Književnik Miljenko Stojić objavio je tri knjige pjesama: Unatoč svemu, Pjesma blizini i Kaplja, te knjigu eseja Ta vremena koja je već prevedena na njemački i talijanski jezik. Njegova ga je prva pjesnička knjiga predstavila pjesnikom zrela izraza, izgrađena jezika i stila, a ostale su ga knjige takvim i potvrdile. Hrvatska književna kritika njegovo djelo nije prešutjela, naprotiv, knjige su ocijenjene značajnim doprinosom mlađoj hrvatskoj literaturi, što je i povod za ovaj razgovor.

Gospodine Stojiću, često možemo čuti i pročitati da danas nema književne kritike, da se djela objavljuju bez književne ocjene. Iz vašega iskustva, je li to točno i jeste li osobno zadovoljni reakcijom na Vaše knjige?

Počeo bih s kraja. Zaista sam zadovoljan reakcijom na knjige koje sam dosada objavio. Ne mogu reći da sam to očekivao ili da to nisam očekivao. Jednostavno sam se usudio biti ono što jesam i osluhnuti kako to drugi doživljavaju. Držim da, naime, nije samo bitno da se mi sami odlučimo za umjetnost. Važan je i odjek koji ta umjetnost proizvede u drugima. Tek nakon toga možemo biti sigurniji u odlučivanju hoćemo li se time i dalje baviti, bile kritike pozitivne ili negativne, ili ćemo sve to napustiti. Sržno je pitanje zašto su dotične kritike takve kakve jesu.

Ne bih htio uvrijediti naše velike književne kritičare, ali smatram da se naša književna kritika tek počinje rađati u pravom smislu te riječi. Oslobodivši domovinu od raznoraznih osvajača, stvorili smo okvir i za slobodno umjetničko izražavanje. Svi oni koji su kroz bivša vremena više ili manje uspješno uspjeli izraziti svoju misao i oni koji to sada slobodno čine mogu se konačno staviti pod zajednički nazivnik: hrvatski književni kritičari.

Trenutno je stanje u našoj književnoj kritici nažalost mutno. Na nju još i previše utječu politička uvjerenja dotičnih kritičara. Neki nikako ne uspijevaju prihvatiti hrvatsku državu, neki su opijeni sluganskim internacionalizmom, neki se dokazuju brbljavim nacionalnim zanosom.... No, uvjeren sam da će korak po korak sve doći na svoje mjesto i da će ocjene koje književni kritičari dadnu o pojedinom djelu biti uvažavane, odnosno da se ne će pojavljivati knjige koje govore da njima nisu potrebne nikakve ocjene.
  

Kako se je dogodilo da ste prvu zbirku pjesama objavili u zrelim godinama, preskačući mladenačko razdoblje, pa iza nje još tri knjige?

Moram priznati da uvijek nerado odgovaram na ovo pitanje, budući da je ono izuzetno osobno i da ne znam baš pravi odgovor. Prve sam pjesme počeo pisati (i objavljivati) već u osnovnoj školi. No, u godinama kada je to trebalo biti nazvano »ozbiljnim« odlučio sam jednoga sunčanog proljetnog dana više ne objavljivati, a i ne pisati. Kasnije sam počeo pisati jedino onda kada više nisam mogao izdržati ili kada bi me drugi »natjerali« na to. Desetak je godina trajao ovaj moj sukob sa samim sobom. Završio je tako da sam početkom devedesetih odlučio krenuti »punom parom«, pa dokle stignem. Hvala Bogu, zasada sve ide uspješno. Trenutno »malo brže« pišem, vjerojatno zbog ovoga dužeg odmora.
  

Što je poruka Vaših knjiga koje su sve nastale u ratnom razdoblju, odnosno: za onoga tko ih nije pročitao – što je potaklo njihov nastanak?

Radije bih rekao da su moje knjige objavljene u ratnom razdoblju. Bile bi i da nije bilo rata, samo bi bile drugačije obojene. Prva knjiga koju sam objavio bila je moja osobna antologija onoga što sam pisao od početka i onoga što sam tada trenutno pisao. Ostale su knjige nastajale i objavljivane svojim redovnim tijekom.

Nikada ne pokušavam svojim knjigama uputiti neku već unaprijed smišljenu poruku. Možda bi bolje bilo reći da one predstavljaju moje tadašnje odgonetavanje svijeta i događaja oko mene. Jedna od odrednica koja prati moje dosadašnje knjige jest da sam pokušavao kroz njih izraziti misao da i u ratnom ludilu treba ostati čovjek i kršćanin (tko se takvim naziva). Ne završava taj napor u današnjem pojmu suvremenog pacifizma, koji je itekako ispolitiziran, nego u zauzetom sudjelovanju. Bio sam vojni kapelan tijekom rata i smatram da to nije nimalo naškodilo mojem književnom radu i mojem vjerskom opredjeljenju, kao i ljubavi prema svakom čovjeku. Ne želim dalje razvijati ovu temu, budući da bi nam trebalo malo više prostora.

