U prvim godinama rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991./1993. mnogo se očekivalo od međunarodne zajednice. Naivci u politici i žrtve rata očekivali su od vodećih svjetskih sila i međunarodnih organizacija pravedno rješenje i mir, vjerujući da je svima jasno kako je agresiju izvršila i ovaj rat skrivila samo Srbija, a da su mu protivni svi oni čimbenici odlučivanja u svijetu koji diktiraju svjetska politička događanja.

U takvoj vjeri su dočekali osnivanje Međunarodnoga suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije i Ruande, pristajući na ime suda koje u sebi već definira i prejudicira ostvarenje obnove države koja se raspala, a pomoću kvazipravnih metoda koje prakticira ovaj sud.

Najprije se postavlja pitanje zašto se u dnevnom, političkom, diplomatskom govoru o Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Italiji ne govori kao o državama bivše Austro-Ugarske. Valjda zato što je to jedno prošlo svršeno vrijeme. Ni o Češkoj i Slovačkoj se ne govori kao državama bivše Čehoslovačke, ni o Rusiji, Bjelorusiji i Ukrajini se ne govori neprekidno kao o bivšim članicama SSSR-a.

Zašto se u posljednjih petnaestak godina neprekidno govori o državama bivše Jugoslavije kada se nakon donošenja zaključaka Badinterove komisije 1991. utvrdilo da se bivša SFR Jugoslavija raspala kao federativna državna tvorevina na samostalne države: Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Saveznu Republiku Jugoslaviju i Makedoniju, i da više ne postoji. Sve te države su na temelju zaključaka te komisije proizišlih iz nepristrane pravne analize Ustava SFRJ iz 1974. međunarodno priznate kao samostalne države ravnopravne sljednice SFRJ.

Zašto su vlasti Republike Hrvatske prihvatile u godinama koje su slijedile nakon stjecanja samostalnosti i diplomatskoga priznanja u službenim i neslužbenim susretima, dokumentima ovaj termin »bivša Jugoslavija« i dopustile i omogućile da se udomaći u diplomatskom i svakodnevnom govoru i službenim dokumentima?

Zar se nije vidjelo da u konačnici ova praksa vodi u rekonstrukciju raspale države i poništenje hrvatske neovisnosti?

Ime Međunarodnoga suda za ratne zločine osim prostora bivše Jugoslavije, nosi na svom početku u produžetku naziv »i Ruande«.

Je li to bilo slučajno? Jesu li hrvatske vlasti i hrvatski pravni stručnjaci smjeli pristati na ovakvu instituciju koja imenom Ruande također otkriva nečasne ciljeve utemeljitelja ovoga suda. Zašto?

U Ruandi se dogodio plemenski građanski rat između dva antagonistička plemena frankofonih Hutua i anglofonih Tutsija. Sukob se dogodio u režiji velikih sila. Čak se može izreći da su ga inicirale službene francuske vlasti.

Što imaju zajedničko sukobi u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi?

Ništa, osim namjere utemeljitelja Suda da pravnim smicalicama pretvore agresiju iz 1991., koju je izvršila Srbija sa saveznom vojskom JNA na ostale federativne jedinice, u građanski rat, a onda ciljanim vođenjem sudskih postupaka, izmjenom redoslijeda događanja, različitim umjetnim konstrukcijama i presudama utvrdi jednaku krivnju agresora i žrtve i uspostavi stanja od prije 1991.

Dakle, na tom sudu sudilo se objema državama za zločine počinjene u građanskome ratu. U međuvremenu čak i jedna Ruanda ih se riješila! A gdje smo mi?

I sada se treba upitati tko su osnivači ovoga suda i kako je taj sud utemeljen kako bi se sagledale sve opasnosti za urušavanje međunarodnih pravnih odnosa gaženjem svih tisućljetnih zasada teorije i prakse međunarodnoga prava.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije i Ruande osnovan je na poticaj Madeleine Allbright koja je 1993. bila veleposlanica SAD-a u UN-u. Na njezino inzistiranje stalne članice Vijeća sigurnosti: Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska i Njemačka složile su se u svezi s odlukom za osnivanje jednog međunarodnoga suda, a Rusiju i Kinu su neutralizirali dopuštenjem ovim državama da samostalno i nasilno rješavaju svoje probleme s malim državama u svome okruženju.

Prema Povelji Ujedinjenih Naroda Vijeće sigurnosti ima mandat poduzimati određene mjere u slučajevima agresije, prijetnji miru ili izbijanju rata. Članovi Vijeća sigurnosti uživaju imunitet i članak 41. Povelje daje im pravo pregovarati, koristiti arbitražu, služiti se diplomatskim metodama i sličnim mjerama za djelovanje u navedenim okolnostima.

