O nekoliko knjiga o duhovnosti fra Miljenka Stojića

Ah, »Ta vremena«
Počinjati s novom arhitektonikom poretka svijeta i poretka u svijetu u vremekrižju općega rasapa moralnih, estetskih i općeljudskih vrijednosti, počinjati s duhovnom obnovom kroz utemeljenje u prapočelu (arche-u) kršćanstva t.j. u križu i otpočinjati s križem kroz istinsku ispovijed svoje vjere, nije nimalo lako, dapače, to je odvažno i smiono za svekoliku prekretnicu, kako na duhovnom tako i na tvarnom planu.

Međugorska Gospa je tu da bi donijela duhovnu obnovu na kojoj »se može graditi nešto veliko i nešto dugotrajno« /Stojić/. Zbog toga je tu i Širokobriješka, aljmaška Gospa od Utočišta, Sinjska /odnosno Ramska/ Gospa... Tu su i poruke Gospe koje govore o temeljnoj duhovnoj obnovi.

Temeljem obnove mora biti naša vjera, sve ostalo bi bila gradnja kuće na pijesku, kako metaforično kaže Stojić.

Sloboda mora imati svoja pravila i zakonomjernost, ako bi bilo sve dopušteno to bi nas odvelo u anarhiju /nered/, kaos. Svijet je od Boga već uređen kao red, kozmos. Mi možemo samopotvrđivati taj kozmos u prostoru, polju i vremenu naše djelatnosti. Naša djelatnost je kršćanska i demokratska. To znači da se temelji na ljubavi, pravednosti, iskrenosti... Bez tih načela nema demokracije, niti demokratskih društava.

Liberalizam se skanjuje tih vrjednota, te tako čini pomak od križa kao odredbenice Čovjeka i Čovjekovanja. Drvo križa cvate u nama a ne oko nas. »Imoralist« Nietzsche kaže: pustinja raste u nama a ne oko nas. Prema tomu ateističko-egzistencijalistička odredbenica »pakao – to su drugi«, ne stoji ni u kakovu ljudskom odnošaju, niti u bilo kojoj humanističkoj apelaciji. Zapravo i sam sartreovski pojam »ateistički egzistencijalizam« jest contradictio in adiecto. Egzistencija je način ljudske opstojnosti koja je svagda u projekciji i koja je u djelatnu odnosu spram transcendencije /spram Boga/. Stoga je jasna i nedvosmislena kršćanska opredijeljenost svećenika Stojića... to je humanistička opredijeljenost kroz koju s drvom križa kroza povijest koraca hrvatski čovjek /s Krležom bismo mogli reći na europski Veliki Petak/.

Molitva za mir okrjepljuje duh hrvatskoga čovjeka. Stojić zagovara molitvu za pravedni mir, ne mir groba a niti mir roba. /To zagovaraju i najveći katolički auktoriteti: papa Ivan Pavao II. i hrvatski kardinal Franjo Kuharić/. U to su duboko urezane stope hrvatskoga čovjeka. On nerado ide u rat, ali u nametnuti rat, rat za djedovinu i za vlastitu opstojnost ide ponosno i to s krunicom oko vrata i s već odnjegovanim svjetonazorima i odgojem kojim će započeti svekolika obnova jer: »Jednoga dana kada se vrate iz rata trebat će pred svojim Bogom i pred svojim narodom položiti račune gdje su bili i što su radili« /Stojić/.

Obnova otpočinje sobom, preispitivanjem vlastite osobnosti, vlastitih čina. Obnova otpočinje molitvom. Tako je moguće tražiti raskrinkavanje istine o nama i svijetu. Tako je moguće tražiti pravednost u svijetu. Usprkos tomu što je svijet zaglušen krikom žrtve, on je prešutno ili otvoreno stao na stranu jačega, na stranu agresora čega je tragično svjestan Stojić, ipak on vjeruje u Europu, ne onu salonsku Europu, ne onu jaltsku Europu i svijet, već onu običnu ali duhovnu Europu. Ne možemo stalno proizvoditi i generirati one nama nesklone, one koji su protiv nas jer »sam se ne živi. Ali isto tako ni Živjeti s drugima ne znači sebe rasprodati, dopustiti drugome da upravlja tobom« /Stojić/. Bit je u tomu da Istina treba pobijediti ma kako ona bila bolna.

