»Slušaj, odnićeš ovo pratru. I da nisi otvara. Čim to predaš, odma se vraćaj i da nisi komu ništa govorija, osim meni. Jesi li razumija? I nastoj da te vidi što manje ljudi. Sve je to manito i bolje im je da ne turaju nos di mu nije misto.«
»Dobro, sve sam razumija«, otpovrnuo je veselo Adam.
Bio je svibanj. Zagrebački. Topal. Godina 2023. Hrvatsko društvo katoličkih novinara dalo mu godišnju nagradu za pisanje o hrvatskom žrtvoslovu. Ma nije samo pisao, i govorio je, ali dobro. Imao je neodređen osjećaj u želucu. Godišnja nagrada, zbog njih.
Do mjesta gdje će ručati nije bilo daleko. Jablanovac. Svi nagrađeni, i oni koji su ih nagradili. Naravno, ako se nekome zbog nečega nije žurilo.
Padale su mu na pamet osamdesete godine. Tu je nedaleko stanovao i započeo sa studijem. Filozofija, teologija, otvarala se vrata života. A nedostajalo je tada kave, deterdženta, puno toga. Pravili se redovi pred prodavaonicama u gradu. Uzmeš bicikl, staneš u taj red, nabaviš koliko ti nabaviti daju, pa tražiš drugi red. I tako dok ne misliš da je za taj dan dosta. Jedna država je propadala.
»A Vi ste, Miljenko, stvarali Radiopostaju "Mir" Međugorje?«
Miljenko Stojić, Priča o njoj, Ogranci Matice hrvatske, Čitluk – Opuzen, 2023.
Stvari stoje ovako.
Preda mnom na stolu iz tiska upravo izišla knjiga mojih sabranih književnih kritika: Četvrt stoljeća do književne kritike, u kojoj čitam da se njom od književne kritike rastajem; da to, osvrte na knjige, više ne ću pisati. U meni, međutim, i dojmovi upravo pročitavanih kratkih priča fra Miljenka Stojića sabranih u knjigu pod naslovom Priča o njoj koji su me potaknuli samomu piscu spontano dojaviti da sam uočio s njegovim pričama neke polonističke usporednice koje bih svakako htio, a možda i hoću, staviti na papir. I tako sam se zapetljao da hoću konkretno napisati nešto za što sam prethodno već načelno napisao da više pisati ne ću. Tražeći pomno kako da se dosljedno ispetljam, pronalazim da sam u knjizi kojom sebe za književnu kritiku zatvaram ostavio otvorena vrata u iznimke; i to kroz izraženu svijest da samo pukim stjecajem okolnosti neki pisci sa svojim djelima nisu pronašli svoje mjesto unutar nje – a među njima izrijekom i fra Miljenko Stojić.
 na-putu-izvorna-pripovijedanja.pdf | [ ] | 664 kB |
Miljenko Stojić, Priča o njoj, Ogranci Matice hrvatske, Čitluk – Opuzen, 2023.
Miljenka Stojića upoznao sam u Sarajevu 1985. kada je završavao studij bogoslovije, u društvu njegovih Čitlučana i Brotnjaka. Imao sam povlasticu sjesti za stol s obzirom da sam došao s cimerom Mirom Juričem, čiji je brat, fra Marko Jurič, tada bio svećenik na župi u Konjicu. Naše prvo druženje, međutim, zbilo se u listopadu 1995., u svetištu Majke Božje Bistričke na hodočašću HV-a i HVO-a. Dvojica svećenika doputovali su s nama - današnji biskup banjalučki don Željko Majić i fra Miljenko Stojić. Hodočašće je završilo. Vratili smo se u Hercegovinu, u ratnu zbilju, a hrvatske snage su stigle pred Banju Luku. Iščekivalo se što će dalje biti.
| price-pune-domoljubne-istine.pdf | [ ] | 745 kB |