Miljenko Stojić, Ne dirajte bijelog labuda, Fram-Ziral – K. Krešimir, Mostar – Zagreb 2005.

Piše: Krešimir Šego

Zacijelo je malo pisaca koji su u samo jednom desetljeću objavljivanja toliko napisali i objavili kao što je to Miljenko Stojić. Njegova prva knjiga, riječ je o zbirci pjesama Unatoč svemu - ukoliko ne računamo prijevod Sa svetom Klarom - pojavila se 1994. Od tada do knjige kratkih priča Ne dirajte bijelog labuda Stojić je objavio šest knjiga pjesama, četiri knjige ogleda, više slikovnica, nekoliko knjiga prijevoda s talijanskoga te prijevode rukoveti pjesama talijanskih, američkih i inih pjesnika. K tomu svakako treba dodati i njegovo višegodišnje kontinuirano kritičarsko praćenje novih djela poglavito hrvatskih književnika. Prilozi ispisani o tim djelima mogu ispuniti korice ne samo jedne knjige.

Stojić kao pjesnik, ali i kao esejist i kritičar, a bjelodano je poslije knjige Ne dirajte bijelog labuda, i kao pripovjedač, ide svojim, samosvojnim, putem, vrlo često i mimo ili protiv struje. Unatoč svemu, njegov pjesnički i uopće književni početak, knjiga je koja ne samo najavljuje, već predstavlja pisca koji je svoj stih izbrusio, tako da mu je misao jasna i razumljiva, bez obzira o kojemu se motivu u pjesmi radilo. Treba reći da su pjesme iz te zbirke, ali i kasnijih Stojićevih knjiga, ponudile drukčiji pogled na svijet nego li je uobičajen. Naime, nastajale u ratnom razdoblju, kad su mnogi događaji već sami po sebi bili dvojbeni, izriču trajnu autorovu opredijeljenost za dobro, za ljubav, za duhovnu čvrstinu. Nije li takva, primjerice, pjesma koja, po riječima vojnika, poziva Isusa u rov? I brojne druge. Takva duhovna okomica, zapravo Stojićev ljudski stav, zadržala se i u svim njegovim kasnijim knjigama, sve do stihova u poemi Golgote glas i zbirci pjesama Dobro jutro, kolonijo. Ništa drukčije nije ni s njegovim knjigama ogleda, odreda napisanih u razdoblju kad šutnja može značiti jedino mirenje sa zlom. Naime, Miljenko Stojić na poticaje svagdana koji živi ne ostaje nijem, ne prelazi preko događaja koji bi htjeli zatrti ljudsko, ali i narodno, što se u ratu i poraću neprekidno pokušava. Da je riječ o govoru koji se tiče čovjeka uopće, i premda različitih, ipak naroda koji dijele isto vrijeme i probleme, govori i činjenica da su knjige ogleda prevedene na više jezika. Dosljedan svom ljudskom i književnom stavu, Miljenko je Stojić napisao knjigu kratkih priča u istom, njegovu, prepoznatljivu izričaju.

Riječ je, može se kazati, o slici njegova zavičaja u konkretnom vremenu, i životu ljudi u tom vremenu tijekom kojega je najdublji pečat ostavljao autoritarni sustav spreman slomiti svaki ljudski otpor, samo da bi čovjeka podčinio svojim pravilima.

Premda je riječ o pričama u kojima njihovi junaci stradavaju, autor redovito ne koristi jaku riječ, krik, veliku gestu. Sve je nekako smireno i utišano, pa u toj tišini stradanje postaje vidljivije, do srži ogoljeno. Stojić nema potrebu izmišljati priče - on ih uzima iz stvarno doživljenoga, one su sve istinite, jedanput dogođene, no o događajima se smjelo samo šaputati, pa su ostale negdje u narodnoj predaji, sve dok, evo, u njegovoj knjizi, nisu i zapisane.

Iako je riječ o pričama koje govore o događajima u BiH, njihova se poruka može odnositi na ljude iz svih krajeva. Takva je prva priča u ovoj knjizi, Pet Očenaša, ali i, primjerice, priče Mito ili Krumpiri. Čitatelj svakoga podneblja može pronaći ljude koji su doživjeli slično.

Čitatelju uopće nije bitan vremenski raspon unutar kojega su smještene priče, nije važno je li riječ o našem vremenu ili vremenu od prije šest, sedam desetljeća, kad se događa priča Pet Očenaša. Ipak, važno je da neke priče nisu smjele biti ispričane, odnosno nije se smjelo ni znati da su se dogodile. Tko ih je pisao, bio je narodni neprijatelj, kao što je to fra Krešimir iz spomenute priče, predviđen za odstrjel, no svojim je silaženjem s uma izbjegao sudbinu mnogih - svoje subraće fratara i ljudi koji su punili kaznionice. Njemu, fra Krešimiru, sve je nakon toga bilo sivo, osim crvene petokrake s kape njegovih mučitelja, koja ga progoni cijeli život, do trenutka kad će kleknuti i moliti pet Očenaša u trenutku svečanog primanja mladih u partiju. Oni koji su ga zatvorom i premlaćivanjem istjerali iz pameti, postali su zarobljenici svojih čina, nemoćni još jedanput ponoviti zlosilje koje su učinili nad fra Krešimirom.