Isus Krist je najbolji učitelj. Učitelj uči, kada je u upitu vlast trebaš biti najniži da bi se mogao uzvisiti; kada je u upitu ekumenizam koji donosi pravedan mir, znati svoje sačuvati a moći živjeti zajedno s drugima. To učenje je najizvrsnija moralnost! Isusu su sudili jer je razbio i razorio jedan ustaljeni ritam, sliku svijeta tame, i danas nam slični sude. Ali, ako je tada stajala pod križem jedna Majka, i danas će stajati Majka hrvatska podno tvoga križa, to će nas izliječiti – Stojić govori pomalo biblijskim jezikom u prispodobama i u usporedbi Kristova doba i našega doba; židovskoga i hrvatskoga naroda. Unatoč ratu, stradanju i olovnu vremenu, unatoč zadaha pustoši u ovom križnom vremenu Stojić stoji sukladno težini zadaće u duhovnu obzorju obnove koja se temelji u molitvi za pravedni mir, križnim postajama, pojedinačnim i općenacionalnim usudima u čijem temelju jest Bog, jest trpnja križa vlastitosti i vlastitosti križa. Vjerojatno, nema dramatičnijega niti zgusnutijega vremena, niti ozbiljnijega vremena za cjelovitu duhovnu obnovu. Mi smo duhovni i tvarni, te nema izvanjske slobode bez one unutarnje.

»Tko bi želio biti najveći među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude rob svima«/Mk 10, 44-45./.

Kroz mrtva područja, kroz smrti osluškujem »pjesmu blizini«. Da Bog da – ta pjesma već sutra osvane mom narodu. Kliknut ću s Khalilom Gibranom: »Evo, jutro osvanu, dragi, i prsti jave igraju se vjeđama usnulih, ljubičasto svjetlo poslije noći se toči i veo noći otkriva život istrajni i veličajni. Razbudiše se sela, mirno i spokojno oslonjena na pleća dolinama, zabrujaše zvona crkvena, ispuniše zrak pozivom na jutarnju molitvu i brujanjem im uzvratiše pećine, kao da se sva priroda diže na molitvu«.

Paljenje svijeće

Fenomen paljenja svijeće je u najmanju ruku dvojben i to kroz dijalektičke opreke: paljenje svijeće nekomu na grobu, u spomen tom čovjeku; ali možemo govoriti i o paljenju svijeće u smislu rastjerivanja, razblaživanja mrkline mraka, a i taj mrak, mrklina može se shvatiti u doslovnom i prenesenom smislu.

Ovdje je riječ o Međugorju!

Uzeti pero u ruku i pisati o fenomenu ukazanja BDM u Međugorju, kao čistom praktičnom činu, o Gospinim praktičnim uputama kao o nečem što je posve normalno i bjelodano – nije nikako lako, pa radilo se i o svećeniku, jer unutar svećenstva, kao i unutar Crkve to su još turbulentne i dijelom nejasne pojavnosti, koje službena Crkva propituje, a koja se još događaju, evo 1998., ali i evo dvanaest godina poslije! Stojić govori o novim biblijskim vremenima, jednostavno i stoički podnosi ta vremena »svjestan da i danas Bog govori suvremenom čovječanstvu.«

»Krivo je uvjerenje«, kaže on, »da ljudski razum danas pobjeđuje. Istina je, naprotiv, da je on došao u nezavidan položaj, budući da se udaljio od Boga. I izlaz je jedino u ponovnom povratku Bogu« (Paljenje svijeće).

Čovjek mora postati svjestan svoje egzistencijalne i esecijalne pozicije, položaja gdje on prolazi kroz ovaj zemaljski put i život da bi dosegnuo onaj vječni, nebeski život. Osobnim razumom i snagama, bez povjerenja u Boga i bez vjere u Boga, čovjek nikada ne će spoznati, niti unutarnje dosegnuti tu jednostavnu istinu.

