na beduinskoj devi.
Zamišljao sam tvoje učenike, njihov stav,
otišao si, naime, na nebo ispred njihovih očiju,
a oni su mislili da su pobjednici, da su važni.
Prebirem zrnca krunice i pitam se kome sličim,
tvojim učenicima, turistima, hodočasnicima?
Rođen sam u svijetu koji se klanja opsjeni,
prisiljava me biti kao on i pokloniti mu se,
a ja to ne ću, mučim se i trgam nabačene spone.
Želim uzići k Tebi, smjerno nebo dotaknuti,
želim da mi novo jutro svane, svo u bijelom,
stupam među tvoje učenike takav kakav sam,
spreman sam dugo ići i tvoj nauk upijati.
Kada me ljudi sretnu hoće li me prepoznati,
ja njih zacijelo hoću, ta znam da braća su mi,
pružit ću im ruku, vedar, nasmiješen i dobrostiv,
ali ipak odlučan, jer nove su stvari pred nama.
Treba ih dočekati opasanih bokova, pritegnute obuće,
da bi se lakše svladala pustinja i zlatno tele.
Ćutim u nosnicama prah Palestine i Brda ukazanja,
povijest je potekla u ovo nevoljno vrijeme,
zaustaviti je može samo naš nehaj i strah,
zapravo ona prolazi, a mi možemo biti s njom,
unatoč suzama ići stazom punom cvijeća,
kao u proljetno jutro dok se čuje cvrkut ptica.

 

Isus šalje Duha Svetoga na apostole

BLAGOST DOLAZI

Kroz pukotine svijesti dopiralo je svjetlo,
činilo im se poput svijeće na vjetru,
bojali su se i zbog toga su bili u skupini,
drhtali uz riječi molitve poput utopljenika.
Tvoja majka ih je gledala i bilo joj je žao,
to su oni što su ti prisezali na vjernost,
ponosno stupali uz tebe i sjali od veselja.
Kraljice mira osjećam kako se moliš za njih,
učiš ih hodati prašnjavim putom kao malu djecu,
nije lako, korak im je lelujav, obzorje zastrto.
Ne napadam ih, govorim ovo više o sebi,
ima dana kad bježim u se poput plahe srne,
ne prepoznajem put kojim mi je ići ni suputnike,
tjeskobno je u tim trenutcima i bolno do besvijesti.
Oprosti na takvom malodušju, Bože,
znam da si pokraj mene, da mi pružaš ruku,
treba samo zakoračiti i sve će biti drukčije.
I tebi se, Kraljice mira, duboko ispričavam,
tvoja me je molitva uvijek krijepila i čuvala,
zahvalan sam ti i već shvaćam tvoju mudrost.
Kako bi bilo da postanem konačno apostol,
potrudim se svjetlo Duha Svetog upiti u se,
ne će li tada procvjetati sažgana pustinja,
buknuti život unatoč svim poteškoćama?
Odgovaram na ovaj upit zagledan u daljinu,
vjetar mi šapće da dobro je, sviću novi dani.
S neba pljušti mir, dobrota i blagost,
osjećam to svojim ispaćenim čulima,
onim dubokim, očaravajućim glasom u dubini.
Kličem radosno sebi, djetetu novog doba,
kličem i tebi, umorni prijatelju na putu.
A vi se, Isuse i Marijo, zadovoljno smiješite,
čekajući nas s drugima gore na nebesima.

 

Marija je uznesena na nebo

SLIJEDIM TE

Čitao sam kako si smjerno otišla na nebo,
bez buke, uživanja u svojoj nadmoćnoj veličini,
žalila si samo one koji ništa razumjeti ne će,
ljude čije su oči zasjenjene, a duša prazna.
Ne znam jesi li žalila i mene ili se oslanjala na me,
krhak sam ja i loman, zaboravljam često usmjerenje,
a puti su prašnjavi i teški, još k tomu varljivi.
Hoće li nekada netko pokazivati moje stope
ili ću samo biti prolaznost bačena u vjetar?
Ne zamjeri na ovom mom bolno jasnom pitanju,
daleko od toga da ti se želim postaviti uz bok,
tek se ogledam u tvojoj dubokoj mudrosti,
pitajući se je li išta od nje palo na me?
Griješio sam mnogo i zemlje se držao čvrsto,
a bila je samo potreba hodati, sve do zalaska sunca,
tek tada zbiva se prijelaz, počinak u Ocu.
Ne pitam te kako će to biti, jer ću teško shvatiti,
znam samo da moram vjerovati, tvojim stopama ići.
Nije bilo drukčije ni s tobom, Gospodina si slijedila,
njega, svoga Sina, gledala obješena na križ,
govorili su da je lopov, prevarant, nevjernik,
šutjela si, a riječi su udarale u tvoje srce kao kamen,
opraštala si i pripravljala se za ponovni susret.
Samo Bog zna koliko je meni još dana ostalo,
ja ih se ne bojim jer si ti neprestano sa mnom,
gledamo se povjerljivo u oči, ti majka, ja dijete,
spušta se predvečerje, u daljini vidim kuću,
netko pred njom sjedi, zahvaljuje Bogu na danu,
lice mu je prožeto svjetlošću, i tako blago,
dolazi tvoj Sin i uzima ga prijateljski za ruku.
Dovršeno je, bio je vjeran, vrijeme može početi,
samo, tko je to bio, jesam li mu barem nalik?

