»Slušaj, odnićeš ovo pratru. I da nisi otvara. Čim to predaš, odma se vraćaj i da nisi komu ništa govorija, osim meni. Jesi li razumija? I nastoj da te vidi što manje ljudi. Sve je to manito i bolje im je da ne turaju nos di mu nije misto.«
»Dobro, sve sam razumija«, otpovrnuo je veselo Adam.
Sjedilo je društvo u svom omiljenom kafiću. Šumili su morski valovi. Turisti otišli, a mještani došli do zraka. Nešto se i zaradilo, moći će se progrmjeti zima i onda ponovno isto: gužva, trka, pa spokoj tijekom hladnijih dana.
Jedino im je ta nova pošast remetila mir. Nisu se oni nje bojali, poteškoća je samo bila da su se stvari neprestano mijenjale. Više ne znaš je li smrtonosna, ima li za nju lijeka, dokle će trajati. Brzo su shvatili da su u pitanju ipak neke više igre. Stali su se smijati i njezinom nazivu: Covid-19. Pripametno, nema što!
»Vidi se da onaj naš biskup nije uzalud učija velike škole. Spasi nas od ovoga zla«, nastavi priču Markica.
Bio je svibanj. Zagrebački. Topal. Godina 2023. Hrvatsko društvo katoličkih novinara dalo mu godišnju nagradu za pisanje o hrvatskom žrtvoslovu. Ma nije samo pisao, i govorio je, ali dobro. Imao je neodređen osjećaj u želucu. Godišnja nagrada, zbog njih.
Do mjesta gdje će ručati nije bilo daleko. Jablanovac. Svi nagrađeni, i oni koji su ih nagradili. Naravno, ako se nekome zbog nečega nije žurilo.
Padale su mu na pamet osamdesete godine. Tu je nedaleko stanovao i započeo sa studijem. Filozofija, teologija, otvarala se vrata života. A nedostajalo je tada kave, deterdženta, puno toga. Pravili se redovi pred prodavaonicama u gradu. Uzmeš bicikl, staneš u taj red, nabaviš koliko ti nabaviti daju, pa tražiš drugi red. I tako dok ne misliš da je za taj dan dosta. Jedna država je propadala.
»A Vi ste, Miljenko, stvarali Radiopostaju "Mir" Međugorje?«
Zrakoplov je klizio nebom. Sunčano je bilo i iznad i ispod njega. Oblaci su se nekamo sklonili. Kad bi to bilo tako i u nesretnoj državi u koju se vraća! Uzdahnuo je.
Naišla je domaćica i nešto mu ponudila. Još duboko u svojim mislima, previše joj je grubo odgovorio da prođe. Čudno ga je pogledala.
»Oprostite gospođo..., drugarice..., što ste već«, malo se spetljao uranjajući polako u stvarnost.
Ona mu se sada skrivećki, prijateljski nasmiješila. Opet je uzdahnuo. Kada ćemo više jednom smjeti reći tko smo i što zapravo!?
 dragec-mate-pravi...pdf | [ ] | 2714 kB |