Zagreb, Dušni dan, 2022. (kamenjar.com)

Danas se najviše sjećam njih.

Moje braće i sestara, moje vojske, mojih mrtvih suboraca.

Još uvijek čujem njihove glasove kako s ponosom pričaju o slobodi, o pobjedi dobra nad zlom, svjetla nad tamom, o jedinoj Domovini, o sigurnoj budućnosti.

Sjećam se svih trenutaka. Vidim ih kako srcem kreću u svaki proboj znajući da se možda više nikada ne će vratiti. Vidim ih i ranjene na prvoj crti, kako unatoč boli ponosno i hrabro stoje odbijajući izvršiti zapovijed da napuste položaj.

Ostaju.

Do kraja.

Do smrti.

Za slobodu.

Za neostvareni san.

Za djecu svoju.

Za Domovinu.

Život su dali, a nisu je dočekali.

Ovakvu, bolje da je ni ne vide,
jer nisu se za ovo borili, nisu za ovo ginuli.

A ja, dužan sam im ostao.

Dužan sam njihovoj žrtvi Istinu.

Dužan sam njihovoj hrabrosti Pravdu.

Dužan sam njihovoj djeci Slobodu.

Njihovim kostima Mir.

Njihovim dušama Spokoj.

Dužan sam Domovinu mojoj mrtvoj braći i sestrama na čijoj su krvi i kostima iznikla djeca naša, u slobodi rođena pa ponovno okovana. Dužan sam im Istinu koju nakon njihove smrti malo tko hoće da brani, dok su oni za sve nas braneći ju ginuli.

Dali su ono najvrijednije što su imali – svoj život. Neka ih Gospodin primi u svoje Kraljevstvo. Počivali u miru Božjem.

Željko Glasnović