Sve Vaše knjige nastale su izvan književnog središta, u provinciji. Kako se ta činjenica odražava na stvaralaštvo, nedostaje li velika kulturna sredina umjetniku?

Onaj tko je umjetnik trebao bi biti čovjek širokih pogleda. U duhu postavljenog pitanja to znači da bi se trebao kretati kako u tzv. velikim književnim središtima, tako i u tzv. provinciji. Naravno da će zbog svojih razloga više proboraviti na jednome ili drugom mjestu, ali tek kad osjeti oboje moći će reći da je cjelovit umjetnik. Istina, u velikim književnim sredinama puno je lakše živjeti »životom književnika«, dok je u provinciji, čini mi se, lakše stvarati zbog prirodnijeg života. Ipak, na kraju krajeva, ako stvorimo djelo koje ima u sebi veliku vrijednost, ono će biti takvim priznato, bez obzira gdje je nastalo.
 

Pripadate krugu hrvatskih književnika iz B i H. Je li ta pripadnost ograničavajući čimbenik ili su granice u hrvatskoj kulturi ukinute?

Složen je položaj hrvatskog književnika iz B i H, baš kao i život u toj državi. Što može nazvati svojom domovinom, ne kažem svojom državom? Je li to država u kojoj živi, država koju je ostvario njegov narod ili i jedno i drugo? Od odgovora na ovo pitanje ovisi ponašanje hrvatskog književnika u B i H i hrvatskog književnika iz Hrvatske, koji isto tako mora dati određen odgovor. Na ovom se pitanju ujedno postavljaju ili ukidaju granice u hrvatskoj kulturi.

Ne ulazeći u politička pitanja, držim da sve granice u hrvatskoj kulturi neizostavno treba ukinuti. Oni koji postupaju drugačije čine to iz neznanja ili iz politikantskih pobuda. Nedopustivo je i jedno i drugo. Hrvatska kultura mora biti jedna i jedinstvena, bez obzira gdje se ostvarivala. Ako se netko naziva hrvatskim književnikom, jednako bi mu trebao biti drag hrvatski književnik iz jednoga Zagreba, Siska, Vukovara..., kao i hrvatski književnik iz jednoga Mostara, Viteza, Sarajeva... Na svim se ovim mjestima njeguje jedan jedini hrvatski jezik i živi jednim jedinim hrvatskim životom. Položaj iseljeničke hrvatske književnosti nešto je posebniji, ali je i ta književnost punopravni član cjelokupne hrvatske književnosti. Nadam se da će DHK, kao prvo pozvano, uvijek imati dovoljno sluha za ova pitanja.

Knjiga eseja »Ta vremena« (naslov se može shvatiti kao konstatacija ali i kao uzdah), prevedena je, kazano je na početku, na talijanski i njemački jezik. Koliko je bitno da se djela hrvatskih autora prevode i objavljuju na stranim jezicima?

Mi nismo sami na ovome svijetu i voleći svoje ne znači da isključujemo sve ono što dolazi od drugih. Naše hrvatske pisce treba prevoditi na tuđe jezike, kao i obratno. Uvijek se radujem jednome takvome događaju. Jedino ne podnosim kada pojedini naši umišljenici sve tuđe proglašavaju dobrim i izvrsnim, a mnoštvo toga što je naše nedostojnim da iziđe izvan okvira naše domovine. Uvijek im se smijem kada svoje mišljenje potkrepljuju nakladom knjige nekoga našega, ili nazovi našega, pisca u inozemstvu, odnosno kada naše pisce obezvrjeđuju time što je taj i taj razvikani gospodin rekao u tim i tim novinama o njihovu radu. Zaboravljaju da je u našemu slučaju politika određenih krugova itekako pružila prste i prema našemu umjetničkom stvaranju da bi nas tako slomila i povela svojim tamnim putovima. Zbog toga ne smijemo gubiti vjeru u ono naše što ga smatramo dobrim, kao i u ono tuđe što nam se jednako čini takvim. Uporno ćemo to promicati, znajući da smo prošlost ako nam uspiju pomutiti naše odrednice. 

Krešimir Šego

Slobodna Dalmacija, LV, 17047, Split 1998. str. 13.