Način na koji se prikazuju političke stvari u prvim novinama više - manje mi se sviđa. Može se prigovoriti ovome ili onome, ponekada možda i suvišnom zanosu, ali iz svega izbija hrvatska samosvijest, ono što su nam godinama pokušavali ukrasti.

Područje kulture nešto je složenije odrediti. Urednici su se svojski trudili da ono bude sukladno prvom dijelu novina. Naizgled je bilo tako ili zaista jest bilo tako, kako hoćete.
Mene je zanimalo kakav nam životni smisao pružaju napisane riječi. Vodila me misao da samo pozitivni pristup životu jest hrvatski pristup životu ili uključivanje u pobjedu nad nesrećom koja nas je snašla.

Bio je govor o ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli. U oči je upadao naslov: »Definitivan pozdrav s državnom kinematografijom«. Nagonski sam pomislio da će to biti dobro, jer, eto, nešto državno dovodi se u pitanje. Ostao mi taj način postupanja još od komunističkih vremena, ali brzo sam sebi dozvao u pamet da se sada radi o nekoj drugoj državi.

Napis me gotovo od prve rečenice zapljusnuo svojom izgubljenošću, koja je na kraju prešla u otuđenje. Pisac se ponašao kao mačka na vrućem krovu. Plesao je čudan ples.

Pohvaljena je britkost većine prikazanih filmova. Ta britkost, kaže se, ogleda se u količini mraka koja nas obasiplje s filmskog platna. Time se pokazuje da: »grozna vremena daju dobre filmove, samo što je za to kod nas trebalo malo pričekati. Hrvati su umjesto sebi svojstvenog eskapizma na život odgovorili crnovalovskim izravnim prijenosom pakla. Ne možemo odoljeti, a da ne priznamo da je to što je crni val počeo sjajno«. Treba li, možda, ovome ikakvo tumačenje, kao i slijedećim riječima: »Ako je moguće jednim jedinim kadrom predstaviti Pulu 1995. onda bi to bio onaj iz Salajeva filma Vidimo se kada junak na ukopu prijatelja pljuje Boga hračnuvši prema nebu. Gotovo sve dobro što smo vidjeli u Puli, bilo je na neki način pljuvanje prema nebu: pljuvanje generacije koju su zeznuli i Srbi i Hrvati, koju su uništili i na frontu i u pozadini i koja prema svima onima povrh zemlje nema razloga biti ljubazna«.

U svom srcu nadopišimo riječi koje ovdje nedostaju kao osvrt na izneseno stajalište i krenimo još jedan korak dalje u razotkrivanju mraka otuđenja.

U novinama koje se bave kulturom i politikom nailazim na »zanimljiv« prikaz triju knjiga. Usput rečeno, te novine neprestano osiono dokazuju da su one prave hrvatske novine.

Prvi prikaz govori o jednoj zbirci pjesama. Piscu se priznaje da zna pisati, da njegova knjiga ima dijelova koji su čisto pjesništvo. Kakvoća zbirke počinje se poglavito gubiti kada pjesnik pjeva o Bogu i domovini. »Ono što je započelo kao jednostavnost forme prelazi u jednoličnost, tematska šarolikost pretvara se u destruktivnu nekoherentnost i gubljenje, a lirski subjekt izlazi iz svoje intime u nametljivost pojave i stava... Crno-bijeli svijet, mi i oni, crna prošlost i svijetla budućnost, nova izgradnja duha na zdravim temeljima kolektivne slobode - elementi su programatskog stranačkog i to lošeg priručnika, a ne zbirke poezije«. Prekinimo ovdje navođenje daljnjih sličnih riječi i recimo: zbilja, komu to prošlost u bivšim vremenima nije bila crna i komu to budućnost ne će biti svjetla (uporabimo taj omiljeni komunistički izraz), ako bude obasjana hrvatskim duhom?

Druga je knjiga prošla puno bolje na ocjenjivanju. Zbirka je to eseja u kojima se žali za »starim dobrim vremenima«. Pisac kaže da je nestalo onih vremena kada je njegov naraštaj stjecao iskustva različitosti putujući s jednoga na drugi kraj bivše države. Oni su već tada činili ono što je tek sada u zapadnoj Europi postalo u modi. Jedan od događaja koji ih je tada prosvjetljivao jest svirka sastava »Bijelo dugme« kraj Hajdučke česme u Beogradu. Zaključak je da su to lijepe uspomene i iskustva i da treba razumjeti takvo piščevo stajalište. Obrazlaže se to time da pisca politika nije zanimala ni onda, kao ni sada.

Treća knjiga nosi naslov »Enciklopedija ništavila«. U istom broju novina i na istoj stranici posvećena su joj dva napisa. Time kao da nam se želi reći da je vrijednost ove knjige neupitna. U jednom od tih napisa se kaže: »Proporcionalno složenosti i hermetičnosti knjige (čak u smislu mistično-religiozne, gnostičke i ezoterijske upućenosti) svjedoče teme/pojmovi rječnika: Broj, Demonologija, Eshatologija, Istočni grijeh, Ludilo, Ništavilo, Praznovjerje, Red, Seks, Tanatologija, Voda, Vrijeme...), također se ističe njena inovativna strana. Rječnik ništavila pravo je osvježenje nakon tolikih jalovih knjiga, poetički iznimno samosvjesna i autonomna, da bi bez previše hvalospjeva najbolji savjet jednostavno bio: uzmite ga i pročitajte«. Zar?

Nameće mi se nagonski zaključak u obliku pitanja izvedenog iz spomenutih napisa: kada pljunemo na Boga, govor o Bogu i domovini proglasimo neukošću, razumijemo i opravdavamo žal za bivšim vremenima, sve to zalijemo enciklopedijom ništavila, kamo smo stigli?

Miljenko Stojić

Glas Brotnja, 24, Čitluk rujan 1995., str. 2.