Print Friendly, PDF & Email

Neke crtice o radu Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij

Nisam biskupa Bogovića osobno poznavao do 2011. Čitao sam u medijima što radi i zdušno mu odobravao. A prvi put svrnuo sam svoj pogled na njega kad se pročulo o Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini. Ma je li moguće da je netko krenuo u to!? Naravno, pozdravljali su to i drugi oko mene, jer bilo je zaista krajnje vrijeme.

I onda od biskupa Bogovića dođe zamolba bih li se uključio u Komisiju HBK i BK BiH za hrvatski martirologij? Ma kako ne bih! Već sam se nekoliko godina kao vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« trudio pronaći onu pravu istinu o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Čineći to, otkopavajući njihove posmrtne ostatke uvijek mi je ostajala žal da se nekako ne pobrinemo i za pobijene članove vjernog puka Božjeg. Osjećao sam da bi to moglo biti nešto proizišlo iz nauma Crkve hrvatskih mučenika. I bi tako.

Čitam polako zapisnik s prve sjednice Komisije održane 18. lipnja 2011. On kaže da su zadnjih godina otvarane brojne jame u Hrvatskoj i Sloveniji u koje su jugokomunisti pobacali žrtve svoje mržnje. Rješenje za probleme koji su time nastali još nije nađeno. HBK se u svom radu u mnogo navrata dotaknula tih problema. Na zasjedanju u Mostaru 25. svibnja 2010., zajedno s BK BiH, Predsjednik je dao smjernice kako bi se tomu trebalo pristupiti. Na zasjedanju HBK u Lovranu, u listopadu 2010., uspostavljena je Komisija HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Inicijativni odbor za njezin ustroj sastao se u siječnju 2011. u franjevačkom samostanu u Vrbanićevoj. Na zasjedanju HBK u Zagrebu, u ožujku 2011., prihvaćeni su članovi Komisije. I moglo se, dakle, započeti radom.

Treba ovdje primijetiti da je biskup Bogović bitne obrise Komisije i njezina rada otpočetka imao u svojoj glavi. Radilo se samo o tomu kako sve to što jednostavnije i bolje ostvariti. Stoga ne treba čuditi da je Komisija do sada napravila puno posla.

Svakako treba izdvojiti dva znanstvena skupa i zbornike s radovima održanima na njima. Prvi, Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vladavine, održan je u Zagrebu 24. i 25. travnja 2012. Drugi, Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost, također je održan u Zagrebu, i to 13. ožujka 2014. U to vrijeme naročito su se intenzivirali napori biskupa Bogovića da svu ovu problematiku što više poveže s crkvenim učilištima Crkve u Hrvata, ali također i s onim državnim, kao i da senzibilizira čitavu Crkvu u Hrvata. Koliko je u tomu uspio, najbolje će se vidjeti kad mu njegove životne sile više ne dopuste baviti se svime ovime. Hoćemo li tada imati snage to nastaviti?

Don Anto Baković također je učinio mnogo glede širenja istine o našem mučeništvu. Biskup Bogović uvijek je naglašavao plodove njegova kapitalnog djela Hrvatski martirologij XX. stoljeća. Šteta da Baković nije dovršio još dva planirana sveska u kojima bi obradio stradanja svećenika logoraša te stradanja vjernika laika. Bila bi to trilogija vječni spomenik našem suvremenom mučeništvu koja bi nam pojašnjavala teologiju križa, odnosno njezino prerastanje u teologiju nade. Netko će to očito morati dovršiti, jer mnogi su prihvaćali patnju iz vjere, bez mržnje.

Biskup Bogović je od početka naglašavao da na stradanja valja gledati s tri motrišta: s pozicije žrtve, mučitelja i današnjih prilika. S pozicije žrtve nije dovoljno istražiti samo veličinu patnji i muka, nego treba gledati i na »kvalitetu« žrtve, tj. je li ona prihvaćena iz vjere i bez mržnje. Tek tada je ona spasonosno sredstvo. S pozicije mučitelja pita se je li takav odnos mučitelja bio zato što je pred sobom imao vjernika. S pozicije današnjih prilika postavlja se pitanje vjerujemo li mi u korisnost (vrijednost, spasonosnost) te žrtve.

Jedno od prvih pitanja koje se nametnulo u radu Komisije jest kako ostvariti popis naših katoličkih žrtava. Ubrzo smo uvidjeli da bez cjelovitog popisa pobijenih katolika (budući da popis svih pobijenih jednostavno nije naša zadaća i da za njega nemamo dovoljno snage) ne ćemo uspjeti individualizirati one koji su zaista ubijeni iz mržnje prema vjeri tako da ih Crkva jednoga dana može uzdignuti na čast oltara. Zbog toga smo zaključili jednostavno ih sve popisati.

