Ovih sam dana, pak, zurio u milicijski, oprostite policijski, pendrek na toj istoj ulici. Tukao je nemilice po leđima prosvjednika. Između krikova koji su se čuli, dva su bila naročita: »Liberty«; »Demokracy«. Kiselo sam se nasmiješio. Pendrečenje je išlo dalje.
O dogođenom su izvijestili tek sami prosvjednici, na YouTubeu i sličnim uslugama. Razvikane svjetske agencije uredno su šutile. Nisu izvijestile, nije se dogodilo. Zaboravile su na samohvalu da su svojim izvješćivanjem skidale tiranine s vlasti, širile slobodu i demokraciju. Prošla su ta vremena, ako ih je ikada bilo. Možda tek u začetcima tih agencija kad ih još nitko nije bio uzeo pod svoje. Danas su to podmazani strojevi za proizvodnju stvarnosti. Pa dokle se stigne.
Prosvjednike, a bili su većina mladi, na ulicu je izvelo neizmjerno bogaćenje bogatih i neizmjerno osiromašivanje siromašnih. Uljepšano to zovu recesija. Međutim, mladež je shvatila varku. Sustav velikih tvrtki, domaćih ili multionacionalnih, pljačka ostale i stvara umjetne krize. A na njihovom su čelu, podrazumijeva se, nekadašnji »tatini sinovi«, koji opet stvaraju nove »tatine sinove«. Nešto kao kod nas. Otac ti ili netko iz obitelji bio sluga propalog komunističkog sustava, ti nastavljaš njegovim putem, a isto spremaš i svojoj djeci. Nije važno tko je gospodar, važno je da si utovljen i da nema propuha. Iako mnogo štošta nauče, takve stvari pošteni studenti nikada ne uspiju utuviti u svoju glavu. Radije trpe pendrek, kao 1971. na zagrebačkim ulicama ili sada na Wall Streetu. Vidjet ćemo kako će ići dalje, YouTube još nisu utrnuli pa ćemo, uz nametnuto poznavanje engleskog jezika, moći pratiti razvoj događanja.
Kad već nisu izvijestile o prosvjedu na Wall Streetu, razvikane svjetske agencije i javna glasila izvijestila su o svome dragom drugu Titu, mislim o onome što je ostalo iza njega, još nije uskrsnuo, barem za nas vjernike. Mjesto radnje, utroba planine Prenj iznad Konjica. Drug Tito sagradio sebi raskošan bunker za preživljavanje i otpor u slučaju atomskog napada. Valjda ne treba ni govoriti da ga svojim rukama nisu gradili njegovi divni komunisti. Uvijek je bilo robijaša, vojnika, propalih drugova. Takve su se stvari njima povjeravale. I u ovo vrijeme nekome u »kulturi« u Konjicu pade na pamet prirediti »happening«. I bi tako. Član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović službeno proglasi prvo Bijenale suvremene umjetnosti D-O ARK Underground - »TIME MACHINE« - No network! otvorenim. Kažu da se razumijem u umjetnost, isto tako u engleski jezik, ali ja ovdje ništa nisam razumio. U kakvu se to cjelinu povezuju ovi pojmovi i što uopće znače? Ono što nisam znao ja, znali su New York Times, Herald Tribune, BBC (onaj što zabrani spominjanje imena Isusa Krista), SAT3, ZDF, ABC, HRT1, NovaTV, B92, Dnevni list, TVSA, da ne nabrajam dalje i na taj ih način promičem. Zahvaljujući predsjedniku Srbije Borisu Tadiću, velikom prijatelju onog našeg predsjednika Ive Josipovića (možda mu je i otac upirao u kola da se sve ovo sagradi jer je tada drmao u komunističkim redovima) uspjeh nešto od svega shvatiti. On izjavi, prema jednom portalu, »...da Bijenale D-O ARK Underground, na kojem su predstavljena 44 umjetnika iz naše regije, Europe i svijeta predstavlja izuzetan komunikativni potencijal i da se na taj način pokazuje da suvremena umjetnost u političkom smislu otvara prostor za promociju dobrosusjedskih odnosa.« Učini mi se sve kao riječi nekih naših političara, onih što vole »kukurikati« i »kukulelekati«, ali držimo se portala, to je izjavio Boris Tadić.
Da se odmorim malo od ovih misli, razmišljam o jeseni. Mladež je već pošla u školu, sad će i studenti. Jesu li to naraštaji koji će se uspjeti odhrvati igri ovako postavljenoj ili će krenuti tim putem? Iskustvo mi kaže da će biti i jednoga i drugoga. Uvijek je bilo zanesenjaka koji su spremni kroz kišu pendreka doći do slobode i onih koji će za šaku novca prodati sve ideale. Samo je pitanje kojih je više u danom trenutku. Na tu stranu će prevagnuti povijest i iscrtati svoju sliku za vječnost.
Miljenko Stojić
Mi, XXXV, 9-11, Zagreb, 2011., str. 24.