1. Koordinator ste Hrvatskog intelektualnog kruga '04 u BiH (HIK '04). Možete li se predstaviti u nekoliko rečenica (gdje ste završili srednju školu, gdje fakultet, gdje ste magistrirali, koje dužnosti sada obnašate)?

Sebe ću predstaviti vrlo kratko, po natuknicama koje ste postavili. Pučku školu završio sam na Čerinu, srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, studij filozofije i teologije u Zagrebu, Jeruzalemu i Sarajevu, a magisterij iz kršćanske duhovnosti postigao sam u Rimu. Od dužnosti koje obnašam izrijekom bih samo spomenuo da sam dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne (DHK HB). Ako netko želi saznati nešto više o meni, može to naći na stranicama www.miljenko.info. No, o HIK-u '04 želio bih reći koju riječ više. Ta je namisao potaknuta skupom u Neumu 4. rujna 2003. U 1. točci donesene Deklaracije kaže se: »U cilju ostvarenja svojih suverenih prava hrvatski narod mora imati svoje obrazovne, znanstvene, kulturne, informativne i političke ustanove na hrvatskom jeziku u cijeloj BiH.« Nadzorni odbor DHK HB prepoznao je opravdanost okupljanja intelektualaca, kao i predstavnici svih značajnijih udruga Hrvata u BiH.

Službeno HIK '04 izlazi u javnost 30. siječnja 2004. Donesena je Deklaracija u 7 točaka koja govori o političkom i kulturnom položaju hrvatskog naroda u BiH. »Ovo je krajnje vrijeme da odlučujemo sami o svojoj sudbini te da ravnopravno s druga dva naroda odlučujemo o državnoj zajednici u kojoj možemo, trebamo i želimo živjeti bez tutorstva, nametanja interesa i volje drugoga i jačega. Želimo živjeti u slobodnoj, demokratskoj, složenoj i višenacionalnoj državnoj zajednici bez majorizacije i unitarizacije. Pozivamo sve demokratske snage u svijetu da nam pomognu izboriti se za jednakopravnost te za demokratsku i slobodnu BiH. Pozivamo sve hrvatske intelektualce u BiH, Hrvatskoj i diljem svijeta da podupru naš zahtjev za jednakopravnošću i suverenošću u našoj državi BiH (koja nužno mora biti naša, u istoj mjeri kao i srpska i bošnjačka).« Deklaraciju i namisao mnogi su podržali. O svemu se podrobnije može čitati na stranicama HIK-a '04. Trenutno radimo na pravnom ustrojstvu ove namisli. Zbog teškog položaja hrvatskog naroda u BiH taj postupak ide sporije nego što bismo željeli, ali se trsimo dovesti ga do kraja.
  

2. Što su najčešće teme sastanaka HIK-a '04. (jezik u školama, sveučilište, sredstva društvenog priopćavanja)?

Djelujući u isto vrijeme samostalno i kroz Nadzorni odbor DHK HB-a kušamo dotaknuti sva goruća pitanja, ne samo nabrojena, hrvatskog naroda u BiH. Ne možemo ostati ravnodušni na ono što mu se trenutno događa. Hrvatski intelektualci u BiH moraju razbiti šutnju koja se iz raznoraznih razloga nadvila nad hrvatski narod u njoj. Pritom naravno ne bi smjeli tražiti nešto za sebe što ne bi tražili i za druga dva konstitutivna naroda u BiH, baš kao što to kaže i Deklaracija HIK-a '04. Potrebno je spomenuti da ima hrvatskih intelektualaca u BiH koji misle drugačije nego intelektualna većina. Dolazi do takvih besmislica da se neki nazivaju hrvatskim intelektualcima, a kažu da ne znaju kojim jezikom govore. No, kroz rad na hrvatskim probicima u BiH nadam se da ćemo se svi bolje razumjeti i složnije uprijeti u kola narodnog napretka. To od nas traži narod koji hvala Bogu nije podlegao pritiscima i ne prodaje svoju slobodu za šaku šuštavih novčanica. Zbio je svoje redove i strpljivo, kao mnogo puta do sada kroz povijest, čeka čas svoje pune slobode. Mi hrvatski intelektualci želimo dati svoj doprinos.