Ta racionalna napuhana zapadnjačka znanstvenost, misli da je nadmašila filo-onto-genetsko-teološko učenje, te da se povijesna biblijska vremena ne mogu vratiti; i ne samo to – ono što je prošlo – ono je nepovratno prošlo a mi samo kao zapadno-demokratsko-centrični ljudi uzimamo to kao našu baštinu na koju se ponekoć oslanjamo, a ponekoć je odbacujemo. Fenomen ukazanja za njih je konzervativizam natražnjačkih neznanstvenih metafizičkih krugova. A metafizika je ubila Boga. Bog je mrtav! (Nietzsche) Ako je metafizika ubila svoj inteligibilni temeljni predmet, metafizika je mrtva a teologija se još koprca daleko od znanosti i znanstvenosti. Što onda?

Evo Stojićeva odgovora: »Život na današnjem Zapadu jest samo mjehur od sapunice. Nutrina se ispraznila, ostao je samo oblik« (Paljenje svijeće, str. 13.). Stojić u vidnom polju Zapada, vidi ogromni nevid kojega nevjera i pozitivizam zaklanjaju. Zaklanja ga ono tvarno a što je dignuto na pijedestal sreće, na mjesto božanstva i božanskoga. Vjera je sklonjena i u praktičnom i u teorijskom vidu iz vidokruga tzv. suvremenosti. Ali, »mi smo kršćani danas nažalost pomalo umorni« (isto, str. 18.). Taj nas umor nije izbezumio da miješamo dobro i zlo, te da svo zlo pripisujemo tradiciji i prošlosti koja vrhuni u onto-teo-logičkom mišljenju, a svo dobro je u ispraznosti našega umovanja koje se oslanja samo na sebe; ispražnjeno je od Boga, pa je to ono tobože – suvremeno koje je ocijenjeno poželjnim i dobrim. Moralne kategorije zla i dobra su relativizirane, ponajčešće izopačene, te se ne vidi križ u središtu kršćanske zapadne uljudbe.

Mi ne možemo i ne trebamo odbaciti okružje u kojem se nalazimo, trebamo ga oplemeniti; svakodnevicu očistiti od nečistoće, dovesti u nju uskrsnuće – koje je vječno, koje je naprosto čistoća. Tako su »događaji u župi Međugorje jedan veliki mlaz čistoće u ovaj suvremeni svijet.«

Cjelokupnost ljudske ličnosti je nemoguće doživjeti, spoznati bez duše i duha – a to nas kantovski vodi racionalnoj psihologiji, racionalnoj antropologiji, a to dvoje racionalnoj kozmologiji a to opet racionalnoj teologiji! Dakle, kozmologiju koju su neki smatrali mitskom, sestrom kozmogonije – Kant promatra i ustoličuje ju kao racionalnu znanost. Ratio je tek početak u teološkom raspredanju! Racionalno ne možemo spoznati, ni dosegnuti, svoju nebesku domovinu (De civitate Dei) – Augustin. Tu stižemo preko etike ljubavi do samoga Boga – koji jest naprosto, ljubav. Deus caritas est (Augustin).

Vraćaju se ta vremena, svjedoči Stojić, Kraljica mira neprestano govori da budemo vjerni svome Bogu. Sredstva jesu: Molitva, obraćanje, post, pokora, stvaranje mira, čitanje Svetog pisma, klanjanje Presvetu Oltarskom Sakramentu, moljenje krunice (isto, 65. – 66.).

Pa nek' netko kaže da se s ovim sredstvima ne susrećemo s našim Nebeskim Ocem, da Bog nije s nama i mi s njim! A ne, naprotiv da smo zapali u tragizam – da smo na sve to odmahnuli rukom i glavom – ostali posve po strani i tih, i unutarnjih zbivanja. Mironosci ta unutarnja događanja pretpostavljaju vanjskim, ali da bi ta unutarnja događanja bila plodonosna, da bi se širila moramo uporabljivati sredstva koja nam je već preporučala Kraljica mira.