 

Marija je okrunjena za Kraljicu neba i zemlje

NJEŽNA VELIČINA

Gledao sam mnoge veličine ovoga svijeta:
glava im je negdje gore među oblacima,
ne vide kamo idu i gaze nemilosrdno,
ljudi im se čude, prosvjeduju, ljute se na njih,
oni blijedo gledaju jer im ništa jasno nije.
Takvi su zacijelo zaboravili tvoju sliku,
djevojku iz puka što posta Kraljicom mira.
Ponizno si prihvatila Božji naum s tobom,
umjesto brbljarija osluškivala Njegove riječi,
razmišljala o njima u svome srcu i živjela ih.
Bog te je proglasio kraljicom neba i zemlje,
jednom gore na nebesima, uz pjesmu anđela,
jer ostala si jednostavna, nježna i suosjećajna.
Prepoznaješ svaki trzaj na licu, bol u duši,
svaki jezik, svaku boju kože, svaku povijest,
prepoznaješ i mene, mrava na ovoj zemlji.
Zahvalan sam ti zbog svega što činiš,
nije mi nipošto teška tvoja kruna, vjeruj mi.
Htio bih u sebi oživjeti nježnu ti veličinu,
mudrost koju si imala podno Sinovljeva križa,
znala si da je nevin, da je sve to nepravedno,
ipak, nisi vikala, tražila krivce, proklinjala,
bila si majka, otac, roditelj, sin i kćer,
bila si obitelj, nježni cvijet postojanja.
Hvala ti za ponovno ispruženu ruku,
došao sam izdaleka, izbliza..., nije važno,
želja mi je pronaći tebe i na taj način sebe,
ne mogu ići sam, sile mi dostatne nisu,
s tobom shvatit ću što mi to Bog kaže,
bit ću velik, širit ću život oko sebe.
Dopusti mi sjesti pokraj tvojih nogu i slušati,
trudit ću se štogod naučiti, drukčiji postati,
kažem to ponovno i osjećam težinu tih riječi.

 

Korak

Zahvala

PRED TOBOM STADOH

Toga dana, Kraljice mira, izabrala si ta brda,
jednako kao i ovo siromašno mjesto, kraj i ljude,
jasno ti je zbog čega, meni je teško dovinuti se,
ali znam da izabrala si i smjerne hodočasnike,
one koji se neprestance na tvom izvoru napajaju,
šireći glas o bistrini, dubini i pitkosti tvoje riječi.
Zajedno s tobom stali smo pred svoga Boga,
predstavila si nas po imenu, govorila lijepo o nama,
gledali smo u te zahvaljujući ti na takvim riječima,
stvarno nismo znali da toliko dobra imamo u sebi,
kliktali smo od radosti, nanovo se prepoznavali.
Znam, sve ima svoje trajanje, ta na zemlji smo,
sve se mora jednoga dana preliti u novo postojanje,
hoćemo li i hoću li to znati, pitam se tiho sada,
dok vozila prolaze bučno i negdje se glazba čuje.
Stadoh, Bože, pred tobom, u svome siromaštvu,
k tome dodaj pregršt izgubljenosti i sve je tu,
ti me ojači, pruži mi ruku, pljesnu me po ramenima,
onako prijateljski, kao nakon zajedničkih bitki.
Upaljena sam svijeća što drhti na vjetru i ne gasi se,
tvoj sam učenik u ova današnja samodopadna vremena,
ja sam... ono dijete što polagano odlazi u budućnost,
znajući da ga ti čekaš kao roditelj u smiraj dana.
Šapnuo sam ti sve svoje promašaje, zaboravi ih,
to su samo ožiljci s dalekih, prašnjavih puteva,
školjka sam, a ti si biser, otvaram se polagano,
imalo je smisla ići unatoč svim olujama,
dizati se kada je umor teško nalijegao na kosti.
Lješka se more svijeta, tvoji učenici nastupaju smjelo,
želim biti među njima, nositi tvoju zastavu,
korak po korak približavati se vječnosti blagoj.