3. Kako Vi ocjenjujete položaj Hrvata u BiH?

Iz mojih riječi do sada jasno izbija da položaj hrvatskog naroda u BiH nije sjajan. Pod raznoraznim je pritiscima da jednoga dana, nastavi li se ovakvim trendom, od konstitutivnog naroda postane nacionalna manjina. Začetnici takva pritiska jesu jugoslavenska i velikosrpska ideja. Na njih su se nalijepili probici pojedinih članica međunarodne zajednice, velikobošnjačka ideja i probici krupnog kapitala koji ne voli političku raznolikost. Zbog svega je danas došlo do toga da je u BiH ugrožena opstojnost hrvatskog jezika, sredstva društvenog priopćavanja ne uspijevaju se razviti ili ih nasilno gase, međunarodni (mnogi kažu kolonijalni) namjesnici tenkovima nam uništavaju banke, školstvo na hrvatskom jeziku pokušava se ugasiti, nastoje nam podmetnuti političare po svojim nahođenjima, one političare koje je narod izabrao da ga zastupa skidaju s položaja, trajno im zabranjuju baviti se politikom, čak ih i sude... Je li zaista potrebno dalje nabrajati poteškoće? Mislim da nije, i ove su prevelike. Svjestan sam da se o ovome ne čuje dovoljno zbog toga što sredstva društvenog priopćavanja s obje strane granice počesto ne odražavaju stvarno stanje već sročeno po mjeri i ukusu onih koji nastoje ovakvo stanje upravljati samo prema svojim, a ne probicima naroda o kojima se radi. Krivo je naime ako se stječe dojam da je samo jedan narod u BiH ugrožen. Sva tri su ugrožena, samo je hrvatskom narodu najteže jer je najmalobrojniji. Od sva se tri naroda traži da budu poslušna, pa će onda imati neka prava. Pritom se svjesno zaboravlja da Povelja UN nedvosmisleno govori o pravu svakog naroda na jezik, kulturu, školstvo, političko uređenje, jednostavno o pravu svakog naroda na punu slobodu.

4. Crkva se dosta bavi pitanjem povratka. Biskup Komarica je četo isticao nepovratak u RS. Kako vi na to gledate?

Pitanje povratka zacijelo je jedno od ključnih pitanja u BiH. Nestala je čitava jedna biskupija: banjalučka. Biskup Komarica već godinama hrabro o tome svjedoči i povijest će ga spominjati kao odgovorna biskupa. Govori o tome i Crkva u BiH u cjelini, kao i hrvatski političari u BiH kada im teške prilike to dopuste. Začuđuje što o tome premalo govore predstavnici međunarodne zajednice u BiH. U Hrvatskoj su predstavnici te međunarodne zajednice vrlo glasni, ali samo glede jednoga naroda. Ipak, ne bih toliko osuđivao pojedinačne predstavnike koji ovamo dolaze. Često uopće ne znaju o čemu se radi. Prije nego krenu poduče ih kakvo je stanje, dadnu im odgovarajući materijal, a kada za šest mjeseci uspiju malo prodrijeti u pravu istinu već je vrijeme za odlazak. Na djelu je, dakle, nečiji smišljen naum. Čiji i kakav, to trebamo neprestano otkrivati i sprječavati. Naravno, ne smiju se propustiti iz vida njihovi pomagači u BiH. Nitko nema pravo zaposjesti tuđu kuću, tuđu njivu. Ako je i sam u nevolji, društvo mu treba pomoći da iziđe iz nje da tako čitav tijek povratka krene naprijed. Ovdje bih posebno pohvalio franjevce Bosne Srebrene koji su na kapitulu zaključili da se trebaju vratiti u svaku porušenu župu i to učinili. Nadajmo se da će narod cijeniti ovaj primjer i početi se vraćati u većem broju unatoč svim preprekama, iako je u mnogim slučajevima to vrlo teško zbog novopronađenog mjesta za življenje. Ako se već netko ne može vratiti, neka ne ide u inozemstvo. Tek je to prava nesreća.

5. Katolički biskupi i episkopi pravoslavne crkve u BiH uputili su zajedničku Božićnu čestitku. Kakvi su temelji za istinski ekumenizam u BiH?

