Memorandum SANU bio je objavljen u javnosti preko novina »Večernje novost« u dva nastavka 24. i 25. rujna 1986. Pribavljen je nacrt Memoranduma koji još nije bio završen, a navodno su ga pribavile hrvatske tajne službe, iako je moguće kako su ga sami akademici pustili u »opticaj« kako bi vidjeli reakciju na ideje Memoranduma. U pisanju Memoranduma sudjelovao je veći broj srpskih intelektualaca, a u radnu skupinu se obično navode:
Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihajlo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović, Stojan Čelić, Nikola Čobelić. U taj popis vjerojatno bi trebalo dodati i Jovana Raškovića u čijem je stanu u Šibeniku Memorandum dovršavan.
Pojava tog dokumenta dovela je u nepriliku srpsko vodstvo jer su ostale Republike reagirale s uznemirenošću i prosvjedima. Akademija je tvrdila kako taj dokument »ne postoji«, jer nikad nije dan na razmatranje pa ga prema tome Akademija nije ni mogla prihvatiti, dok je ondašnje političko vodstvo Srbije (Ivan Stambolić, predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, predsjednik Partije te Nikola Ljubičić, predstavnik Srbije u kolektivnom predsjedništvu Jugoslavije) osudilo Memorandum. Međutim, Milošević nikad u javnosti nije osudio taj tekst, nego je kampanju i napade prepustio Stamboliću i Dragiši Pavloviću.
U Memorandumu se na srpskom kaže:
»... Za Drugo zasedanje AVNOJ-a većnici su birani iz srpskih vojnih jedinica i članova Vrhovnog štaba koji su se zatekli na teritoriju Bosne i Hercegovine, za razliku od većnika nekih drugih republika koji su došli na zasedanje sa svojeg teritorija i koji su iza sebe imali nacionalne političke organizacije s izgrađenim stavovima i programima.
Ove historijske činjenice ukazuju na to da tokom rata Srbija nije bila formalno, a pogotovo ne suštinski u ravnopravnom položaju kad su donošene odluke od dalekosežnog značaja za buduće državno uređenje.
... Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija, npr., nije dobila pravo na vlastitu državu. Delovi srpskog naroda koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, služiti se svojim jezikom i pismom, politički i kulturno se organizirati, zajednički razvijati jedinstvenu kulturu svoga naroda.
...Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili ugroženi koliko su danas. Rešenje njihovog nacionalnog položaja nameće se kao prvorazredno političko pitanje. Ukoliko se rešenja ne pronađu, posljedice mogu biti štetne ne samo po odnose u Hrvatskoj, već i po čitavu Jugoslaviju.
... Nerešeno pitanje državnosti Srbije nije jedini nedostatak koji bi trebalo otkloniti ustavnim promenama. Jugoslavija je Ustavom iz 1974. godine postala veoma labava državna zajednica u kojoj se razmišlja i o drugim alternativama, a ne samo jugoslovenskoj, kao što pokazuju skorašnje izjave slovenačkih javnih poslenika i raniji stavovi makedonskih političara. Ovakva razmišljanja i temeljno izvršena dezintegracija navode na pomisao da Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastočavanja. Srpski narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj neizvesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogućnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim težnjama i namerama. Srbija bi se u tom slučaju mogla i sama opredeliti i definisati svoj nacionalni interes. Takav razgovor i dogovor morao bi prethoditi preispitivanju Ustava. Naravno, pri tome Srbija ne bi smela zauzeti pasivan stav, iščekujući samo što će drugi reći, kao što je to do sada mnogo puta činila.«
Memorandum je zaključen riječima:
»Srpska akademija nauka i umetnosti i ovom prilikom izražava svoju spremnost da se svesrdno i celokupnim svojim snagama založi na ovim sudbonosnim zadacima i istorijskim nalozima naše generacije.«
 akt-kojim-je-pocela-drama-jugoslovenskih-naroda.doc | [ ] | 97 kB |
| memorandum-sanu.doc | [ ] | 213 kB |