– Poštovani gosp. Stojiću, sjećate li se kad ste počeli pisati i kad ste objavili svoj prvi literarni rad?
Neki počnu i ranije, ali ja sam počeo pisati u 7. r. pučke škole. Ta moja prva pjesma imala je samo 4 stiha, naslov joj je bio Zora i govorila je, naravno, o zori. Nije objavljena, ali su je pohvalili u Školskim novinama. Na žalost ništa više nisam o njoj sačuvao i zapamtio. Poslije nje počeo sam objavljivati u raznim crkvenim novinama, tako da sam na završetku pučke škole već bio »neki pisac«.

– Što mladoj osobi znači pisanje – je li to zabava ili želja da se dosegne nešto više?
Pisati sam počeo u sklopu prekretnice u svome životu. Na sasvim drugačiji način počeo sam shvaćati svijet oko sebe, uvidio sam da nije tako jednostavan kako mi se činio u ranijim godinama i da bih mogao nešto reći o tome svijetu. Od samoga početka pisanje sam shvaćao ozbiljno. Jedino je ta ozbiljnost bila laka i slatka, kao nikoja druga.

– U razgovorima s piscima na ovim našim stranicama svim sugovornicima postavljam jedno slično pitanje, pa ga postavljam i Vama: što piscu znači djetinjstvo? Je li ono izvor nadahnuća, je li poticaj za pisanje?
Svi smo mi tijekom čitava života djeca i jao si ga onome tko to zaboravi. U skladu s tim ludo je odbaciti djetinjstvo kao životno razdoblje koje nam nema što reći u našoj »odraslosti«. Književno stvaranje bilo koje vrste treba počinjati od djetinjstva i pratiti sva ostala čovjekova razdoblja. Naravno da će neka razdoblja biti zastupljenija, ali to ne znači da su najvažnija. Osobno volim pisati za djecu. Tada kušam govoriti jezikom djece i na taj način zaranjam dublje i u svoje djetinjstvo.

– Neke od Vaših pjesama uvrštene su u čitanke, a zbirka slikovnica Anđeli moji nalazi se u lektiri za osnovnu školu. Što mislite koliko je lektira važna za odgoj i izobrazbu? Zapravo, je li uopće važna?
U potrošačkom svijetu u kojemu živimo dogodi se ponekada da djeca i roditelji ne svraćaju dovoljno pozornosti na dvije stvari: književnost i vjeronauk. Kao, nije to tako potrebno, treba učiti nešto za život. Međutim, zaboravljaju da književnost i vjeronauk daju odgovore našemu duhu i našoj duši. Ako oni nemaju tih odgovora, uzalud je što čovjek ima ogromno bogatstvo. On zapravo tada nema ništa, budući da je nesretan. Zbog toga čitanje dobrih književnih djela, da se vratimo na njih, izoštrava naš osjećaj za svijet oko nas i daje nam primjer kako se sami izraziti.

– Kako se osjećate kad Vam neki učenik kaže da je pročitao jednu od Vaših knjiga, npr. Anđeli moji?
U takvim trenucima osjećam zahvalnost Bogu što mi je dao književni dar i što ga nisam protratio. Naravno, reknem hvalu i učeniku koji se potrudio pročitati moj književni uradak. Ujedno me to učvršćuje u uvjerenju da je moj način pisanja čitljiv za druge. Uzalud je, naime, pisati ako te drugi ne razumije, bez obzira što se takvo pisanje danas zna nazivati suvremenim.

– Kojih se knjiga Vi rado sjećate iz lektire, odnosno koje ste knjige više puta čitali?
Ne bih nabrojao ni jednu posebnu knjigu jer sam uistinu pročitao mnogo njih. Tek što sam naučio čitati i pisati počeo sam strastveno čitati, pa sam tako između ostaloga čitao lektire i knjige koje su čitala moja starija braća. Važno mi je samo bilo da one zadiru u srž života, da nisu »plačljive«, da su one koje imaju stav i želju uspjeti unatoč svemu.

– Živimo u vremenu računala. Gotovo se sve može pronaći na Internetu, pa i djela starih i novih pisaca. Može li Internet zamijeniti knjigu i treba li je zamijeniti, ili će knjiga imati svoj život, unatoč tim suvremenim pomagalima?
Ne vjerujem da Internet može zamijeniti knjigu. Mislim da on ustvari samo približuje knjigu čitatelju na razne načine. Čak i kada nam Internet pruži priliku pročitati neku knjigu u cijelosti ljudi radije pribjegavaju kupnji »papirnate knjige«. Drugi je to, naime, osjećaj i puno je lakše njom rukovati. Tek će e-papir, koji je na pomolu, najvjerojatnije unijeti određene novosti, ali i tada će dosadašnja knjiga biti nezamjenjiva.

– Čitatelji Školarca uglavnom su mladi. Što biste im poručili glede odrastanja, učenja, zabave, pogleda na sutra?
Ne volim kada mi netko upućuje određene poruke, a još više kada nastoji na njima, pa zbog toga i ja to ne činim drugima. Mislim da se sve poruke nalaze u mišljenju da trebamo slijediti ono ljudsko i ono božansko u sebi. Tada ćemo se uistinu razviti kao pravi ljudi i kao pravi vjernici. A to donosi neizmjernu sreću i neizmjeran uspjeh u životu. Jednostavno rečeno postajemo ljudi koji imaju pravi životni stav.

Razgovarao: Krešimir Šego

Školarac, I. 7, Međugorje, ožujak 2006., str. 4. – 5.