Duboko smo u korizmi, vremenu kada bismo trebali jače razmišljati o sebi i stvarati određene zaključke. Činimo li to? Svatko zna najbolje za sama sebe, ali kao zajednica izgleda još nismo. Da jesmo, ne bi naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović neki dan u Švedskoj pozivala Hrvate na povratak riječima da smo stari i da izumiremo. Kupilo se to desetljećima. Rastakao nas jugokomunizam, rastakao nas zapadni liberalizam, djece se rađalo sve manje i sad smo tu gdje jesmo. Nestaje nas, nema tko uzdržavati one koji su u mirovini, pustoš cvjeta na sve strane.
A da smo samo poslušali svoga Gospodina? U mjesto toga slušali smo Pilata. Bilo mu je jasno što se događa, međutim on je od svega prao ruke. Eto vas tamo. Njemu bi se moglo i progledati kroz prste, jer nije pripadao židovskom narodu, ali kako progledati nama samima? Bog nam je pomogao obraniti svoju domovinu i onda smo pomislili da smo izišli konačno iz sužanjstva. Zaboravili smo samo da su nam glave i dalje ostale tamo. Zbog toga nam je od zbacivanja ropskih veriga bilo ovako kako je bilo. Nismo dovršili posao, nismo se Bogu zahvalili za sve na taj način da smo se duhovno obnovili. Pa kako onda da nam cvjetaju ruže!
Nije čudno da mi spomenuto pada na pamet ovih dana, jer nam sude u Haagu. Da, sude nama, preko naših šest tamo. A mi smo se djelovanjem pete kolone uljuljkali. Kao, ako nisu krivi neka to dokažu i sve će biti u redu. Ma kakvi! Ne radi se ovdje uopće o krivnji. Ovdje se radi o geopolitičkim igrama. Moćne zemlje štite svoje probitke i u njihovo ime gaze sve pred sobom. Naša, pak, peta kolona u tomu im pomaže koliko god može. Jesmo li zajedno s njom ikada pljunuli na spomenutu šestoricu, ikada pljunuli na Herceg Bosnu, ikada pljunuli na Franju Tuđmana, ikada... Pustimo puste priče i filozofiranje, pitanja su jednostavna. U njima se nalazi odgovor hoće li nas sutra biti na ovim područjima, zapravo hoće li nas uopće biti. Jer, za svoja se uvjerenja treba boriti, samo petokolonaši stupaju pod zastavama konformizma i sličnoga.
Čitam kako se jedna Iranka i njezin sin bore za svoju kršćansku vjeru. Traže od njih da pljunu na Isusa i sve će biti u redu, ali oni ne žele. Zbog toga su u tamnici i tko zna što će biti s njima. Nema pustih nevladinih udruga da govore o slobodi vjeroispovijesti, nema medija koji bi o svemu izvješćivali. Progovaraju tek poneke udruge, borci za pravdu i istinu te okolo potiču potpisivanje raznoraznih peticija. Mučno je kako se pilatovski peru ruke. Ako nam i nisu braća i sestre u Kristu, onda ih barem moramo poduprijeti zbog toga što su ljudska bića kao i mi. Drugog puta jednostavno nema.
Od slijeđenja pravog puta ne želi se oprati ni Ruska crkva u iseljeništvu. Zahtijevaju kraj Lenjinova kulta u domovini. Na svojoj su koži osjetili tko je taj čovjek. Kada su zavladali besprizorni revolucionari nakon tzv. Oktobarske revolucije, oni su morali u inozemstvo. Danas u Europi i SAD-u ima oko 450 njihovih crkvenih zajednica. Živeći u slobodi imali su vremena o svemu dobro razmisliti te danas traže ne samo spomenuto nego i uklanjanje svih spomenika u Rusiji posvećenih Lenjinu, brisanje naziva ulica i mjesta po njemu, njegovo veličanje u povijesnim udžbenicima i inim tiskovinama. Vidjet ćemo kad će uspjeti u tomu naumu, kao i kad ćemo mi uspjeti da to isto primijenimo na Josipa Broza Tita. Raznorazni pokušaji su tu, ali i dalje među nama ima onih koji to zaustavljaju iz svojih petokolonaških razloga. Pomažemo im svaki put kada im progledamo kroz prste i kada ih zbog toga u najmanju ruku ne opomenemo.
Nama očito treba političara poput Viktora Orbana u Mađarskoj. Prisjetimo se, to je onaj što se unatoč međunarodnoj zavjeri ipak pojavio na pokopu našega predsjednika dr. Franje Tuđmana. Shvaćao je da on ide pravim putem i da ne pere pilatovski ruke od svoga naroda. Zbog toga ga slijedi u njegovom povijesnom djelu, možemo tako reći, učvršćujući Mađarsku gdje god može. Ovih dana pobrinuo se da zemlja kojoj je na čelu Veliki Petak proglasi neradnim danom. Bunili su se, oni s lijeve strane, ali nisu uspjeli. Spominjali su gospodarstvo, brigu za radna mjesta, naizgled cvilili za našom budućnošću. Nema veze što im je komunizam još duboko u nutrini. Misle da je to stvarno avangarda koja će nas sve zajedno odvesti u sretnu budućnost. Da ne bi. Samo nas tamo može odvesti Bog. Nadajmo se da će to shvatiti i naši političari te barem za početak postići da se zabrani rad nedjeljom. Obitelj se tada ima pravo okupiti na zajedničku molitvu i druženje. Bit će tada i mladosti u našem narodu te više nikakav naš poglavar ne će morati moliti bilo koga da se vrati od bilo kamo, jer će tada samo rijetki odlaziti.
Miljenko Stojić
hrsvijet.net, 24. ožujka 2017.; Miljenko Stojić, Jasnoća pogledâ, Radiopostaja »Mir« Međugorje, Međugorje, 5. travnja 2017.