Međutim, Vijeće sigurnosti nema zakonske osnove za utemeljivanje nikakvih pravnih tijela.

Prema međunarodnome pravu, praksa utemeljenja jednog međunarodnoga suda počinje ugovorom. Tek kada taj ugovor bude ratificiran, može se pristupiti osnivanju suda.

Takav sud može osnovati Opća skupština, a ne Vijeće sigurnosti. Razlog za to su dva kamena temeljca međunarodnoga prava: državni suverenitet i jednakost.

Sve članice UN-a su jednake i suverene.

U slučaju generala Blaškića ICTY tužitelj izjavljuje da je Sud kao tijelo Vijeća sigurnosti iznad države. To je u kontradikciji s jezikom Statuta suda koji traži da države surađuju. Postavljajući se po svom položaju iznad svake države, tužitelj kao tijelo toga suda ponaša se u stilu ovlasti sultana Selima III. koji je 1793. utvrdio svoj »novi svjetski poredak«.

Pred svakim neutralnim sudom stranke koje su u pravnom postupku imaju jednak status. Ustroj ICTY-ja poništava to načelo budući da stavlja tužitelja iznad optuženoga, jer je tužitelj tijelo Suda. Ovdje je riječ o odsutnosti odvajanja nadležnosti, jer i tužitelj i ICTY imaju prema Statutu zakonodavnu moć.

Za razliku od Međunarodnoga suda pravde, koji se nalazi u blizini ICTY-ja i Međunarodnoga kaznenog suda koji su utemeljeni po ugovoru, ICTY-ju, budući da je utemeljen bez ugovora, ostavljeno je da svoja pravila piše sâm. Kako i sâm tužitelj kaže, oni pišu pravila u hodu.

Prema članku 16. Statuta ovoga suda tužitelj će djelovati neovisno kao odvojeno tijelo Suda i ne će tražiti ili primati instrukcije od bilo koje vlade ili iz bilo kojega drugog izvora.

Nadalje, sadašnji tužitelj se pojavljivao više puta s dužnosnicima SAD-a, uključujući i Madeleine Allbright, a zajedno su otvoreno izjavili kako se obraćaju NATO državama u pitanjima istrage. Mnoge države NATO-a imaju svoje izravne interese u ishodu suđenja?

Godine 1996. tužitelj se susreo s glavnim tajnikom NATO saveza i glavnozapovjedajućim u Europi da »uspostave kontakte i započnu razgovor o modalitetima suradnje i pomoći«. Devetoga svibnja 1996. potpisan je obostrano memorandum o razumijevanju između Ureda tužitelja i Glavnoga stožera savezničkih snaga u Europi (SHAPE). Održan je niz sastanaka, uključujući i sastanak predsjednika Suda s američkim generalom Wesleyem Clarkeom. Memorandum od 9. svibnja govori o praktičnom aranžmanu i podršci Sudu i transferu optuženih osoba Sudu. Drugim riječima, NATO snage postaju pravosudna policija Suda, a ne snage UN-a, a Sud se sam stavlja NATO-u na raspolaganje. Ovaj se odnos nastavlja kontinuirano unatoč zahtjevima da Sud bude neovisan od bilo koje nacionalne vlade, dakle i od skupina nacionalnih vlada.

Da bi se podigla optužnica, mora se postići pristanak jednoga od sudaca u postupku. Taj pristanak daje se jedino u slučaju suočavanja. To znači da slučaj kojemu se ne odgovori, rezultira u osudi. Unatoč toj bliskoj vezi između tužitelja i sudaca i izručenju zbog optužbe koju potpisuju suci, pravila inzistiraju na predmnijevanju nevinosti. Ova pretpostavka je kompromitirana u svakome slučaju. Najuočljivija kompromitacija je u automatskom utamničenju. Nema jamčevine, nikakva oblika obrane sa slobode ako zatvorenik ne dokaže posebne okolnosti. Gubitak posla, kontakta s obitelji i prijateljima, i na kraju gubitak vlastite domovine, zar nije kompromitacija? Čak ni loše zdravlje nije dostatan razlog za jamčevinu.

Zatvorenike se od početka tretira kao da su već osuđeni. Drži ih se u ćelijama. Moraju se pokoravati pravilima i stegi. Ako se ne pokoravaju, potpadaju pod stalni nadzor, cenzuriranje pošte, ograničenja u posjetima obitelji, komuniciraju s obiteljima na vlastiti trošak, trpe i ograničenja što mogu čuti i vidjeti na radiju i televiziji. Zatvorenici moraju čekati više mjeseci, a katkad i godina prije početka procesa. I dalje se tvrdi da se poštuje pretpostavka nevinosti.

