Miljenko Stojić suvremeni je hrvatski književnik, novinar, teolog i hercegovački franjevac. Autor je brojnih nagrađivanih knjiga poezije, kratkih priča, ogleda. Pjesme Miljenka Stojića meditativne su, okrenute unutrašnjem, razgovoru sa samim sobom kojim pjesnik propituje vrijeme i prolaznost. Pjesnik se okreće i prošlosti, donosi sjećanja na ratove, stradanja, posebno su začudni prizori u kojima se isprepleću priroda i povijest te stradanja nevinih ljudi. U pjesmi Ideali nalazimo stihove: dok Neretva zelena šumno teče./ Odavde su nekada bacali ljude. Pjesnik govori o izgubljenim idealima, i to ne samo vlastitim, već je riječ o generaciji koja nestaje: Ali pitanje ostaje lebdjeti u zraku,/ jer mrvi nas ovaj osjećaj naše nemoći. No, zanimljivo je da Stojić uspijeva izbjeći patetiku, što se očituje u poentama u kojima se očekuje tuga, nemoć, ali se pjesma završava lepršavim stihom: Čekaju me prijatelji, odosmo na kavu. (Ćaskanje sa samim sobom). Metafora starog časopisa koji treba odložiti odnosi se na odbacivanje svega suvišnog, prohujalog, otvaranje prostora novom. Stojić osjeća kao pjesnik da dolazi novo doba, nije slučajno da spominje i virus, pandemijsku stvarnost: Otići ću još oprati ruke,/ jer je časopis možda sa sobom donio virus! Stojić se okreće i biblijskim metaforama kao u pjesmi Korablja, gdje je sve alegorijski okrenuto Bogu i njegovoj milosti, jer spas treba tražiti gore.

U pjesmi Ulicama toga grada suprotstavljaju se bezbrižne slike večeri u gradu, slike razlomljenog vremena, spomenika kao ostataka prošlosti, a zgrade nose znakove davnog austrougarskog vremena. No, unatoč tome pjesma ne nosi u sebi patinu ni žal jer u Mostaru Neretvom kupanim su kršni Neretljani svoji na svome svim silama unatoč. Stojić je posvetio pjesme, kako ističe, bratu biskupu Mili Bogoviću i pjesnikinji emigrantici Malkici Dugeč. U tim pjesmama reflektira se unutrašnje i vanjsko izgnanstvo, važnost snova i knjiga, sloboda domovine. U svijetu koji se urušava, koji je zalupio vrata Bogu, čini se da upravo riječ ima smisao očuvanja, jezik ostaje: na vrh ti jezika sjeda riječ. Unatoč deziluziji, Stojić evokativno ostaje uz vjeru i poručuje čitatelju: Ne daj da ti ubiju riječ. I to jest smisao pisanja poezije, da pokuša dohvatiti smisao u ovom svijetu lišenu božanskog, i jer jezik daje značenje stvarima, a poezija čuvanjem jezika čuva i slobodu naroda. Spominje Stojić i Krbavu, Bleiburg i Vukovar, kojega se ovih dana sjećamo s pijetetom, a upravo ta sjećanja koja nose spomen na generale i bojovnike, na sve one koji su izvojevali slobodu domovine, daje nadu da će se ipak jednom snaga probuditi: Izlegli su se novi hrabri ptići orlići./ Iz gnijezda grijana njihovom blizinom.

Darija Žilić

Vijenac, XXIX, 722, Zagreb, 4. studenoga 2021., str. 17.; miljenko.info