Drago mi je da je do ovoga konačno došlo, bez obzira na to koliko nas opterećivala prošlost i kako je odčitavali. Živjeti nam je na ovim prostorima zajedno i jedni pokraj drugih. Naše međusobne razlike i svađe počesto su drugi zlorabili da bi došli do svojih probitaka. Zbog toga nije bilo dobro članovima ni jedne ni druge Crkve. Čini mi se da je ova Božićna čestitka mnoge iznenadila. Mislili su da je geslo »zavadi, pa vladaj« tako duboko pustilo korijenje da će još dugo na carevati. Na njihovu žalost bude se nove nade. Vjerujem, dakle, u istinski ekumenizam u BiH, iako je put prema njemu trnovit i vjerojatno dug. Dotiče on naravno i one koji ispovijedaju muslimanstvo ili neko drugo uvjerenje. Provođenjem ekumenizma u djelo ne ćemo mi zacijelo prestati biti mi i drugi prestati biti oni. Srž ekumenizma je u ostajanju svojim i priznavanjem onoga drugoga kraj sebe. U tom duhu nadam se da će se voditi i sve rasprave oko prošlosti. Njih bi poglavito trebali voditi povjesničari. Tamo gdje shvatimo da smo nanijeli zlo drugome kao pripadnici svoga naroda i svoje vjere trebamo se ispričati drugome, ali isto tako očekivati i ispriku drugoga za njegove pogrješke. Jedino na taj način može doći do pročišćenja svakoga naroda i do uzajamne želje živjeti na ovim prostorima ne ugrožavajući drugoga. Svi drugi nametnuti procesi samo odgađaju ovaj čas i ništa više. Bilo bi mi drago da dobronamjerni pojedinci u međunarodnoj zajednici to što prije shvate, a onima drugima želim Božje milosrđe na sudu koji nas sve čeka.

6. Prema Hrvatima u BiH vodi se i gospodarski rat (Aluminij, Elektroprivreda HZ HB itd.). Kako to komentirate?

Ponašanje koje Vi nazivate gospodarski rat prema Hrvatima u BiH vodi se iz više razloga. Neke smo već do sada spomenuli samo u drugom kontekstu, kao i to da se ovakvo ponašanje primjenjuje i na druge narode samo u drugačijem obliku. Nama je najteže jer smo najmalobrojniji i trenutno bez bilo kakvog političkog mjesta gdje bismo mogli ostvariti svoja politička prava. U Republici Srpskoj ne predstavljamo nikakvu snagu, a u Federaciji BiH stalno smo nadglasavani. Naravno da to sve nije slučajno i da ima teške posljedice po gospodarstvo hrvatskog naroda. Protivnici hrvatskog naroda kao pragmatici udaraju tamo gdje im se čini da će najlakše rastočiti njegovu snagu. Najprije se išlo na Hercegovačku banku, danas na Aluminij i Elektroprivredu HZ HB, sutra će biti nešto drugo. Griješimo ako samo kažemo da nam to čine iz političkih razloga. Trenutno je BiH bogomdan prostor za pljačku, pa su se ovamo sletjeli raznorazni bjelosvjetski pljačkaši, udružili se s domaćima i posao cvjeta. Ne pljačkaju samo što ovdje nađu, pljačkaju i ono što kuša ovamo doći. Čitali smo tako o milijardama dolara upućene pomoći, ali je nitko vidio nije. BiH i dalje grca u neimaštini. Na kraju balade iz raznoraznih političkih i koristoljubivih razloga pokušavaju nas učiniti gospodarski jednakima da bismo im lakše poslužili kao sirova radna snaga. A pametno, odgovorno i pošteno bi bilo da pomažu najuspješnijima i stavljaju ih kao uzor.

7. Mnogo je ispada u kojima su se skidale hrvatske zastave kao npr. slučaj Stolac, Glamoč itd. Što provokatori time žele postići?

