Miljenko Stojić, Ne dirajte bijelog labuda, FRAM-ZIRAL – NAKLADA K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2005.
Piše: Nevenka Nekić
Pripovjedna proza suvremenoga hrvatskog pisca Miljenka Stojića pod naslovom Ne dirajte bijeloga labuda, sastavljena od pet dijelova unutar zbirke: Zlosilje, Daleki su puti, Koraci moji odlučni budite, Bistrenje izvora i Kućica u perivoju, pojavljuje se u književnom smislu u okviru gotovo ispovjednih tekstura.
Njen vremenski opseg obuhvaća pola dvadesetoga stoljeća u nizu kratkih novela i prikazuje zbilju potonula doba dodirujući i suvremenost. Likovi u ovoj pripovjednoj prozi, često nalik na skicozne pojave pred kazališnim zastorom, javljaju se i zamiču uronjeni u časak znakovit za njihovu sudbinu ili narav. Čini se da je autor poznavao sve osobe koje spominje u novelama, sabirao je u sebi elemente faktografije i stoga vjerno svjedočio o vremenu i zbivanjima.
Ova zbirka nije mitsko tkivo, ona je posvjedočena zbilja zasnovana na diskursu empatije prema nesretnima, izgubljenima, odbačenima, prevarenima; ovo je psihološka introspekcija koja se trudi odgonetnuti život bića što se ostvaruje u uzajamnom djelovanju sa sredinom, obitelji ili cijelim narodom. Takva empirijska proza svjedoči da čovjek reagira na vanjske utjecaje, nosi u sebi ožiljke, uvučen u intenzivni proces života ponekad nespreman za taj isti život. Autor iznosi ne samo znanja uma, nego i srca i iz redaka ove proze struji osjećajna energija, razumijevanje govora neizrečenih riječi, odmakla vremena nasilja prikazuju se vjerno, bez pretjeranosti, a to je važna značajka ovakva ispovjedna književnog djela. I kao što kaže teoretičar Lotman: »Shvatiti život znači naučiti njegov mračan jezik«, potvrđuje ova zbirka pripovjedaka kojoj je jezik života postao jezikom djela.
Namjera autora ostvarila se stilski krajnje jednostavnim jezikom, bez ukrasa, alegorija ili metafora; morfologija ovoga teksta nema namjeru ulaziti u apstrakcije, udaljavati se i postajati nejasnom, zgrušanom u nedostupnim autorovim ponorima intime. Tekst može dodirnuti svakoga tko zna čitati, on je u potrazi za istinom, a svaka prava umjetnost jest u potrazi za istinom. Ujedinjuju se u knjizi dužnost i ponos, prkos i razočaranja, nade i snovi likova iz stvarnoga života, a ipak kao da nad svima lebdi ono nevidljivo, neka providnost koja ih je bacila baš tu, baš u tome trenu. Njihova vjera u Boga, kojoj je vrijeme zlosilja bilo nesklono, naivnost da postoji ovozemaljska pravda, strpljenje i posrtanje u dobu šutljivosti i laži, potaknuli su autora da s razumijevanjem otrgne zaboravu prostor i doba koje se tek otkriva. Umjetnost je često način, model i nada preživljavanja, pa sam autor piše: »Ne znam što je ovo što pišem. Priča i jest i nije. Pjesma i jest i nije. Uostalom, zar je to uopće važno. Bilo što bilo, ispisati mi je bjelinu ovog lista da zaborav ne bi pao na krišku života u još neiskusnoj ruci.«
U toj našoj dalekoj a tako bliskoj Bosni i Hercegovini, gdje smo naučili spoznati različitost kao vrijednost, poštivati drugoga kao samoga sebe, u gustoj šumi života kroz stoljeća prepoznavali smo i jednu od najvažnijih staza – svoj jezik. On nam je uz vjeru u Boga, omogućio da se ne izgubimo, da opstanemo kao dio zajednice, osobito one ponižene, da budemo. Na tome tragu je i ova knjiga kratkih novela koja strukturom jezičnih oblika, mišlju i onim što iznad stvarnosti lebdi nad likovima, svjedoči o etničkom biću hrvatskoga naroda.
Živa zajednica, XXVIII., 11 (269), studeni 2006., str. 21.
