Vozio je polagano ulicama Chicaga. Razmišljao je o svome životu. Nekada je bio zrakoplovac, sada je franjevac, svećenik. Je li krivo odabrao? Ma nije, unatoč svim ovim nerazumijevanjima zadnjih dana. Ne ide mu trenutno najbolje s crkvenim odborom. On želi jedno, oni drugo. Poglavari zajednice izgleda staju na njihovu stranu. Valjda im se tako čini lakše. Premjestit će ga na neko drugo mjesto, tu dovesti onoga tko će jednostavnije podnositi ljude u crkvenom odboru i stvar riješena. Ali, je li stvarno riješena? Daleko od toga, prijepor se samo odgađa i ništa više.

Sve je počelo bezazleno. Htio je proširiti onu zaista premalenu sakristiju. I oni se slažu s tim, ali im misli nisu sukladne njegovima. Razgovarali su, sve uzalud. Počeo je raditi bez njih. Oni su ga onda tužili biskupu i poglavarima. Morao je objašnjavati što je na stvari i tako gubio vrijeme. A bilo bi bolje...

Trgnuo se. To je ona, jest ona. Naglo je zakočio. Oni iza stali su mu trubiti i pokazivati da je lud. Nije ga bilo briga. Gledao je u nju razrogačenih očiju. Dugo je nije vidio, još od onoga dana. Ona nije pokazivala nikakve znakove prepoznavanja. Samo je ustrašena požurila dalje. Nije išao za njom. Tek je zurio i mrmljao da to mora biti ona, upamtio je te oči, to lice.

Bilo je sve zaista davno. Gonili su komuniste nemilice. Vijetnam je gorio. Nije im ga bilo žao. Njih je zaista trebalo srediti. Mrzili su demokraciju, ugnjetavali puk, užas jedan. I kako da ih se ne tuče? K tomu potjecao je iz Hrvatske, s one druge strane granice. Sada je to Jugoslavija. Komunisti su sve spalili i poubijali mnoštvo ljudi. Tko je ostao morao se vratiti na ostatke onoga siromaštva koje mu je namrijela prva Jugoslavija. Stvarno ima nešto zlo u tim Jugoslavijama. Čitao je da su ih stvarali masoni. Ovdje u SAD-u kažu da masoni nisu zli. Nije time previše razbijao glavu. Svejedno mu je tko je te nakazne države stvarao, važno mu je bilo samo da nije u njihovim kandžama. Roditelji su mu imali sreću da su dospjeli na Zapad. Bilo je to teško, ali su uspjeli. Pucali su na njih na granici. Bježali su u Austriju, jugoslavenski graničari ih spazili kad su već bili unutra. I od muke su zapucali. Neka im bude. Eto im ta njihova Jugoslavija.

Kad je vojska odredila da kao zrakoplovac ide u Vijetnam, otišao je bez bilo kakve bune. Htio je pomoći u rušenju toga zla. Nije žalio streljiva ni bombi. Činilo mu se da je svakim njihovim ispaljivanjem sve bliže i bliže cilju. No, počele su ga buniti loše vijesti. Izgleda da bi moglo doći do povlačenja. Zbog čega? Istina je da je tih komunjara puno, da se pojavljuju tamo gdje ne bi nikada pomislio, međutim to nije razlog da se od svega dignu ruke. Zapravo, tek bi to bio razlog da se još više prione borbi.

Netko je kucao na njegovo prozor. Sporo se okrenuo. Ugledao je lice policajca. Spustio je polagano staklo. On mu je nabrajao, nabrajao... Njega to ništa nije zanimalo. Samo je žmirkao prema njemu i nevoljko odgovarao na ono što nije mogao izbjeći. Morao je pokrenuti motor i produžiti niz ulicu. Kuće su bile načičkane s obje strane ceste. One koje je gađao nisu bile ovakve. Siromaštvo im je provirivalo na sve strane ili su to bile vojničke nastambe. Uglavnom, ništa posebno. Što im se prevrnulo u glavi da su pošli za tim nesretnim komunizmom? Nikako to nije mogao shvatiti. Razmišlja i danas o svemu i svejednako ne razumije. Za njega je komunizam dno dna i gotovo. Zato mu padne mrak na oči kada netko, a takvi su rijetki u hrvatskoj zajednici, barem kuda se on kreće, počne govoriti štogod potvrdno o Titu. Ma on je zločinac i ništa više!