Bez obzira što kao pripadnik svoga naroda i kao čovjek osuđujem spomenute i druge slične događaje, mislim da ne bi trebalo davati previše prostora ovakvim ispadima. Protivnici mira služe se ovim sredstvima da bi nam ponovno nanijeli patnju i bol. Svaki narod ima pravo na svoj jezik, svoje školstvo, kulturu, pa time i na svoje zastave. Svatko onaj tko im to pravo osporava vrši napad na njegovu opstojnost. Ovdje dolazimo do jedne važne točke: Što ako netko nasilno vješa svoje zastave tamo gdje im nije mjesto ili ih nasilno ne stavlja tamo gdje im je mjesto? Kao odgovorni građani trebali bismo zaključiti da bi pravna država trebala djelovati. Pođimo još korak dalje. Da bi negdje postojala pravna država, što je potrebno? Odgovor je lagan: pravedan politički okvir? Potaknuti primjerom skidanja hrvatskih zastava, upitajmo se postoji li pravedan politički okvir u BiH? Mi Hrvati zaključujemo da ne postoji. Tri naroda, dva entiteta, jedna država. Postoji li to još igdje na kugli zemaljskoj? Ne postoji i vrijeme je da i kod nas prestane postojati. Rješenja su različita. Hrvatima se uglavnom sviđaju tri (redoslijed ovisi o mogućnosti izvođenja u odabranom trenutku): entitet, područja, županije. O tome govore i crkveni službenici i političari. Razlika je samo u tomu što, barem do sada, političare lakše ušutkavaju. Na kraju mi na um pada pitanje: tko je ustvari provokator? Onaj tko skida zastave i čini nešto slično ili onaj tko moći koju ima dovodi do takvog stanja?

8. Je li u Vašem djelokrugu osvrnuti se na presudu od 25 godina Dariju Kordiću?

Stvar bih postavio malo drugačije. Kao razumni ljudi svi smo pozvani razmišljati o događajima oko sebe, pa tako i govoriti o presudi Dariju Kordiću, naravno do razine koju možemo doseći. Ne ulazeći u raspravu o tomu je li on uistinu kriv ili ne, na temelju onoga što je procurilo iz Haškog suda prepoznaje se da nije kriv. Ništa mu nisu dokazali, osudili su ga za ono što drugom hrvatskom uzniku nisu uzeli na teret, odnosno od čega su ga oslobodili. U tome se prepoznaje namjera da sudu nije bila do toga da ustanovi nečiju krivicu, već da postigne određene političke ciljeve. Bilo bi mi drago da Hrvati Srednje Bosne ne nasjednu na sve ovo. I Kordić i Blaškić borili su se za njihovu, za našu slobodu. Ne smiju se nakon ovih presuda dijeliti na »pripadnost« jednome od njih dvojice, već biti radosni da je Blaškić izišao, a zauzeti se i moliti se da Kordić uspije podnijeti svoj nezasluženi križ. Vrijeme je da ponovno zbiju svoje redove i odupru se događajima oko sebe. Žao mi je što im u tomu malo više ne pomognu hrvatski političari i hrvatska sredstva društvenog priopćavanja s obje strane granice. Čuje se da nisu pritjecala sredstva za Kordićevu obranu, a svi smo vidjeli da su sredstva društvenog priopćavanja njegovu osudu uglavnom prešutjela. Nepoznati redatelj ponovno je pokušao bezdušno režirati tragediju u kojoj glavne uloge imaju dvojica naših junaka. Postavlja se naravno na kraju svega i pitanje čemu služi uopće Haški sud? Dovođenje napadača do spoznaje o pročišćenju i kajanju prema žrtvi ili izjednačavanju uloge napadača i žrtve zbog određenih političkih ciljeva? Do danas je na žalost i na svoju sramotu služio ovom drugom. Da ne ulazimo sad u razmatranje kako je moguće da se za sve ostale ratove, izuzev onoga u Ruandi, ne ustanovljuje nikakav sud; ili malo drugačije, kako to da najveći zagovornici Haškog suda smjesta otklanjanju mogućnost ustanovljenja takvog suda za svoje ratove, a vode ih još i danas?

9. Dosta je vike izazvala misa za poglavnika Antu Pavelića u Zadru te rušenje spomenika druga Tita u Kumrovcu. Možete li to prokomentirati i koji su po Vama razlozi takvog stanja?