Oprečno: »Čovjek više nije biće koje nastava zemlju, nego biće koje ju uništava u ime svoje ugode. Zbog toga mu se događa da sam sebe tjera u mišju rupu i da tamo drhturi pred nadolazećim događajima« (isto, str. 79.).

Uništavajući svoje bliže i dalje prirodno i antropološko okružje – urušava se sam u svoj mit bezizlaznosti jer »je osuđen na slobodu« (Sartre) bez Boga. Na prokleto usamljeničku slobodu, se oslanja i postaje prokleto usamljena gomila.

Biti odgovoran, biti hodočasnikom i hodoljupcem Gospine škole – u tom slučaju nam raste »snaga našega srca koja nas sprema za prihvaćanje kraljevstva nebeskoga« (isto, str. 94.). Biti čovjekom istinske ljudske punine je nemoguće bez ispunjenja našega srca Bogom, tek tada postajemo (unutarnje) istinske ljudske ličnosti i (vanjske) istinske ljudske osobnosti.

Rijeka

Brdo ukazanja, Križevac, vidioci, svjedoci, ozdravljenja, hod prema svetosti – sve su to vidljivi znaci događanja koja su bila, čini nam se i u Isusovo vrijeme. Je li to vrijeme stalo, je li to novo doba bez »New ages-a«, je li to vrijeme circulus vitiosus – ovo je vrijeme »ujedinjenih naroda« i sabranih naroda na jednome mjestu u istoj Školi. To je istodobno paljenje svijeće, paljenje plamena; plamena vjere, ufanja i ljubavi koju nose rijeke, koje su se slile u Međugorje.

Mnogi Božići, Nove godine i Uskrsi provedeni su u molitvi, klečanju i klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu a to su istinski provedeni blagdani – ne zavedenih od tzv. »suvremenosti« u kojoj se sve mjeri tvarnim, a to materijalno se postavlja kao vrhunaravno. Tu nema sreće, to je samo privid!

Što je to humanost? Navjestitelji »Novoga doba« rekli bi da je to oslobođenje čovjeka od svih spona. Dostatan je samome sebi. Ne treba mu nitko iznad. Zakon ćudoređa nalazi se u njemu samome. I još mnogo takvih izjava. Kršćani bi rekli da je humanost oslobođenje čovjeka u Isusu Kristu. (Paljenje svijeće, str. 161.).

Dakle, Stojić podcrtava da Bog nije izdao čovjeka, te čovjek nije prepušten samome sebi – u susretu s Bogom, čovjek istinski nazoči trenutku vječnosti (kojega iščekuje). Ta inteligibilna pojava je duboko intuitivna spoznaja koja izvire iz čovjekove nutrine. Tu je mudrost, tu je susret, tu je blagoslov...

Ta rijeka mladih koja se sručila u Međugorje i koja stalno isponova buja odrekla se tzv. suvremenosti (tj. suvremenih tragičnih pošasti – alkohola, droge...), Gospa preuzima odgovornost za njih, sve upućuje jednostavnim jezikom – što im je činiti, svrha je preuzeti odgovornost za svakoga a to je moguće u ljubavi i miru između Boga i čovjeka, i između čovjeka i čovjeka. Sloboda svih potječe od i iz Boga – to je škola Kraljice mira.

Stojić izdiže dvije ličnosti papu Ivana Pavla II – koji je beskrajno istraživao lice i naličje ljudskoga a koje se u njegovu istraživanju uvijek izjednačavalo. Podržavao je sredstva priopćavanja koja su u službi čovjeka i istine; protivu je zlouporabe, ne samo sredstava priopćavanja, već čovjeka i njegova odnosa prema slobodi koju je poglavito potiskivao i gušio totalitarni komunizam. Bio je i jedan od zagovornika istinske ljudske slobode a protivu bilo koje tiranije i totalitarizma. Ne smijemo izgubiti iz svijesti da je Ivan Pavao II. dao veliki obol nestanku toga bezbožnoga, tiranskoga, sotonskoga totalitarističko-komunističkoga sustava. Svidjelo se to nekomu ili ne. Onima koji nam mašu krvavim zvijezdama ispred očiju, dičeći se antifašizmom – njima to nije drago – a što je zapravo danas antifašizam?! Može li se komunizam izjednačiti s antifašizmom?! Mogu li se nacionalni socijalizmi dičiti da su protivu »nacionalsocijalizma«?!