Zaustavio se ispred jednoga bara. Ušao je unutra i odabrao sjedalo do prozora. Promatrao je okolicu. Ništa nije tražio, samo je promatrao. Trgnuo se kad ga je konobarica upitala što želi. Naručio je kavu, sličnu onoj koju je pio dok je bio zrakoplovac. Bili su to lijepi dani, samo prošli su.

Ona se iznenada uselila u njegov život. Bježali su tih dana. Rat je izgleda bio gotov, komunjare su pobijedile. Mrzio je te časove, samo, što je mogao učiniti? Uzeti zrakoplov i zaletjeti se među njih? Radije je spašavao i sebe i druge. Ukrcavanje je išlo na brzinu. Čuvali su se samo goli životi, ništa drugo nije dolazilo u obzir. Jedna žena, Vijetnamka, vodila je sa sobom četvero djece i nešto veliko zamotano nosila u rukama. Grubo ju je zaustavio. Ponovio joj je da mora znati da takva ne može unutra. Mora se odreći ili toga u rukama ili djece. Bilo mu je svega dosta. Rekao joj je da se izjasni. Odgovorila je da se odriče djece. Činilo mu se da nije dobro čuo. Zurio je u nju. Što joj je to tako dragocjeno da je, kako kaže, spremna odreći se djece samo da to ne izgubi. Bez suvišnih pitanja naredio joj je da otvori zamotuljak. Ugledao je kip, Gospin kip. Pocrnio, ne previše lijep. Sama je rekla da je to kip iz njihova sela koji ih je često spasio u ratu. Gledao je u nju, u kip, u djecu. I prelomio je. Pustio ih je da svi uđu u zrakoplov, zajedno sa zamotuljkom. Žena se osmjehnula, djeca su se još više privila uz njezinu suknju. Već se dobrano čula vika komunista. Trebalo je bježati. Zrakoplov je uzletio. Oni su se pojavili iz šume. Držao je prst na okidaču. Polako je povlačio otponac, pa ga otpuštao. Zbunjivao ga je onaj kip. Lebdio mu je pred očima. I nije zapucao. Samo je gledao kroz staklo zrakoplova kao što danas gleda kroz staklo ovoga bara.

Trebalo mu je nešto vremena da dođe sebi. Bio je islužena vojničina, gubitnik, prezirao je i one tamo i ove ovamo. Tih godina veterane kao da nitko nije volio. Znao je satima sjediti uz more, samo sjediti. Nije mu se dalo razmišljati. Osluškivao je valove, tišinu, i ponekad znao zaplakati. Onako, samo od sebe. Neka gorčina cijedila mu se iz utrobe. Što ju je više nestajalo, više je mislio o Vijetnamki i Gospinom kipu. Je li mislila ozbiljno? Nikada sebi nije mogao odgovoriti na to pitanje. Zna samo da je postupila ispravno, jer inače taj kip ne bi ugledao obale SAD-a. Odlučio se ispovjediti. Ovako dalje nema smisla.

Sve je poslije išlo svojim tijekom. Tko je ikada na ispovijedi rekao sve, pokajao se za svoje pogrješke i odlučio čuti Boga, zna kako je to. Nije dugo trebalo da zaključi kako bi trebao poći u samostan. Donio je tu odluku hladne glave. Nikada se kasnije nije pokajao, samo mu dođu dvojbe u teškim trenutcima, onima kada mu se čini da je na ispravnom putu a tuku ga. Hvala Bogu, nijednom nije pokleknuo, zbog čega bi to sada učinio?

Udahnuo je svježi zrak vani. Do sada ga nije primijetio. Što prije mogne otići će u tu malu koloniju Vijetnamaca u ovom gradu. Saznao je za nju od konobarice. Možda je njegov duhovni vođa tamo. Samo će joj se zahvaliti, ne će je pitati je li onda mislila ozbiljno. Teška su to bila vremena, dok smo svi mi samo ljudi.

Miljenko Stojić

veritas.com.hr, 12. studenoga 2012. (15. prosinca 2012.); AA. VV., Radost u zajedništvu, HKVRPP, Zagreb, 2016., str. 140. – 142.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 15. studenoga 2017.