Dokazni postupak je tako oštećen da je zaštita od dokaza, po čuvenju razvijena kroz stoljeća, u svim nacionalnim pravosuđima ovdje napuštena i zamijenjena je svime što se čini relevantnim, čak ako je to glasina.

Svjedoci mogu anonimno svjedočiti ili svjedočiti a da se ne pojave u Sudu.

U godišnjemu izvješću za 1994. pojavljuje se ova izjava: »Sud se ne mora mučiti s restriktivnim pravilima koja su razvijena u tradicionalnom sustavu sudskoga procesa i porote.«

Postoje odredbe u pravilima o zatvorenom saslušanju u okolnostima koje su jedva definirane. Postoje tajni procesi koji su bitna odlika političkih sudova. Sada je povećano korištenje zapečaćenih optužnica, tako da nitko ne zna je li osumnjičen ili nije, sve dok ga vojna policija ne uhvati na ulici u bilo kojoj državi. Osumnjičene, neosuđene osobe mogu biti držane u zatvoru 90 dana bez optužbe. Svi iz iskustva znamo što uhićeni može doživjeti u jednom ili dva dana od policije. Devedeset dana može biti uhićen bilo tko od nas od ovoga suda. Jedino što oni moraju reći jest da imaju razloga da u vas sumnjaju.

Možda je najopasnije pravilo 92. Statuta da se smatra kako je priznanje dano slobodno i to dragovoljno, sve dok se ne utvrdi suprotno (od zatvorenika).

Možete li zamisliti kako je priznanje dano slobodno i dragovoljno nakon 90 dana na milosti i nemilosti policije? Gotovo svaki sud u svijetu smatra suprotno jer je poznato da su priznanja iznuđena od policije u zatvoru nepouzdana i tendencija je da se zabrane. Ovaj sud vraća se na XIII. stoljeće u sudskoj praksi.

I konačno, ovdje je riječ o osuđenima u tuđoj državi, tako da su oni ne samo osuđenici, nego su i u egzilu.

Postoji posebna odredba o prikupljanju dokaza nevladinih udruga, takvih kao što je Otvoreno društvo Georgea Sorosa, gdje je riječ o konfliktu interesa.

Optuženi ima pravo birati branitelja po vlastitu izboru samo na papiru. Zapravo, ovo pravo Sud mu može uskratiti na različite načine. Registrar može diskvalificirati branitelja iz bezbroj razloga, uključujući da nema prijateljski stav prema Sudu. Bilo je slučajeva u kojim je Registrar onemogućio odvjetnika iz određene države jer mu se činilo da ima previše onih koji zastupaju optužene. Drskost i sila koja se primjenjuje moćan su način uznemiravanja branitelja. Odvjetnici su izvrgnuti širokoj skali samovolje.

Ni jedan građanin bilo koje države ne bi smatrao da je pravedno suđen pred sudom koji plaćaju i pomažu privatne osobe ili korporacije koje su izravno zainteresirane za ishod suđenja, a koji su sami praktično imuni pred sudom.

Dobro je utemeljen zakon da strana u sudskome postupku, bilo građanskom ili kaznenom, ima pravo tražiti uklanjanje suca koji vodi slučaj ako postoje opravdani razlozi za sumnju pretpostavljenoga ishoda.

U ovome slučaju može se reći da ovaj ishod nije samo pretpostavljen, nego je i stvaran. Tu nije riječ samo o takvom sucu, nego o čitavom takvom sudu.

Ovaj sud ne zaslužuje međunarodno poštovanje, nego prijezir. Ovo je krivotvorina čija je svrha služiti moćnim gospodarima koji se mogu s lakoćom identificirati. Možemo ići i dalje te reći da je to politički instrument predodređen da krši, razara integritet i suverenitet jedne države, a njegovo djelovanje je zločin protiv mira prema Nürnberškim načelima.

Umjesto da rješava sukob, ovaj sud ga stvara, on služi opravdanju sukoba. Umjesto da stvara mir, on se koristi da opravda rat, i zato je instrument rata.

Christofer je Black, čiji sam rad velikim dijelom koristila i prevela, odvjetnik-branitelj koji živi u Torontu. Branio je optužene za ratne zločine u Ruandi. Možemo li nakon svega zamisliti da Velika Britanija traži da hrvatski osuđenici služe svoje dugogodišnje kazne u Velikoj Britaniji i to u privatnim zatvorima.
 

Madelaine majka Suda

Članak 32. Statuta kaže kako će se svi troškovi Suda namirivati iz redovnoga proračuna Ujedinjenih naroda. Oba ova načela kontinuirano se i otvoreno krše.