 

....................................................................................................................

 

Pojedinačno

 

U JEDNO POPODNE
                                  M.

kamenita vrata
mnogo ljudi
palimo dvije svijeće
dok one gore
šetamo Zagrebom
udišemo slobodu
gledamo se i znamo
ovo je odgovorno vrijeme

bdjeti treba
ustrajno i hrabro
inače će nas
raznijeti vjetar
progutati magle
i ne ćemo više znati
odakle se i kamo ide

Opširnije...

DOMOLJUBNOST

Print Friendly, PDF & Email

TURCI

 

OKRENI SE, MARKO

Sejmeni su poljem zalegli,
našim poljem hrvatskim.
Gaze zemlju kopitima konjskim,
osvrću se bijesno oko sebe.
Herceg Bosna mrko šuti i gleda,
trenutni usud svoj promišlja.
Muče je sinovi, muče je poturice,
tko će je braniti, čuvati za budućnost?
Baš su njezina Marka proveli,
mladog momka, punog snova i zanosa.
Hoće li znati ostati svoj u tuđini,
pritajiti se ili nešto drugo učiniti,
a onda u pogodnom času zbaciti krinku,
ponovno biti Marko, naš Marko?
Magla je pala, tko vidi u njoj,
sejmeni zacijelo ne, oni su slijepi,
briga njih za naše sunce hrvatsko.

Opširnije...

DRUŠTVO

Print Friendly, PDF & Email

ZAPIS O ČOVJEKU IZ KUTA

Kosa posjedila od godina i užasa nemira
što su se zbivali na njegovu dijelu zemlje,
korak odlučan, upućen prema svome odredištu,
pod rukom novine ispisane jezikom i pismom njegova naroda,
čelo ozbiljno, u dostojanstvu življenja,
oči u pitanju što ja imam s ovima ovdje.

Sjedio bi nenametljivo u društvu,
ponekad zaigrao neku igru s ostalima
i odlazio neprimijećen u svoj život.

Tako, dobar je, ali pomalo svoj,
rekli su mi na početku.

Pronašli smo zajedničku temu i počeli razgovarati.
Njegova duša djeteta provirivala je kroz oklop zrelosti.
čudili su mu se zašto se smije,
što je to pronašao u sebi
što drugi do tada vidjeli nisu.

Opširnije...

MISAONOST

Print Friendly, PDF & Email

JEZIK

 

OBLIK RIJEČI

Kada bih negdje gradio kuću,
trudio bih se da to bude uz more,
tamo su najljepši zalazi sunca,
najdulje šetnje i najmirisniji okoliš.
Po danu bih pecao ribu iz čamca,
a po noći pisao za nekoga pjesme.

Kada bih negdje gradio kuću,
u vrtu bih odmah zasadio maslinu,
bila bi znamen prošlih vremena,
svjedočila onima što hrpimice dolaze,
učila ih da život ide polagano,
važno je samo slijediti mu tok,
sve je ostalo prolaznost i prah.

Kada bih negdje gradio kuću,
obavezno bih zasadio dunju,
najsličniju onoj iz mojih snova.
Mirisala bi mi u mrzlim danima,
pričala tople priče i smijala se,
bila bi to vremena za spomenar,
vremena poput zanimljiva mozaika.

Ali ja nigdje ne gradim kuću,
tek ispisujem stihove i sanjarim,
dnevni me događaji bude i ja odlazim,
ostaje riječ u obliku hrskavog kruha,
oni koji su gladni mogu birati,
ja sam svoje konačno učinio,
ja sam svoju toplu kuću sagradio.

 

ISPOVIJED

Ponovno pišem pjesme,
diram u svoje rane,
ostavljam nekomu drugome
život smiren i zadovoljan,
ponekad me nagriza dvojba
hoću li uspjeti stupati hrabro,
iskreno, otvoreno i bez primisli,
zamišljam onoga koji će ovo čitati,
kojemu ću postati prijatelj,
a da ga nikada uspjeti upoznati ne ću,
onoga koji će odmahnuti rukom,
reći da to nema smisla.

Opširnije...