Zadatak popisivanja pobijenih spao je na tzv. biskupijske povjerenike. Tu namisao biskup je Bogović progurao na sastancima biskupskih konferencija tako da su uskoro ti povjerenici počeli djelovati. Njihov je zadatak postao poći od župa. Svaka župa, koja to još nije učinila, trebala bi što prije napraviti popis svojih pobijenih. Nakon toga lagano je napraviti popis ili martirologij čitave biskupije. U sklopu toga zamišljeno je i da svaka župa i svaka biskupija odredi jedan spomendan u godini za svoje pobijene, svoje mučenike. To bi zaista pokrenulo hrvatski puk.

Komisija se okrenula i medijskom prostoru. Za predstavljanje njezina rada i njezinih nauma određeno je da to bude kroz časopis Hrvatska vjernost koji je bio časopis Crkve hrvatskih mučenika. Isto tako odlučeno je i da se pokrene web portal (hrvatski-mucenici.net). Znanstveni radovi mogli bi se objavljivati u nekom od postojećih časopisa hrvatskih crkvenih i državnih instituta. Očito se na sve mislilo.

Od samih početaka Komisije govorilo se i o Svehrvatskom grobu na Udbini. Nije se posebno razvijala ta tema jer se osjećalo da se najprije treba riješiti spomenuta problematika, a onda će i to doći na red. U međuvremenu su na Bilima, platou između Širokog Brijega i Mostara, počeli radovi (2013.) na uspostavljanju spomen groblja Groblje mira. Umnogome se ta ideja nadahnjivala i na radu Komisije te na zamisli Svehrvatskog groba. Do danas se sve razvilo u prepoznatljivo mjesto. Zauzeto je oko 100.000 m2, groblje je ograđeno, podignuta je crkvica i posvećena Sv. Josipu, izgrađena kosturnica i u nju 2017. pokopano 111 neidentificiranih žrtava, postavljeni prvi križevi (2018.) s imenima pobijenih. Biskup Bogović je uvijek otvorena srca pratio sve ove i druge pothvate u Herceg Bosni, BiH. Nije skrivao kad su ga oni nadahnjivali, kao što ni mi ne skrivamo nadahnjivanje nad njegovim djelima.

»Kad će više«, uzvik je koji je poticao i potiče sve nas na rad. Proizišao je iz krila naroda, a želi saznati trenutak kad će biti moguće na nekom mjestu podići križ, zapaliti svijeću i pomoliti se za svoga ubijenoga. U Herceg Bosni, BiH, to već postaje mogućim na Groblju mira, a u Hrvatskoj bi to trebalo biti na Svehrvatskom grobu. Imam čast sudjelovati ne samo u Groblju mira, nego i u Svehrvatskom grobu pod vodstvom biskupa Bogovića. Njegova otvorenost dobrim namislima dala je obilne plodove, njegova zauzetost za saznavanje prave slike o našim pobijenima i za pravilnim tumačenjem svega toga, motor je koji u hrvatskom narodu vuče naprijed sve zauzete glede problematike suvremenog i mučeništva kroz povijest. Nadam se da će imati dovoljno tjelesne snage dovršiti još i Svehrvatski grob ili ga barem toliko razviti da nekome nakon njega ne će biti teško ući u sve to i dovršiti do kraja.

Na Svehrvatskom grobu na Udbini svoje bi mjesto trebale naći kosti neidentificiranih Hrvata pronađenih na raznim stranama. Zajedno sa spomen križem, Putem križa i Crkvom hrvatskih mučenika predstavljat će nezaobilazno mjesto intelektualnog i vjerničkog učenja o našem mučeništvu. Nešto slično predstavlja i Groblje mira. Kada povjerenici po biskupijama u bazu podataka na internetu ubace sve pobijene i otvore stranice javnosti, moći ćemo reći da smo stvorili temelje za dostojan spomen na naše ne samo nedavno mučeništvo, nego i na mučeništvo kroz povijest. Ime biskupa Bogovića je u svemu tomu nezaobilazno. Ne bih rekao da će budućnost pokazati njegovu veličinu, jer mu je već sadašnjost dala ocjenu odličan.

Miljenko Stojić

Bruno Lončarić (uredio), Spašavanje povijesti, Riječka nadbiskupija i dr., Rijeka, 2019., str. 213. – 216.

Osobno