Sveta Terezija je druga suvremena ličnost koju će Stojić apostrofirati kao najveću humanitarku bez granica, bez domovine. Ona je najveća milosrdnica.

U hrvatskoj povijesti, uz Božju pomoć, pomoć Kraljice mira – Stojić izdiže tvorca suvremene hrvatske države – Franju Tuđmana – koji je uspio Hrvatsku osloboditi od okupatora, i od komunizma – ali to komunističko oslobađanje je proces kojega ozbiljno i stalno treba pratiti. Ta totalitarna svijest je pervertirana, i često u podsvijesti pa je teško reći da smo je se posve oslobodili.

Raspretavanje vatre

Milijuni hodočasnika koji se slivaše i slivaju u Međugorje – trebalo je i treba udružiti u mnoge molitvene skupine – što je i učinjeno na preporuku Kraljice mira.

Neupitne vrijednosti koje su se počele osipati u suvremenosti – a po tomu je, nažalost, suvremenost mjerena kao uspješna ili neuspješna – jesu: obitelj, dom, zavičaj, domovina; a one su označene konzervativnim pojmovima koje suvremenost treba obezvrijediti pa i uništiti – kako bi bila uspješna! Žalosne li suvremenosti! Ljudi se vraćaju tradiciji koja je očuvala poglavito zapadnu uljudbu, vraćaju se svojoj obitelji, domu, domovini – pa materijalno nije stavljeno ponad unutarnje duhovne sreće, bez koje čovjek ne bi bio čovjekom.

Tako su i branitelji s krunicom u ruci ili oko vrata dolazili u Međugorje, pa potom odlazili na ratišta, braniti svoj narod, ne znajući hoće li se ikada vratiti! To je jedna velika vrijednost; bez mržnje prema neprijatelju, s vjerom u Boga, braniti svoj prag, svoj narod i domovinu. To je neupitno za hrvatske branitelje, za hrvatski narod – to je obraćenje u duhu Crkve, u duhu poruka Kraljice mira.

Stojić ističe kako je fra Križan raznijet bombom komunističke mržnje II. svjetskoga rata – sada na braniku naše nebeske domovine, gdje mu se pridružio fra Slavko Barbarić – koji je bio u Gospinoj službi, u službi vjernika, vidioca, u službi svega puka – bio je sa svima u njihovim radostima, a ponajčešće u njihovim nevoljama, tugama, nosio je ne samo svoj križ već poput Šimuna Cirenca onako krhak fra Slavko je nosio i pomagao mnogima nositi njihov križ – te ga i Gospa spominje da i on zagovara sve nas kod Boga.

Ako je Isus odbacio triput sotonske kušnje, ljudi po ugledu na Njega moraju odbaciti kušnje Zlog, krenuti naprijed jer korizma je milosno vrijeme, i ona ne traje samo 40 dana, već godinama i kroza cijeli život.

Ljudi su se u svjetovnom pogledu udruživali u skupine, staleže, oblikovali državu kako bi lakše preživjeli, jedni su bili siromašni a drugi vlastodršci kojima također nije bilo dobro. Pa su se ljudi udruživali u vjerske zajednice, gdje su svi bili isti – sljedbenici Krista, vjerovali su u Boga. Bog je bio nada, okosnica, snaga i nikada ih nije izdao, pa je čovjek imao oslonac i u najtežim trenutcima. Koji osjećaj!

Dolaskom UNPROFOR-a u Međugorje, svi hodočasnici su bili nezadovoljni – u zemlju mira dovoditi oružje bilo je, ne samo bezbožno, već skandalozno, pa je na samom ulasku u svetište stajao natpis »Zabranjen ulaz osobama s oružjem i bornim vozilima«, tu sramotu su sami izazvali tzv. zapadnjaci.

Stojić se spominje još pok. Ljubice Lukić koja je došla u radiopostaju Mir, brzo naučila novinarstvo, bila uzorna djelatnica jer je bila dobra u Gospinoj školi.

