Miljenko Stojić, Priča o njoj, Ogranci Matice hrvatske, Čitluk – Opuzen, 2023.
Pjesnik i svećenik, svećenik – teolog i pjesnik, uz to dobar kritičar. Poeta i u pričama! Poetološko i teološko korenspondiraju, kod Stojića idu ruku pod ruku.
Uz to nove priče, a tematika uglavnom već dugo pričana, sada osvježena jezikom, izrijekom i topografijom kamenite i škrte Hercegovine. Uvinute i zapletene u ralje života i smrti, nesmiljeno fratar progovara – kao da govori »nad otvorenim grobom« a govori o životu, bolje reći o preživljavanju uvijek nesklonih i antihrvatskih režima. O vječitoj borbi dobra i zla – koje se znade ispreplesti u jednoj jednostavnoj rečenici, jednoj misli.
Stojić je jednostavan: jednostavan jezik, jednostavna domaća, a aktualna tema i dilema. Kroz tu jednostavnost proizlazi jedinstvenost likova, njihova domišljatost bez obzira na to o komu je riječ: o Pivcu, Profesoru, Purgeru i Hercegovcu, nacionalnom neprijatelju (među nama kakvi jesmo), o traganju za minobacačem i minobacačkom pripravom, onom osvetničkom, o Rikiju koji se domišlja kako preživjeti što bezbolnije, a ništa ne raditi. Ili, pak, o Stipici kao partneru i oponentu – kojemu je Gospa Međugorska razbistrila pamet kako bi došao doma, te o adresi na odbačenu paketu nakon rata i pozivom brzoglasom nakon kojeg slijedi uzvratan poziv, unatoč svemu, da ova druga strana želi pomoći. Ili o Ruži koja traži posao dok ratnik Damir sve više upada u sebe, u alkohol, u depresiju, obolijeva od PTSP-a i ostavlja poručicu znancu o izvršenju samoubojstva. Ili o Maći i četnicima koji su uhvatili Hrvate i postrojili ih u red za strijeljanje, a u međuvremenu nailaze unproforci, neskloni Hrvatima, i pokupe te jadne isprepadane Hrvate u kamion, četnicima ništa. Mate je prožvakao koju englesku riječ, a taj Maći (Jusuf) poznavao je izvjesnoga brkajliju. Tek kada je odjeknuo rafal u zrak, četnici su uvidjeli da nema šale pustivši nedužne Hrvate. »Ne će dvaput« govori o Marku koji je dobio posao u policiji, sreo se s Marinkom, bivšim jugokomunistom koji je zapravo istodobno bio i švercer i doušnik. Čim se stric oporavio, odveden je na uzletište, a odatle u Californiju k ostatku obitelji. Dao je dva sina za Hrvatsku. »Samo ja« je crtica o sprovodu partijca i cijeloj komediji oko sprovoda koji don Matko ne htjede voditi.
Mnogi su udbaši još lutali skrivajući se u planinama, a zapravo su još radili svoj posao jer se, na žalost, Hrvati (i to ne mali broj) još nisu ni umno ni praktično oslobodili jugokomunizma, koji je bio opasniji, podmukliji od otvorenoga četništva. Na koncu je »Glasnije«, kratka priča u kojoj je jedan od glavnih likova Mate kada se u vrijeme COVID-a nisu smjele govoriti mise pa je takvu uputu dao i biskup. No, Mati je bila obljetnica smrti pok. oca i htio je pod svaku cijenu da se misa govori. Uz podbadanje drugih on se izborio za svoje pravo pa je svećenik unatoč zabrani govorio misu za samoga Matu kojemu se jedan po jedan počeše pridruživati ovi koji su ga o/d/govarali! Kako biskup može zabraniti mise? Pa je li Crkva Božja kuća u kojoj, u svetoj euharistiji, stanuje Tijelo Kristovo. Očito je Mate, kako bi se to suvremenim jezikom reklo, bio antivakser. I sam je auktor, veliki zagovornik Međugorske Djevice, na toj strani. A kako i ne će biti kad je svoj život posvetio teološkom humanizmu i vjeri u Boga.
Govoreći o ovoj kratkoj knjizi s dvanaest kratkih priča, dominantne su misli i slutnje o ostvarivanju stoljetnoga hrvatskoga sna, koji je ostvaren uz žrtve i odricanja, zatim slutnja i bojazan od jugokomunista u domovini (Hrvatskoj i BiH), koji će praviti probleme narodu i ljudima koji su dali sve ili gotovo sve i plebiscitarno pozdravili rađanje slobode i demokracije, te izlazak iz okova prve, a onda i druge Jugoslavije.
No, Europejci nisu u početku s radošću prihvatili Hrvatsku, počev od susjedne Slovenije pa nadalje, to je nekako i riješeno. No, navala migranata u BiH pa u Hrvatsku danas je već zamutila razum političarima, vojsci – te prijetnje od pojedinih tzv. ljevičara i zelenih. Europa još ne shvaća davno izrečene riječi Gadafija – zašto se ide u Europu, unatoč paljevini Parisa, Marseillea, problemima u Berlinu i cijeloj Njemačkoj ma koliko se to danas zataškavalo. Proces je otpočela Merkel, a treba reći da ni papa Bergoglio u svojoj plemenitosti ne vidi iz argentinske perspektive odnos Orijenta i Okcidenta. Gdje su kršćani – »na putu za Damask«, gdje u Pakistanu, gdje u libanonskim cedrovima? Što čini Indija i Kina..., itd., sa svojim kršćanima!? Ima li se tko zauzeti za njih?! U Europi vidimo militantni islam, tzv. islamiste u Francuskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, neutralnoj Švicarskoj...
Sve to vidi fra Miljenko Stojić premda se okružio svojom domajom koja također ima bezbrojne probleme i dileme – većina ih je u ovoj kratkoj, duhovitoj i tragičnoj knjižici obuhvaćena, ili barem načeta. Fra Miljenko je seizmograf svih društvenih zbivanja i problema, kao pjesnik, kao intelektualac! Poznate su mi ove teme i otprije s tim što su sada dublje, što su razgolićene do prepoznatljivosti - na one - na koje se odnose. Jezik je jednostavan, da bi se uskliknulo od te jednostavnosti, daleko je od priprostosti. Moram priznati da sam pjesnika Miljenka poznavao i kroz priče za djecu (npr. Računalko), ali ovu jednostavnost i jedinstvenost, a takovu dubinu i misaonost do sada nisam sreo kod fra Miljenka. Ove su me priče dirnule i dodirnule, ne samo u srce već su me intelektualno i spiritualno jednostavno ostavile nemirnim – uz/nemirenim.
Očito je da nam fra Miljenko ima još što reći u ovom stilu – ovako lapidarno, lako a duboko. Pohvaljujem ovu mješavinu književnoga i jezika područja iz kojeg stvaratelj potječe. Nadam se da će u prozi auktor nastaviti ovim putom.
Zdravko Kordić
Miljenko Stojić, Priča o njoj, Ogranci Matice hrvatske, Čitluk – Opuzen, 2023., str. 83. – 87.; Osvit, XXIX, 115-116, Mostar, 2023., str. 204. – 206.
