»ILI MI ILI ONI«

Print Friendly, PDF & Email
Ljubovo. Nikada prije tu nisam bio. Svježe je, ličko jutro. Bojovnici krenuli na hodočašće prema Udbini, jer Dani su hrvatskih mučenika. Imam čast sudjelovati u molitvi. Tu su ginuli njihovi suborci. Njih dvadesetak. U Oluji. Polegli spomenici ledinom kao njihova mrtva tijela. Kažu da se spremaju podignuti im jedan jedini, veličanstven. Unproforcima će to navodno učiniti njihovi. Njima dvojici. Jedan za trajanja borbi izišao iz bunkera, ranilo ga, drugi ga pokušao spasiti pa zaglavio. Ne zna se od čijeg oružja. Kao da je to važno. Njih hrvatska vojska nije mogla spasiti, iako su njihovi suborci prije toga spasili čitavo hrvatsko selo Podlapaču. Oni iz Sračkova sela, susjedi, poveli ih na stratište. Ispriječili se Unproforci, Česi, Slovaci. Pa onda opet po drugi put. Danas se posjećuju i zajedno ljetuju. Mi Hrvati smo im zahvalni. Neki drugi, opet tu u blizini, nisu bili zahvalni austrougarskom kapetanu Laudonu. Pomagao im. posadio hrastovu šumu da im ne nosi zemljište, podigao veličanstvenu crkvu na grobu svojih dvoje neprežaljene djece. Uzalud. Crkvu su mu pokušali minirati tamo u Drugom svjetskom ratu. Spasio ju je tvrdi kamen od kojega je sagrađena. Ali su zato onda tu zatvarali svoju stoku, odnosili kamenje koje se moglo odnijeti.

Opširnije...

KOKA

Print Friendly, PDF & Email

Otišao papa u Latinsku Ameriku. Poznata stvar ovih dana. Jedino je još nepoznato, dok ovo pišem, hoće li kušati koku, točnije rečeno uživati njezino lišće. Navodno to pomaže da se privikne na nadmorsku visinu... tra, la, la. Oni nisu objasnili kakav čovjek postaje nakon toga kušanja, ali jesu oni dobronamjerni. Ljudi nakon koke postaju apatični, šutljivi i nepokretni satima, bez želje za poduzimanjem bilo čega. Postavlja se logično pitanje: Treba li naš papa postati takav, treba li kršćanstvo postati takvo? Dobro, na Zapadu je ono nažalost tu negdje, čast iznimkama. Odavno poznato, ali razmotrimo mrvicu najnoviji primjer zapadnog uživanja koke.

Opširnije...

OSINJAK

Print Friendly, PDF & Email

»A'mete, pucaj, šta čekaš!«, razlijegale su se visoravni riječi iz romana »Medaljon« Anite Martinac. Ahmet je bio oznaš i tih je dana lovio i ubijao ljude po svojoj volji. Manda je bila majka četvero male djece koja je pomogla ranjenom čovjeku, Ahmetovoj lovini. On je dugih, mračnih jugokomunističkih godina slovio kao junak i častan čovjek, ona kao fašistkinja. A mi smo na Bilima, između Mostara i Širokog Brijega, obilježavali Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama: nacionalsocijalizma, fašizma i komunizma.

Ne prođe dugo i u medijima u hrvatskom društvu suknu polemika oko pozdrava »Za dom – spremni«. Preko 3.000 potpisnika, redom vrsnih intelektualaca, među njima neki biskupi i svećenici, preporučiše hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku da taj pozdrav počne rabiti hrvatska vojska. Kao da su dirnuli u osinjak. Malo smirena govora u reagiranjima s različitih strana, a previše postupanja po davno izrečenoj jugokomunističkoj osudi.

Ne želim biti sudac i izreći pravorijek glede svega ovoga. Očekujem da stvar u svoje ruke preuzmu intelektualci, a političari da im omoguće nesmetan govor. Na taj način shvaćam i potpisnike. Već nam je svima dozlogrdila nametnuta šutnja. Da se ne vraćamo previše nazad, spomenimo samo Joea Šimunića i Marka Perkovića Thompsona. Prvoga su kaznili zbog spomenutoga pozdrava, i to još oni iz Europe, drugome brane nastupati i pokušavaju ga kazniti, ovi tzv. naši. A mi bismo trebali šutjeti, kao i na bezbrojne druge primjere, zapravo ovo s pozdravom je potpuno beznačajno ako bismo to gledali odvojeno od svega drugoga. No, to je vrh ledenoga brijega.

Opširnije...

PUHAČI

Print Friendly, PDF & Email

»Ne u crkvu«, vikao je zapovjednik policajaca svojima na Trgu Sv. Marka u Zagrebu. Uzaludno. Prva dva reda odbila su poslušnost. Svećenici na vratima crkve i branitelji iza njih spriječili su ih u njihovoj namjeri. Golim ispruženim rukama. To je Milorad Pupovac, kako prenose mediji, iskoristio da branitelje nazove daviteljima policajaca. Njih nenaoružane prema ovima naoružanima do zuba. Opet kako mediji izvješćuju, taj prvi policajac koji je namjeravao prodrijeti unutra bio je s istoka Hrvatske, druge nacionalnosti. I sada se tu postavlja nekoliko logičnih pitanja. Zar su policijski zapovjednici toliko nesposobni shvatiti da u ovakve vruće okolnosti nikako ne smiju gurati one druge nacije, pa bili i tungužani? Kako to da je dio policajaca odbio zapovjed svojega zapovjednika? Što su svojim upadom htjeli postići, kad su branitelji bili potpuno mirni u tom trenutku i spremali se na počinak? Nitko još nije pružio odgovore na ova pitanja, a mediji nastavljaju rigati vatru protiv ne samo hrvatskih ratnih vojnih invalida, nego i protiv svih hrvatskih branitelja. Da, i što je s medijima? Pita li njih itko zbog čega su zakuhavali atmosferu, da ne uporabimo koju drugu, primjereniju riječ? Nitko ništa. Očito nekome treba i dalje nered u hrvatskom društvu. Zaista je svih ovih 200 i više dana mučno gledati naše ranjene bojovnike pod šatorom u Savskoj 66 u Zagrebu, zaista ih je mučno bilo gledati dok ih jedan dio policije napada s mržnjom u očima, kako su mnogi svjedočili, a drugi bi im se najradije pridružio, zaista ih je mučno gledati kako mole sadašnju jugokomunističku vlast u Hrvatskoj da se počnu dostojanstveno odnositi prema njima.

Opširnije...

Osobno