Nažalost, literatura, osim iznimaka, ostala je nijema na takve događaje, premda je u izobilju imala potrebnoga materijala, materijala za velika djela. Činjenica je da ni danas mnogi ne želi vjerovati u zlosilje koje se događalo pod crvenom petokrakom. U njezino vrijeme vjerovali su u dekrete i proklamacije, a danas će to prihvatiti samo kao iznimku. Olovna dolina Dubravka Horvatića odškrinula je vrata i takvih tema, no ona su zalupljena zabranom časopisa u kojemu je objavljena i posvemašnjim izopćenjem njezina autora.

Nekoliko je izraženijih rukavaca koji čine maticu knjige Ne dirajte bijelog labuda. Ponajprije, riječ je o pričama s izvorištem o ljudskim sudbinama u poraću II. svjetskog rata. Drugi rukavac su priče o sudbinama ljudi koji su izabrali emigrantski život. Pojam emigrantski život svoje najdramatičnije značenje imao je u vrijeme komunizma. Bilo da je riječ o tzv. političkim ili tzv. ekonomskim emigrantima, i jedna i druga kategorija za komunistički sustav ima značenje neprijatelja. Tragično je kad i zemlje udomiteljice, odnosno njihova vlast, ljude koji su potražili slobodu drže za neprijatelje premda ni o kakvom neprijateljstvu nije riječ. Master mind, priča iz ciklusa Zlosilje, ponajbolje o tome svjedoči. Umorni radnik, otac obitelji, vraćajući se s posla, s gradilišta, teatralno je uhićen, a njegova torba s dvije boce crnoga vina, izgubljena je u sudsko istražiteljskim zavrzlamama, jer tužitelji i vlast hoće pod svaku cijenu dokazati da je riječ o teroristima. Naravno da se bjelodane činjenice o nevinosti preokreću u dokaze o krivnji, a prijateljski razgovori u kovanje urote.

Slijedeći segment knjige jest Domovinski rat, dakle završno desetljeće dvadesetoga stoljeća. U pričama nema izravnih sukoba i bojišnica, rat doživljavamo po njegovim posljedicama, ranjenicima, prognanicima, sprovodima, ljudima koji ne vide ni kamo ni kako. Takva je priča Ruža, ili Ana. Ili naslovna priča ove knjige, Ne dirajte bijelog labuda. Sve su to priče o ljubavi, o pravdi, o stradanju, svaka ispričana na svoj način. S ratnim ehom su i priče Kruška i Komšije. Kako preživjeti poraće, u kojemu zakona nema, a haraju oni koji bi htjeli zaraditi bez rada?

Premda nije vrijeme od smijeha, niti u ratu i poraću ima puno stvari koje mogu nasmijati, dvije zadnje spomenute priče majstorski su nabijene humorom. Prisiljen braniti se da bi opstao, Drago iz Kruške na tržnici nabavlja bombe koje prodavač naziva kruške. Pljačkaši, želeći se domoći tuđega dobra i tuđih kuća, uglavnom bez otpora, protjeruju preostale stanovnike. Dogodilo se da su napali i Dragu, koji unatoč tomu što zna da ga policija ne će zaštiti, brani se svojim kruškama. Srećom, vrijeme se koliko toliko promijenilo, i u tome uspijeva.

Humorom je, premda gorkim, isprepletena i priča Dobar momak. Zašto gorkim? Pa oni koji su dobrim dijelom planirali ono što se događalo, sve vodili, i na koncu trebaju sve privesti kraju, traže svoje podupiratelje, sluge, oslonce, da im pomognu. Ali kako? Pa tako što će obmanjivati svoj narod da prihvati ono što mu nikako ne može biti dobro. Gorki humor je u tome da treba biti dobar momak, to jest prodati dušu vragu, služiti. Isto su to činili i onda kad su tukli fra Krešimira, i onda kad su sudili »teroriste«, i onda kad su... dakle u nedogled.

Ne dirajte bijelog labuda, i svojim sadržajem i svojim izričajem, jedinstvena je knjiga kratkih priča. Otvorene su mnoge teme koje su dugo ili izbjegavane ili su smatrane književno nevažnim. Stojić je uronio u njih i pokazao da su itekako žive i književno relevantne. Ponekad na razini anegdote, ponekad pjesnički snažno, otvorile su pitanja nad kojima književnost ne smije i ne može, ako hoće biti vjerodostojna, šutjeti. Premda Stojića poznajemo kao vrsna pjesnika i kritičara, on je već svojom prvom knjigom priča dosegnuo zrelost pripovjedača koji se nikako, kad je riječ o hrvatskoj književnosti, ne može zaobići.

www.miljenko.info, 27. prosinca 2005.