Mislim da su u oba slučaja stvari vrlo pobrkane. Onaj tko zna što je sv. misa od njezina slavljenja za ovu ili onu osobu nikada ne će stvarati bilo kakav slučaj. Isto tako takav od nje ne će stvarati politički događaj. Sv. misa zadušnica je uvijek samo ponizna molitva za pokoj nečije duše i ništa više. Bog će odlučiti je li netko kriv i koliko je kriv. Ako to shvatimo, lako ćemo se nositi i sa spomenicima osobama i događajima koji nam se zbog nečega ne sviđaju. Međutim, očito je da se Hrvate želi držati u pokornosti nametanjem kolektivne krivnje. Uvjeren sam da hrvatski narod želi da II. svj. rat konačno završi. Postao je svjestan da se međusobno moramo pomiriti i kao takvi ići u susret izazovima koji nas čekaju. Zbog toga je u interesu samo njegovih protivnika da se neprestano piše i razmišlja o ova dva slučaja ili nekim drugima sličnima njima. Nisu to samo neki izvana. Pojedinci nikako da se otresu jugoslavenske ideje i počnu u svojim glavama razmatrati hrvatsku ideju. Takvi vrište o vraćanju nekih poraženih desničarskih ideja, namjesto da vide da su oni još u tim starim vremenima i namjesto da počnu doprinositi stvaranju ozračja narodnog pomirenja. Tada će se stvoriti takvo ozračje da nitko nikome ne će smetati da se moli za ovu ili onu osobu ili da mu se sviđa ovaj ili onaj spomenik. Sv. misa će se naime slaviti u tišini i dostojanstvu, a spomenici će biti ostavljeni na svome mjestu ili preneseni u prikladan prostor, već prema tomu kako društvene vlasti odgovorno ocijene. Na povjesničarima je zadatak o svemu izraziti svoje nepristrano mišljenje. Zamolio bih stoga mnoga sredstva društvenog priopćavanja u hrvatskom narodu da se uozbilje i prestanu namjerno ili nenamjerno štetiti hrvatskom narodu. Žao mi je kada hrvatski narod to ne prepoznaje i svaki put ih ponovno kupuje, čita, sluša, gleda.

10. Što Vi mislite kako će se odvijati Ustavne promjene koje su evo već najavljene i hoće li po Vama Hrvati biti još neravnopravniji i nakon ovih promjena?

Nisam ja u takvom položaju, a mislim da nije ni moj narod, da sa sigurnošću mogu reći da će događaji ići tako i tako. Svi zajedno možemo se samo truditi da ti događaji idu pravednim tokom za nas i za sve druge. Neki drugi odlučivat će koje će se namisli pretočiti u stvarnost. Moramo biti svjesni da svi mi zajedno u BiH ne upravljamo nego da nama upravljaju. Potrošeno je puno riječi na to zbog čega i što nam čine svima zajedno. Ja bih samo želio da izdržimo i da boreći se za svoju slobodu borimo se i za slobodu druga dva naroda i slobodu svih onih koji žive u BiH. Pozvao bih sve djelatnike u sredstvima društvenog priopćavanja sva tri konstitutivna naroda da se ne boje razotkrivati nepravdu, prijevaru, jednostavno zlo. Nositelji takvih radnji panično se boje da stvari ne iziđu na vidjelo. Učinimo im upravo to. Tada će procvjetati ljepši i bolji život za sve ljude na ovim prostorima, bez obzira na svaku moguću vrstu pripadnosti. Ako u svemu ovomu hrvatski narod ponovno loše prođe, nadam se da mu to ne će pomutiti vidike i da će se i dalje uspravno boriti za svoju slobodu i dostojanstvo. A to je uvjet naše sretnije budućnosti.

Razgovarao: Josip Milić

Fokus, 244., Zagreb, 14. siječnja 2005., str. 35. – 37.

UZVRATI

GREATEST SHITS – FERALOV KOLOVOĐA NARODNOG NAPRETKA

Potrebno je spomenuti da ima hrvatskih intelektualaca u BiH koji misle drugačije nego intelektualna većina. Dolazi do takvih besmislica da se neki nazivaju hrvatskim intelektualcima, a kažu da ne znaju kojim jezikom govore. No kroz rad na hrvatskim probitcima u BiH nadam se da ćemo se svi bolje razumjeti i složnije uprijeti u kola narodnoga napretka. To od nas traži narod koji, hvala Bogu, nije podlegao pritiscima i ne prodaje svoju slobodu za šaku šuštavih novčanica. Zbio je svoje redove i strpljivo, kao mnogo puta do sada kroz povijest, čeka čas svoje pune slobode.

Miljenko Stojić, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, u Fokusu

Feral tribune, Split, 20. siječnja 2005.