Naglasit ćemo nekoliko stvari koje susrećemo u Gospinim porukama i potkrijepit ćemo tim isti porukama. Dobro – dobro mira koje nije moguće postići bez molitve koja je otvaranje čovjeka poput cvata; društvenost, druženje s ljudima i s Bogom, naspram samoći. Otvorenost prema drugima, prema molitvi a ne učahurenost, samoizoliranost, zatvorenost u samoga sebe, molitvom doseći do apostola ljubavi. Vodstvo Duha svetoga dovodi do istine i vječnosti, Kristova ljubav, ljubav temeljni »predmet« čovječnosti, najdublja kontemplacija, dosezanje Duha svetoga već je za čovjeka najveća akcija.

Živeći poruke Kraljice mira, u nama se javlja vrelo koje se bistri i u njemu je sve manje prljavštine. Udomiti u sebi dobro – predstavlja udomiti u sebi Boga a to je suočavanje sa samim sobom, te stalno približavanje Bogu. Pobjeda vodi prema raju.

»U ovoj božićnoj radosti želim vas blagosloviti svojim blagoslovom. Na poseban način, dječice, dajem vam blagoslov maloga Isusa. Neka vas on ispuni svojim mirom. Danas, dječice, nemate mira, a težite za njim. Zato vas sa svojim Sinom Isusom na ovaj dan pozivam: molite, molite, molite, jer bez molitve nemate ni radosti, ni mira, ni budućnosti. Težite za mirom i tražite ga, a Bog je pravi mir.

Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu!« (Raspretavanje vatre, str. 37.).

Bog je životvorno, životno vrhovno načelo, a čovjek je mironosac. Mir s Bogom, s drugima i drukčijima donosi čovjeku radost.

»Draga djeco!

I danas vas pozivam na molitvu. U ovom vremenu milosti neka vam križ bude putokaz ljubavi i jedinstva po kojima dolazi pravi mir. Zato, dječice, molite posebno u ovo vrijeme da se u vašim srcima rodi mali Isus, tvorac mira. Samo ćete molitvom postati moji apostoli mira u ovom nemirnom svijetu zato molite dok vam molitva ne postane radost« (isto, str. 79.).

Gospa nam poručuje da kršćanin treba biti mišlju, riječju i djelom pa će tako doći obnovljeni čovjek, doći će pobjeda, doći će novo doba, novo proljeće.

Draga djeco!

Danas vas pozivam da obnovite molitvu i post s još većim zanosom, sve dok vam molitva ne postane radost. Dječice, tko moli ne boji se budućnosti, a tko posti ne boji se zla. Ponavljam vam još jedanput: samo se molitvom i postom i ratovi mogu zaustaviti, ratovi vaše nevjere i straha za budućnost. S vama sam i poučavam vas dječice: u Bogu je mir i nada vaša. Zato približite se Bogu i stavite ga na prvo mjesto u vašem životu.

DODATAK

Riječ po riječ

Knjiga Riječ po riječ je djelo Stojićevih kritičkih promišljanja o raznim oblicima duhovnoga stvaralaštva. Knjiga je raznolika pa stoga ne možemo ulaziti u njenu cjelinu kao i u neke stavove, kako zbog prostora tako i zbog različnih koncepcijskih sadržaja auktora uvrštenih u ove književne oglede.