Sami visoki dužnosnici ovoga suda hvale se svojim dobrim vezama s vladom SAD-a. Pred Vrhovnim sudom u Washingtonu D.C. sutkinja Gabrielle Kirk McDonald, predsjednica Suda u Haagu i Amerikanka, izjavljuje: »Nama veoma koristi snažna podrška određenih vlada i osoba poput tajnice Allbright. Ona je kao stalna predstavnica u UN-u neumorno radila na osnivanju ovoga suda. I doista, mi joj se često obraćamo kao „majci Suda“«. Ako je ona majka, onda je Bili Clinton njegov otac, kako je Louise Arbour potvrdila svojom izjavom predsjedniku Sjedinjenih Država da će uhititi Slobodana Miloševića dva dana prije nego što je to objavila ostatku svijeta.

Ove obje izjave su flagrantno kršenje načela neovisnosti Suda.

Tko su financijeri?

Sud sustavno prima novčana sredstva od pojedinih vlada, privatnih fondacija i korporacija, što je kršenje članka 32. Povelje. Najveći dio toga novca dolazi od vlade SAD-a izravno u gotovini ili u donacijama opreme. Tako je samo u izvješću Suda za 1994./1995. iskazano da je SAD dao 700.000 dolara u gotovini i 2,300.000 dolara vrijednosti opreme. Iste je godine Institut Otvoreno društvo, fondacija koju je utemeljio George Soros, američki financijski magnat, pridonijela »otvorenosti« 150.000 dolara, a Rockfellerova obitelj putem Rockfellerove zakladu dala je 50.000 dolara. Korporacije poput Time-Warner i Discovery Products, obje iz SAD-a, također su donatori. Također treba znati da je Sud primio novac od United States Institute of Peace za projekt Otvaranja, a koji je desna ruka Suda u odnosima s javnošću i dužnost toga programa jest da suzbije neprijateljstvo bivših jugoslavenskih republika prema Sudu, njihove stalne kritike o selektivnim progonima i primjeni dvostrukih standarda. Te primjedbe su opravdane, ali na njih nitko iz Suda ne odgovara, a nitko ni od sponzora.

Koliko je Institut za Mir (Institute for Peace) neovisan? Kao »neovisnu, nestranačku instituciju osnovao ga je i financira ga US Congress za jačanje nacionalne moći i promoviranje nenasilnoga rješavanja međunarodnih sporova«. Osnovao ga je Ronald Reagan, a njegovu upravu potvrđuje predsjednik SAD-a.

Sud prima potporu udruženja Coalition for International Justice kojemu je svrha poboljšati javno mišljenje o Sudu. Ovu koaliciju osnovao je opet neizbježni George Soros i njegovo Otvoreno društvo, zatim Central and East European Law Institute koji je utemeljila udruga American Bar Association and layers bliska vladi SAD-a, a pomaže tranzicijskim državama u smjeni socijalističkoga pravnog sustava u tržišni.

Iz ovih pravnih udruga dolazi veliki dio stručnoga osoblja Suda. U govoru pred Vrhovnim sudom SAD-a sutkinja McDonald kaže: »Sudu su učinili velike usluge i obavili veliki posao brojni odvjetnici iz CIJ i CEELI... (gore navedeni).

Zanimljivo je također primijetiti da je u toj prigodi sutkinja McDonald primila nagradu American Bar Association i CEELI. Također je rekla kako sada traže novčanu pomoć od država za izvršenje kritičnih poslova.

Nova tužiteljica Carla del Ponte 30. rujna na konferenciji za novinare zahvaljuje direktoru FBI-a za pomoć Sudu: »Vrlo sam zahvalna za važnu pomoć vlade SAD-a koju pruža Sudu. Očekujemo kontinuiranu podršku.«

Od samoga početka Ured Tužitelja ima sastanke s nevladinim udrugama koje žele surađivati sa Sudom i pomagati mu. Mnoge od njih su povezane s Otvorenim društvom Georgea Sorosa i njegovom fondacijom. Sav taj novac slijeva se na posebne račune UN-a u koji uplaćuju države članice, daju priloge korporacije i drugi, što je kršenje Statuta Suda.

Zanimljivo je da je tri od četiri sudnice Suda financirala Carnegie Foundation. Financirala je i Međunarodni skup čiji je rad izašao u obliku knjige Nedovršeni mir.

Da bi se shvatilo o kakvomu je sudu riječ, treba znati da Sud ima osoblje postavljeno kao suce, tužitelje, dužnosnike, istražitelje i da ima svoja vlastita pravila sudskoga i dokaznoga postupka, svoj vlastiti zatvorski sustav. Oni tvrde da prakticiraju pretpostavku nevinosti do osude. Međutim, za razliku od kaznenoga suda koji nam je poznat, ovaj je sud sam uključen u podizanje optužnice.

Kornelija Pejčinović 

Fokus, Zagreb, 14. listopada 2005., str. 16. – 18.