Miljenko Stojić, Paljenje svijeće, ICMM, Međugorje, 1998.
Piše: Stanko Bašić
»Novi zamah vjere ili potvrde prijašnjeg stanja nije doći u Međugorje i kraj drvenog križa upaliti svijeću. To tek ima smisla ako će ovaj postupak slijediti i naša promjena ponašanja. Boga se ne može ničim potkupiti. On je potpuno pravedan. Zbog toga nam ne dopušta negdje se sakriti, tako jednostavno skinuti odgovornost sa sebe. Želi nas imati za prijatelje i suradnike. Podrazumijeva se da treba zaslužiti doći na taj položaj. Put nije težak: potrebno je samo upaliti svijeću u svome srcu. Svojim sagorijevanjem osvjetljavat će naš put i put drugih ljudi oko nas.«
Ovaj poduži citat iz kratkoga teksta s naslovom Paljenje svijeće – prema kojemu je naslovljena knjiga fra Miljenka Stojića – uzeli smo zbog njegove paradigmatičnosti za brojni niz tekstova skupljenih u ovoj Stojićevoj knjizi. Nema smisla doći u Međugorje (naravno ni u koji drugi sveti pa i profani prostor) i upaliti svijeću – kao prepoznatljivi simbol svjetlosti – ako taj postupak ne proizlazi iz naše najdublje, duhovne potrebe, iz srca kao mjesta naših uzleta i naših iskušenja, i ako tu svjetlost ne prati i stvarna promjena ponašanja onoga koji pali svijeću, promjena u odnosu na samoga sebe i – osobito – svih onih koje susrećemo. Stojićevu poruku iz ovoga teksta svaki čitatelj može u svojoj glavi asocijativno nadograđivati. Na primjer: nema smisla moliti Boga ako je ta molitva samo ponavljanje – makar i često – jednom (obično u djetinjstvu) napamet naučene molitve, takvu molitvu Bog ne prima jer ona ne dolazi iz duha nego s vrha jezika i vrha usana. Nema pravoga smisla – da nastavimo asocijaciju – odlaziti u crkvu, makar i vrlo redovito – ako taj odlazak ponajprije znači »njegovanje tradicije«, a ne duboka duhovna potreba sudjelovanja u otajstvu vjere jer Bog ne prima mehaničko ponavljanje riječ s vrha jezika i vrha usana. Asocijativni niz mogao bi se, naravno, nastaviti.
Na pitanje »saznati tko smo mi«, fra Miljenko Stojić nudi razmišljanje: »U opasnosti smo, naime, ništa ne činiti i samo se osmjehivati na sve oko nas. Jednom riječju, pokušavamo živjeti samo za sebe. Takav stav je potpuno pogrešan. Ne može se biti sam na ovome svijetu. (...) Mnogi oko nas trebaju našu pomoć. Netko treba onu materijalnu, netko onu duhovnu. (...) Griješimo ako je nismo spremni pružiti drugome opravdavajući to time da i mi sami trebamo nečiju ruku.« Ili pak na pitanje prave naše potrebe, fra Miljenko Stojić nudi razmišljanje da postoji jedno pravo koje nam nitko ne može oduzeti, a to je: sloboda, misleći pritom na duh koji uvijek ostaje slobodnim ako mi to želimo, pri čemu kao potvrdu tezi donosi podsjećanje na velikog subrata sv. Franju Asiškoga koji je iskusio »slobodu djeteta Božjega, oslobodio se i u svom odnosu prema stvorenom, shvatio i da ovom zemljom prolazi prema svojoj nebeskoj domovini, uživajući u slobodi, a i sloboda je uživala u njemu«.
Nemojmo se bojati biti ljudi mira – naglašava Stojić – jer čovjeka čovjek mira nikada ne mrzi, zbog toga je mudar i pun ljubavi, ta ljubav mu otkriva nove vidike i čini ga sposobnim u ljudima oko sebe pronaći prijatelje. Lako je, naime, od drugih učiniti svoje neprijatelje, ali prijatelje, to je već malo teže. Ljubav, pak, nema granica. Imajući mir u sebi, voleći i opraštajući, postat ćemo drugi ljudi. Shvatit ćemo ono što je bitno u našemu životu. Odluka je na nama – naglašava Stojić.
Fra Miljenko Stojić gradi svoju misao – i uznosi osjećanja fenomenu zvanom Gospa Međugorska, i to ne kao banalni propagandist nego kao čovjek koji preko toga fenomena ulazi u samu bit kršćanske vjere, u samu bit religioznosti. Za Stojića religioznost nije – kako se to u kršćanstvu svedenom na običaj obično gleda – vezanost tradicijom, naučenim radnjama, izvanjskošću, nego čuđenje u svijetu koji nas okružuje, s kojim stupamo u veze, djelatan odnos koji proizlazi iz otkrića čovjekove duhovnosti kao naše bitne oznake. U tom smislu Stojićeva knjiga dolazi kao vrijedno osvježenje u katoličkoj literaturi u nas baš po svojoj otvorenosti prema svijetu, traženju duhovnosti u sebi samome, u okolišu u kojem živimo i, osobito, u ljudima s kojima živimo ili se pak slučajno susrećemo.
A što se tiče Međugorja i Gospe Međugorske, ono će - kao i sva druga marijanska svetišta – za nekoga imati vrijednost duhovnosti, za druge nešto sasvim suprotno. U nedavnom razgovoru s velikom hrvatskom pjesnikinjom Vesnom Krmpotić, od same pjesnikinje saznajemo kako joj je veliki suvremeni indijski duhovni učitelj Sai Baba u jednom susretu sugerirao odlazak u Međugorje. I ona je – nakon dugogodišnjeg prekida sa službenim (i običajnim) katoličanstvom – poslušala njegov savjet, otišla u Međugorje, i nakon duhovnog iskustva u tom prostoru, Međugorje posjetila sedam puta. Vesna Krmpotić je duhovna osoba koja je u svoju duhovnu kartu ucrtala, eto, i Međugorje.
Slobodna Dalmacija, LVII, 17771., Forum, Split, 11. srpnja 2000., str. 7.; Stanko Bašić, Kršćanstvo i New age, Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, Zagreb, 2015., str. 136. – 139.; Stanko Bašić, Nagovori na čitanje, Vlastita naklada, Zadar, 2023., str. 246. – 248.
