Miljenko Stojić, Ne dirajte bijelog labuda, FRAM-ZIRAL – NAKLADA K. Krešimir, Mostar – Zagreb, 2005.

Piše: Ivan Sivrić

Hoće li literatura svoju top formu imati u kratkoj priči kako su brojni književni teoretičari i estetičari predviđali? Sudeći po spremnosti književnih autora da se okušaju u toj književnoj formi zasad ćemo dati samo problematički odgovor – možda. No brojnost okušavanja u kratkoj priči potiče na zaključak sigurnijeg ishoda. Kako narasta broj autora kratkih priča, razmjerno se uvećava i naklada, što upućuje na veći broj mogućih i stvarnih čitatelja. Kratka priča se lako prihvaća, poželjno kratko traje njezino čitanje (između dvije autobusne stanice međugradske vožnje), ne oterećuje previše, a čitatelja u temu upućuje sasvim dovoljno. Dojam nakon čitanja nije zastrašujuće dubok, a poticaj, kad se nađe dovoljno pogodan medij, može trajati dovoljno dugo. Pa zašto se onda ne bi svaki pisac odvažio zaploviti kratkom pričom? Zašto ne bi i Miljenko Stojić kao pisac, kao novinar, kao putnik, kao pedagog i kao psiholog, kao svećenik, ispovjednik i propovjednik, kao čovjek obilna iskustva sa životom i u životu, dakle, zašto ne bi svoj književni dar iskušao kratkom pričom? On to pravo ima po prirodnom pravu umjetnika da sam odabire formu kojom će izraziti svoj umjetnički habitus.

Dakle, pred nama je dvadeset pet kratkih priča, raspoređenih u pet skupina. Dijelovi knjige su: Zlosilje, Daleki su puti, Koraci moji odlučni budite, Bistrenje izvora i Kućica u perivoju.

Tematiziran je svijet Bosne i Hercegovine iz posljednjih sedamdesetak godina dvadesetog stoljeća. U pričama se govori o nesretnima, izgubljenima, odbačenima i prevarenim ljudima. Likovi su u pričama obični, takozvani, mali ljudi. Takve se likove iz književnih djela nekada nazivalo glavnim ili epizodnim junacima. A oni junaci, zapravo i jesu, čim su dospjeli u priču. Oni, dakako, mogu biti junaci jer je junaštvo kao i herojstvo, vezano za trenutak vremena u kojemu se oni vinu u moralne ili neke druge visine. Oni jesu prikazani kao junaci, a ne kao sveci, jer junaštvo je trenutačno, a svetost je trajna. Ni u kratkim pričama Miljenka Stojića nije riječ o svecima: njegovi junaci mukotrpno rade, trguju, brinu i vjeruju. Oni su vrlo ljudski vezani za zavičaj, bosanski ili hercegovački kraj. Oni su radnici, seljaci, službenici, ratnici, svećenici, ukratko, obični ljudi koji se hrvu s nedaćama, nesrećama i politikama koje nadiru sa svih strana. Priče kazuju o ljudskim sudbinama koje su po svemu osobite, a ipak po njihovu završetku su slične. Te ljudske sudbine su vrijedne pamćenja, zaslužuju literarnu, odnosno umjetničku pozornost i u svakom slučaju upućuju na moguću književnu vrijednost.

Toliko o junacima, a sveci neka ostanu u nekoj drugoj kompetenciji.

Odlika Stojićevih priča je da ukazuju na slojevitost deskripcija duhovnih i zemljopisnih predjela. Ove književne opservacije se prepliću u klupko minulosti i sadašnjosti, povijesti i budućnosti. I ovdje red nije strogo utvrđen pa se jasno ne zna je li prošlost prestala i nije li budućnost već davno započela.

Pravo je čudo s kojom nas vještinom pisac zavodi u svijet svojih likova osebujno reduciranim stilom. Taj jezik nema mnogo epiteta ni metafora, nema alegorija ni parabola. Bi li nas »složeniji stil« udaljio od života predstavljenih likova, odnosno, bi li alati književničkog stila pokvarili dojam, umanjili jasnoću, i obezvrijedili ideju priča? Možda! Imaju li ove priče još koju svrhu osim umjetničkog naboja? I je li ona kompatibilna sadržaju, temi i stilu? Ima li neka zadaća koja proizlazi iz eventualne svrhe?

Čini se da ima smisla odgovarati na ova, pa čak i ona koja često zovemo retorička pitanja!

Dakle, autor je osnovnu ideju razlučio od stilskog instrumentarija koji bi u ovome slučaju bio kao »divlje meso«, odnosno, priča bi postajala suhom, a ideja i smisao priče djelovali bi kao marginalni dodaci djelu koje pretendira na umjetničko.

Na razdiobu stila i »alata« naslanja se odgovor na drugo pitanje, to jest, priča svoju svrhu neće iscrpiti samim stilskim/umjetničkim nabojem, jer ova književna forma nije sam(o) naboj, sama tenzija i usmjerenost. Ove priče imaju i taj element, ali i nosivi sadržaj (priču iz života) od kojega priča živi. Ponuđena priča, zapravo predstavlja fragment (simbol) cjelokupnog života. Iz toga fragmenta, ako je sretno odabran trebala bi se moći rekonstruirati sva istina što je autor želi naznačiti svojim djelom. Priča bi prema tomu mogla biti onaj mikrokozmos što ga možemo vidjeti, čuti, okusiti... izravno osjetiti i sve to nas, dakako, upućuje i osposobljava za široka prostranstva makrokozmosa.

I napokon, možda je temeljna zadaća u tomu da se svijet iz priča predstavi izravno, da se ne naruši nekontroliranom višeznačnošću jasna slika umjetničke zbilje i da ona može bez smetnji dospjeti do čitatelja, radi kojega se zapravo sve i odigrava. Dakle, zadaća je otkloniti moguće smetnje kako bi se ono istinsko uočilo, usporedilo i uopće, znalo, a potom moglo uozbiljiti u sam život.

Stoga nije teško zaključiti kako jednostavan stil odgovara jednostavnu životu i taj jednostavan stil zbog toga neće biti ništa manje umjetničkim, kao što ni taj jednostavni život nije ništa manje život od nekog drukčijeg života.

Iako je usputna, ipak je važna svrha ovih priča u jednomu. Radi se o ometanju juriša već odavno grotesknih ideologija na nacionalni i ljudski identitet, koji su bili toliko prisutni u tematiziranom razdoblju. Taj je cilj, doduše, vidljiv i u ranijim Stojićevim djelima. On je opravdan, jer su nacionalni, vjerski i ljudski identiteti od iznimne važnosti, a juriša je u minulom vremenu bilo odista napretek.

Prošlost bi se prema poruci knjige već jednom trebala završiti jer budućnost je davno započela.

Marulić, XXXIX, 1, Zagreb, 2006., str. 195. – 197.