Miljenko Stojić, Halo, ovdje Herceg Bosna, Naklada Bošković – HRsvijet – Gral, Split – München – Široki Brijeg, 2012.
Piše: Fabijan Lovrić
Miljenko Stojić, suvremeni hrvatski književnik, o čijem djelu se govorilo i na književnoj manifestaciji posvećenoj njegovom stvaralaštvu, što je obljetnica 25. godina svećeničkog i književnoga rada, a na toj manifestaciji nazvanoj »Susreti pod hrastom«, govorili su: prof. dr. sc. Šimun Musa, Marina Kljajo-Radić, dr. sc. Zdravko Kordić, Ivan Zlopaša i Krešimir Šego.
Na skupu je o tematskom obzoru fra Miljenka Stojića govorila Marina Kljajo-Radić, predsjednica Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, koja je uz ostalo kazala: »Zbiljska događanja i svijet u kojem jesmo, umjetnički oblikovani u pjesništvu Miljenka Stojić, tematska su prevaga ovoga plodnoga pisca. Kroz svoje pjesništvo autor snažno proživljava društvene i povijesne okolnosti i bremenitost vremena u kojem živi hrvatski narod... Tematski obzor Miljenka Stojića je domoljublje – ljubav prema Hercegovini i Hrvatskoj. Ta je ljubav jača, što je ugroženost pjesnikove domovine veća.«
Govoreći nadahnuto o pjesništvu fra Miljenka Stojića, prof. dr. Šimun Musa je istaknuo: »Fra Miljenkova je poezija motivirana blizinom, dakle ljubavlju, prijateljstvom i domovinskim motivom, prije svega. On uvijek polazi od zemnosti, ali je uvijek zagledan u onozemnost, zapravo u apsolutnu vječnost. Na tim relacijama, od zbiljskoga do metafizičkoga, giba se njegova tematika, njegova riječ, s okrenutošću vječnosti, što je, zapravo, njegovo počelo, ali i kraj njegove poezije. Zapravo, on poezijom, na jedan transformiran umjetnički i poetski ganutljiv način, ostvaruje preobrazbu iz običnoga ljudskoga u ono što dobiva pečat trajnosti.«
Predstavljajući fra Miljenka i njegovo ukupno djelo, književnik Zdravko Kordić uglavnom je govorio o fenomenu Međugorja, o pojmu religioznost, o Stojićevu shvaćanju Gospe u Međugorju, o, kako je kazao: »Kozmičkom i kozmopolitskom značenju te pojavnosti gdje je Međugorje postalo, ne više središte svijeta već kozmičko središte, gdje blažena Djevica Marija, pozivajući se na mir i kroz mir, zapravo želi približiti čovjeka čovjeku i čovjeka Bogu«.
1.
Na spomenutom skupu je predstavljena i knjiga o kojoj je riječ u ovom tekstu. Međutim, kada je već rečeno o sveukupnosti, treba reći i o biografskim podatcima ovog plodnog autora (oko 30 naslova) rođenog 1. lipnja 1960. u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu, te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu. Obnašao je dužnosti župnog vikara, odgojitelja bogoslova i sjemeništaraca, voditelja mladih, bio je vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu, tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1993. pokreće Informativni centar »Mir« Međugorje, a 1997. i Radiopostaju »Mir« Međugorje te ih kao ravnatelj i predsjednik Upravnog vijeća dugo razvija (do 2005.). Pokreće i vodi agenciju MIRIAM. Idejni je začetnik HIK-a '04, HIZ-a u BiH te Povjerenstva za uređivanje i obilježavanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća po općinama u Herceg Bosni. Trenutno je vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65. subraće« te kolumnist i član uredništva portala hrsvijet.net. Obavljajući dužnost vicepostulatora, pisao je i objavljivao zabilješke od kojih je nastala i ova knjiga.
Član je različitih udruga: DHK, DHK HB, dopredsjednik HIZ-a u BiH. Piše i objavljuje, kako za djecu, tako i za odrasle, a njegova raznovrsnost je bogatstvo intelektualca koje pred mikro i makro gibljivostima, izvan okvira lijepe književnosti, dotiče i mnoga druga pitanja koja intelektualca ne smiju ostaviti ravnodušnim. Tom, intelektualnom credu Stojić odgovara puninom bitka emocionalne inteligencije.
2.
Svjetski tokovi nisu tajna protoku energije koja protječe, pronosi vijesti, ostavlja traga na čeznutljivoj površini uma, uvlači se u njegove pore, preplavljuje visove i rasjede kako bi počinula na plodnom tlu. Takav proces proživljava intelektualac uvijek spreman na prijem novih informacija. Njegov um nikada ne spava. Evo primjera: »Na Veliki četvrtak ono Juda izda Isusa krista. Klasika. Prijetvoran pozdrav, poljubac i vlasti mogu uredovati. Isusa razapeše. Juda se sam objesi. Sve jasno. Ipak, nađoše se neki koji opravdavaše. Judin potez. Za njih on bješe junak, pomogao je Isusu, čak odlučno, da postane to što drugi vjeruju. Ista priča nastavi se do dandanas.. Nedavno se pojavi u javnim glasilima.