Između ostalih uvrštene su pojedinačne kritičke prosudbe i ocjene o knjigama: Vesne Parun, Zdravka Kordića, Žarka Milenića, Željka Ivankovića, Drage Štambuka, Diane Burazer, Nenada Valentina Borozana, Slavka Mihalića, Anđelka Vuletića, Jozefine Dautbegović, Pere Pavlovića, Ružice Soldo, Marka Martinovića, Branka Pilaša, Matka Marušića, Lidije Bajuk, Ivana Supeka, Nade Iveljić, Antuna Lučića, Danijela Dragojevića, Borbena Vladovića, Borisa Biletića, Mirka Sabolovića, Ratka Cvetnića, Krešimira Šege, Frane Jezidžića, Ivana Aralice, Andrije Vučemila, Josipa Mlakića, Mile Pešorde, Marka Matića, Zdravka Luburića, Zdravka Gavrana, Hrvoje Hitreca, Nevenke Nekić, Miroslava Međimorca, Ante Marića, Željka Kocaja, Ilije Jakovljevića, Borislava Arapovića, Tomislava Žigmanova, Ivana Sopte, Vlatka Majića, Vladimira Bošnjaka, Zvonimira Remete, Mire Gavrana, Ivana Ićana Ramljaka, Stjepana Džalte, Mile Maslaća, Drage Šimundže, Božidara Prosenjaka, Marine Kljajo-Radić – zatim su predstavljene knjige nekih inozemnih stvaratelja, npr. Güntera Grassa, Roberta Hugha Bensona, zatim su predstavljene neke antologije, izbori: pjesnički, prozni, dramski…

Bjelodano je širok dijapazon raznih poetika, pa i potpuno različnih književnih i ideologijskih genreova.

S nekim od stavaka fra Miljenka Stojića se ne možemo složiti, jer bi nešto od toga označavalo krutost poetike koja je stvarana desetljećima, poglavito, na hrvatskim prostorima. Također ni vrijednosni sudovi nijednog kritika, pa tako ni Stojića ne predstavljaju apsolutne i jedine istine. Iz ove šarolikosti, u ovim riječima u prolazu, u propitivanju, u putovanju, u riječima koje donose dašak prošlosti možemo otkriti boje suvremenosti, putove suvremenosti, magle modernosti ali i odlučnost na dlanu – sve to zapravo dovodi do zrelosti izoštravanja kritičke slike, do pojavka svjetlosti kroz kritički duhovni progovor, svakako; duhovne povijesti pa svjetiljka proviruje ili kroza skidanje paučine ili kroza teški život sa sedam kora, ili kroza krik.

Postojanost poetske riječi bilo kroz lirski iskaz, bilo kroz dramski zaplet, bilo kroz proznu sintagmu iskazuje hrvatsku postojanost promišljanja kroza zrcalo tropleta i k zrcalu tropleta. Ne treba zaboraviti da i u hrvatskom pismu i pisanju postoji Poncije Pilat gavranovski govoreći o prošlom vremenu, ali taj isti Pilat postoji i u vremenu u kojem živimo. Sredstva priopćavanja ne valoriziraju ispravno hrvatsku književnu i kulturologijsku duhovnost, pače im daju vrlo malo vremena i prostora. Slojevitost kojom su prolazili veliki hrvatski pisci od Matoša, Šimića, Kamova, Krleže, Cesarića, Sudete, Šopa, Tadijanovića, Vide, Ivana Goluba govori o dubokoj religijskoj tematici i religijskom obolu i paradoksu religijske zbilje i zbilje duhovnosti a koje čini mi se ponajbolje pokazuje Šimundža u djelu »Bog u djelima hrvatskih pisaca; Vjera i nevjera u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća« – a i o toj knjizi je Stojić koju riječ progovorio. Riječ po riječ je knjiga koja nas obogaćuje pristupom raznim auktorima i raznim poetikama i tako kroza povijest daje svoju riječ i o suvremenosti, tj. o kritičkoj percepciji danas – sada i ovdje – o mnogim prije svega hrvatskim pa i nekim inozemnim piscima koji su umrli ili koji su davno počeli stvarati. Svi oni se zrcale u današnjoj suvremenosti s jedne vremensko duhovne distance, svakako kroz osobno zrcalo fra Miljenka Stojića. Tumačenje različnih auktora i različnih književnih vrsta nas razvedrava – tako ne ostajemo u monolitu jedne književne skulpture.

Zdravko Kordić

Riječ na predstavljanju djela Miljenka Stojića u Dubrovniku, 7. srpnja 2010.; Osvit, XVII., 1-2, Mostar, 2011., str. 267. – 280.; Zdravko Kordić, O starini i sudbini, Općina Grude – Naklada Vlado Vladić, Grude – Zagreb, 2014., str. 28. – 41.