Miljenko Stojić, Cvrk-cvrk, Matica hrvatska, Čitluk – Vrgorac, 2017.
Miljenko Stojić ima iza sebe plodno stvaralaštvo koje obuhvaća pjesničke zbirke, kraća i duža prozna djela, kritičke tekstove, prijevode i multimediju. Ovaj autor iskazuje također senzibilitet za djecu i dječje stvaralaštvo o čemu svjedoče njegove objavljene slikovnice i knjige namijenjene dobnoj skupini mladih.
Riječ je o piscu podužega profesionalnoga književničkoga statusa (članu DHK i DHK HB), koji uz književnu, posjeduje i snažnu novinarsku vokaciju, a pridodamo li tome dušobrižnički poziv redovnika-franjevca s visokim teološkim i duhovnim obrazovanjem i iskustvom, temeljenim na kršćanskim zasadama, te prokušane organizatorske sposobnosti na raznim konfesionalnim razinama i na raznolikim područjima, koje svjedoče o čovjeku, ne samo teološko-didaktičkoga, nego i praktično-angažiranoga duha, koji u skladu sa svojim svjetonazorom, djeluje zauzeto za čovjeka-pojedinca i za vlastiti narodni korpus, suočit ćemo se s osobom koja se i životom i stvaranjem odaziva mnogim izazovima. Pred očima nam je, prema tome, čovjek i autor, kompleksne provenijencije. U životopisu fra Miljenka Stojića naći ćemo brojne potvrde za to, ali i više od navedenoga.
Promatrajući, dakle, zbirku priča za djecu Cvrk-cvrk, valjalo bi uzeti u obzir sve navedene elemente autorske osobnosti Miljenka Stojića.
Ponajprije, u njegovoj prozi nalazimo vrlo izražen novinarski pristup u načinu razmišljanja, koji se očituje u jakome zauzeću da se uočeni problemi (najčešće dječji, primjereno zadanoj tematici ove zbirke) riješe što jednostavnije i što prije, po mogućnosti istoga trena, jer, za novinarski nerv vrijedi osnovno pravilo da je propuštena prilika juha koja se ohladila. Naime, za novinara već sutra za sve može biti prekasno. Pri tome autor često poseže za iskustvom starijih naraštaja, roditelja, baka i djedova, zahvaća u zdenac narodne mudrosti, zdrave tradicije, dobrih knjiga i sl.
Međutim, kao redovnik, autor svaki problem dovodi i u ravan s odnosom prema konačnom cilju i smislu čovjekova putovanja – vječnom životu.
Na taj način u prozi ovoga autora, ma kako bila kratka obimom, susrećemo polaznu i ciljnu točku (pitanje i brzi odgovor, ili sportskim rječnikom rečeno i start i cilj), naravno, uzajamno ovisne. Drugim riječima, mladom čitatelju govore novinar i duhovnik. Pisac je rješenjem ovih dviju zadanih enigmi toliko životno zauzet da mu se onaj književni postupak, u kojemu same stvari (likovi) pričaju svoju priču, ponekad čini suvišan i on ga jednostavno izostavlja. Naime, nudeći egzaktno rješenje u novinarskom pristupu i potom jasnu duhovu pouku u duhovničkome, time je zapravo rečeno sve, zaplet dobiva svoj rasplet, i jednostavno više nema prostora za književnu zagonetku u kojoj bi čitatelj sam tražio i nastojao naći odgovor, jer mu je ionako već unaprijed glatko i jasno ponuđeno sve.
Tu se dakle, često skriva određena zamka za ljude takvoga formata (znanja i duhovnosti), jer jednostavno preskoče one brojne etape na kojima se znoje grješnici dok traže izlaze iz svojega jadnoga stanja. Grješnici, kojima na temelju duge životne bitke i samim time kroz uložene napore uznapredovale vjere, odjednom pred očima zasja Krist, kao cilj i rješenje.
Često sam se u vrućoj želji pitao, kako je Dizma, onaj desni razbojnik na križu do Isusa, tako brzo mogao zaraditi nebo, dok se mnogi između nas godinama tiskamo oko oltara, ne bismo li se kako domogli istoga cilja, i još živimo u strahu i neizvjesnosti jesmo li konačno uspjeli ili nismo. Mučilo me to pitanje tako dugo dok mi sam Gospodin nije dao odgovor: »Sinko, mnogi cijede kap po kap vjernosti prema meni iz svoga demižona, dok je taj razbojnik bacio svoju bocu pod moje noge i razbio je ne zadržavši za sebe niti jednu kap!... Eto, u tome je razlika!«
Bog, kao veliki pedagog i učitelj, i u konačnici genijalni umjetnik, koristi slike, metafore, usporedbe...
Imajući, međutim u vidu da su priče iz ove knjige izlazile nekoliko godina u dječjem listu Cvitak, a kasnije bile dostupne i na Internetu, sklon sam povjerovati kako ovako kompleksna autorska osobnost daje svoj prinos na osobit, sebi svojstven način, i kako ga kao takvog, kao i njegovu svrhu i učinak, trebamo prihvatiti i cijeniti. Napose, imajući u vidu čitateljsku publiku kojoj su ove kratke proze namijenjene. Duhovni učinak uvijek ostaje tajna. Nikada, naime, ne znamo kome će baš ove priče biti na radost čitanja ili pak korisna, a možda i neophodna prosvjetljenja - zmina boca.
Božidar Prosenjak
Osvit, XXIV., 93-94, Mostar, 2018., str. 224. – 226.