Ali, očito je jadno Judino junaštvo unatoč svim opravdavanjima. Pristojan čovjek drži ga izdajicom i tako će ostati dok je svijeta i vijeka. Usporedimo to sada s hrvatskom stvarnošću. Našu borbu za slobodom zamislili su nazvati udruženim zločinačkim pothvatom. I tražili su među nama onoga tko će ju izdati. Na žalost, našao se. Puk je u toj ulozi prepoznao Stjepana Mesića, Ivu Sanadera, Ivu Josipovića, Vesnu Pusić, Vesnu Teršelič i još neke pojedince i udruge. – Zdravo slobodo! – sablasno je odjeknuo pozdrav s usana koje su nudile poljubac. Ostalo je bila stvar uhodanosti. Naš je hrvatski Veliki četvrtak mogao početi.«(Razotkrivanje, str. 83.).
Tako mikro planom autor dešifrira, na sebi svojstven način, prve krugove do sebe, ali, s ništa manje preciznosti ne čini i kada je u pitanju dalji, ili najudaljeniji krug: »Nedavno se u Švicarskoj sastala skupina Bilderberg. Čine to još od 1954. Ime im potječe od hotela u kojem su se prvi put našli. I neprestano je to bilo tajno. Tek u novije vrijeme, zahvaljujući internetu, ne mogu više u miru obavljati svoje skrivene poslove. Ljudi odvažna duha, pravdoljubivi, ponekada i pustolovi, ušli su im u trag. Saznalo se da razgovaraju o raznim trenutnim bitnim pitanjima. Ne bi trebalo dizati galamu da samo razgovaraju. Oni pritom i zaključuju te to provode u djelo do sljedećeg sastanka kada će o svemu položiti račun. A oni su bankari, političari, vlasnici javnih glasila, jednostavno ljudi koji imaju u rukama veliku moć. I gdje je tu sad demokracija, biranje vlada i predsjednika? Nigdje, to je čista tiranija, pokušaj da kugla zemaljska postane veliko poduzeće kojim upravlja klika koja je sama sebe odabrala za to.«(Život ide dalje, str. 115.).
3.
Danas u mnogome mediji i glamour određuju vrijednosti bitnih svjetskih scena, a autor to prepoznaje i oblikuje svojom filozofijom, svojim načinom gledanja na gibljivosti. Kao i za mnogo drugih pitanja, niti za ovo nije teško pronaći primjer u pisanju Miljenka Stojića, koji zna prepoznati, zna izreći analitički sud o vrijednostima i njihovim surogatima, zna posložiti vrijednosti kako bi čitatelj dokučio jasnoćom pročišćenih, obnovljenih tekstova, što to u stvari jest i kako se odnosi mogu izvesti scenski, postići željeni efekt: »Uzletište Butmir prije nekoliko dana. Svira se američka himna. Kosti jednog njihovog vojnika, poginulog u Drugom svjetskom ratu, putuju u domovinu. Amerikanci ih primaju iz ruku... Ne bih znao točno reći čijih iako sam i ja sudjelovao u njegovu pronalasku. Čudno mi je i samo mjesto predaje. Pronađen je u Herceg Bosni, u Stubici kraj Ljubuškog, a Amerikanci ga preniješe u Sarajevo čim smo ih obavijestili o njemu. Ne znam zbog čega. Nije valjda zbog toga što su ga naši ljudi pokopali sa svime onim što je imao tada na sebi, s padobranom napravljenim od svile koja bi dobro došla u ona vremena nestašice, s nedirnutom lisnicom u džepu, s krunicom i križićem oko vrata? Nije valjda ni zbog toga što smo ga stručno otkopali, dostojno pokupili njegove kosti i učtivo ih obavijestili? Ne znam, znam samo da mi je sve mirisalo na multikulturalizam i Federaciju. Da, još nešto. Nigdje u blizini ne nađe se vojni dušobrižnik iako je pilot bio katolik. Nije bilo ni još nekih ljudi, jer zvala je američka strana, iako je trebala ova druga. No, što domorodci znaju.«(Ja sam izabrao, str. 154.).
4.
U knjizi su prikupljene kolumne koje je fra Miljenko Stojić objavio na portalu HRsvijet.net, dajući svoja razmišljanja, studiozno pokazujući činjenicama o onome o čemu piše, tako da svaka kolumna ima i istinosni, dokumentaran karakter. U svakoj, naslovljenoj kolumni od 52. u ovoj knjizi, može se naći valjan primjer koji upozorava na odnose koje nam nameće globalizacija, o tome kako nismo isti, o tome kako sloboda oslobađa velike preko krvi malih, kako šminkeraj i dodvornost čine čuda, preobrazbu, doprinose formiranju mišljenja. Mišljenje se formira veoma brzo, čovjek ga prihvati kao novu informaciju, instinktivno, a brisanje i promjena parametara iste, umni je proces za koji ljudi, obično, nisu spremni, jer: tko ispravi krivu Drinu!? Na takve, koji nisu spremni prihvatiti činjenice, nego prvotne informacije koje u mnogo čemu ishitreno iznose neprovjerene detalje, počesto svjesno poturajući u tekstovima čitateljstvu, odnosno medijima koji obavještavaju i formiraju javno mnijenje, upozorava autor na oprez. A opreza nikad dosta.
Dubrovnik, XXIV, 2, Dubrovnik, 2013., str. 294. – 296.